19. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju Ivan opisuje kako su židovi mrmljali protiv Isusa nakon što je ustvrdio da je kruh koji je sišao s neba. Tako Evanđelist dovodi u izravnu vezu ovaj događaj s onim starozavjetnim u kojem su Izraelci mrmljali protiv Boga i protiv Mojsija kad im je bilo ponestalo vode i hrane ili kad su bili u oskudici. Stavljajući ova dva događaja jedan uz drugi, Evanđelist neće osporiti Mojsijevu važnost i ulogu za oslobođenje naroda, niti će umanjiti znakovitost blagovanje mane u pustinji, zahvaljujući kojoj se Izraelski narod u pustinji spasio i preživio, nego će pokazati da oni sami ne znaju čitati znakovitost sadržanu u događajima, bilo da se radi o onim prošlim kao što je bilo blagovanje mane, bilo da se radi o aktualnim kao što je bilo umnažanje kruha i Isusovo naknadno tumačenje. Zajedničko ovim događajima je da se radi o čudesnom Božjem zahvatu kojim hrani narod. Otac nebeski je dao Izraelcima manu u pustinji, kao što je poslao Sina da bude kruh duše na putu oslobođenja i prijelaza iz vremena u vječnost iz zemaljskog prostora u slavu nebesku.
No zajedničko ovim događanjima je i mrmljanje naroda. Narod je mrmljao u oskudici hrane protiv Gospodina i Mojsija, a isto tako je mrmljao protiv Isusa jer je htio iskoristiti umnažanje kruha kao božanski znak da ih pouči i da im vjeru osnaži, a njima je umnoženi kruh trebao isključivo samo kao ključ izlaska iz oskudice tjelesnog kruha. Zato nam je jasnije sagledati što to znači mrmljati, a pogotovo mrmljati protiv Boga. Mrmljati znači govoriti ispod glasa na nekoga ili protiv nekoga izražavajući time svoje nezadovoljstvo. Onaj tko mrmlja govori ispod glasa jer ili nije sposoban ili nema snage jasno i razgovijetno artikulirati svoje zahtjeve i stavove. Mrmlja i onaj tko nema dovoljno argumenata vezanih za predmet rasprave ili pak nema dovoljno hrabrosti za sučeljavanje. U mrmljanje se upušta i onaj tko nema dovoljno osobnosti za zrelo suočavanje s istinom i sa svim naznakama koje na nju upućuju, te se radije prepušta nejasnoći i stvaranju nezdravog raspoloženja. Tko mrmlja nema dovoljno snage za otvoreni bunt, jer je sputan bilo već spomenutim činjenicama bilo nekim drugim razlogom, ali se nikad ne zna kad njegovo neprijateljsko držanje, potpirivano unutarnjim nezadovoljstvom, može prijeći u agresivnost. Onaj tko mrmlja, iako ne znaju konkretno što hoće pa zato i mrmljaju sebi u bradi, pokušava uvjeriti druge da bi on bolje izveo ono što treba izvesti, nego onaj protiv kojeg je upereno njegovo mrmljanje. Problem je samo u tome što njemu nije omogućeno da bude na pravome mjestu. Mrmljanje je potom odraz ljudske nutrine. Ako je nutrina nerazgovjetna, čovjek onda ne može razgovijetno razumjeti Boga, a još manje onda to može jasno izreći.
Premda onaj tko mrmlja nije siguran u to što hoće, ni danas ne nedostaje onih koji mrmljaju na mnogo toga u životu, pa tako onda i na Boga kao dežurnog krivca svih pojava i stanja u društvu i svijetu. I danas ljudi često i mnogo mrmljaju stavljajući Boga na osuđeničku stolicu, umjesto da kao ljudi ponizno raščlanimo svoje ponašanje, uslijed čega bi bilo jasno da bismo se mi trebali naći na toj stolici. Mrmljanjem se stvara podmuklo ozračje, jer tko mrmlja ne traži jasnoću svjetla, već lovi u mutnome zaobilazeći otvoreno sučeljavanje koje bi raskrinkalo njegovu površnost. Štoviše, suvremeni čovjek se bezbožnim ateističkim ideologijama drznuo prijeći u vrlo agresivni napad na sve što je Božje u svijetu, pa i kad nije imao dovoljno razumskih argumenata, upotrebljavao je silu želeći Boga iskorijeniti iz svoje sredine. Kao i nekad u Mojsijevo vrijeme ili pak u vrijeme Gospodina Isusa, tako je i naše vrijeme obilovalo ‘umovima’ koji su potpirivali i potpiruju vatru neprijateljstva protiv Boga, da bi se potom pojavili i oni koji će povaditi kestenje iz vatre rušeći sve ono što je moglo imati veze s kršćanstvom i njegovim vrijednostima.
Isus stoga svojim sunarodnjacima želi ukazati na pogubnost mrmljanja, jer u trenutku kad su počeli mrmljati protiv nauka koji on, za razliku od njihova mrmljanja, formulira vrlo jasno, ustali su se protiv Boga, jer im je Bog po umnoženom kruhu dao novi znak svoje ljubavi. Kad su se pobunili protiv Isusa – kruha nebeskoga, sami su sebe sveli na zemaljsko i tjelesno, dok ih je Bog htio po tom istom kruhu učiniti dionicima svoje naravi. Kad su mrmljali protiv Isusa – kruha utjelovljenog, htjeli su Boga udaljiti iz svoje povijesti držeći je mjestom svoje samostalnosti, dok je sam Bog htio biti njihov pomoćnik, okrjepa i snaga, pa se zato i utjelovio i ostavio im se u euharistijskom kruhu.
Isus nas stoga poziva da dopustimo da nas Otac pouči i privuče k sebi, te ćemo tako najbolje osjetiti njegovu božansku skrb i zaštitu kojom nas nikad ne napušta, prema nama ljudima nije uvijek baš jasno i razumljivo njegovo ponašanja. Vjerujući u Isusa, primajući ga u euharistijskom kruhu u kojem je utjelovljen i za nas, shvatit ćemo koliko nas Otac ljubi, jer nas želi obdariti vječnošću, te ćemo imati razloga za radost i zahvalu umjesto za mrmljanje. Dopustimo mu da nas zahvati svojim Duhom, da mognemo shvatiti kako nam je dao besmrtnost ulazeći u naš život, te će nestati svake naznake i traga mrmljanja s usana i iz srca. Otvorimo oči duše i srca da otkrijemo čime nas je obdario kad nam je dao da gledamo Oca i budemo njegovi učenici, jer svoje ljudsko nezadovoljstvo na Boga ili čak protiv Boga, možemo iskorijeniti samo ako budemo znali čitati znakove koje nam ostavi po svome Sinu, koji je s neba sišao da bude hrana za život svijeta, te da nas tako uvede u slavu nebesku. Amen.