Velika Gospa 2009.
Vjerujem da je svatko od nas koji iskreno vjeruje u Gospodina i štuje ga u svecima, napose u nebeskoj Majci Mariji, bio u situaciji i imao razloga tražiti od Gospodina određene znakove. Čak i u smisli potvrda za istinitost vjere, jer svi koji se trudimo uspostavljati s Gospodinom odnos vjere, dobro znamo kako taj odnos prolazi i kroz područja sumnji i nevjera, kroz pravo trnovito ili minsko polje nevolja gdje svaki krivi korak može biti bolan ili koban. Zato smo tražili i tražimo određene opipljive znakove i čudesa kojima bi nevidljivi Bog potvrdio istnitost svojih riječi i dijela među nama ljudima. Kad uz to kao ljudi osjećamo potrebu da nas netko zaštiti pred strahovima i nedoumicama i problemima postojanja, onda je razvidno s koliko žara moramo ištati i iskati znakove s neba. Uočavajući kolika je velika želja za sigurnošću i spasenjem u ovom nesigurnom svijetu, jasno je kako nam je bitan svaki, pa i najmanji znak s neba, da će Bog biti uz nas i zaštititi nas, kao što nam je obećavao i davao tolike znakove tijekom povijesti spasenja. Nekad se doista osjećamo toliko pritisnuti i ugroženi pred događanjima ovoga svijeta da gotovo ne vidimo drugih izlaza, već poželimo pobjeći iz svoje kože ispred tolikih problema i odgovornosti, bilo u obiteljima bilo u društvu.
A Bog nas doista ne želi ostaviti na cjedilu. Ne uživa u tome da nas drži u neizvjesnosti, niti prepuštenima na milost i nemilost, već nam daje znakove prisutnosti i blizine, kao i one kojima nam ukazuje na put kojim nam je ići. U stvari, svaki znjegov znak za nas ljude sadržava i jednu i drugu dimenziju. U isto vrijeme tražimo i primamo znak njegove vjerodostojnosti, kao i potvrdu zauzetosti za nas. O jednom takvom znaku nam govori danas čitanje iz knjige Otkrivenja: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. I to što sveti Ivan nekad zapisa promatrajući u viđenjima znak Žene u kojoj je vidio lik Crkve, možemo danas primijeniti na Mariju, stvarnu i ostvarenu Ženu koja je ujedno i pralik Ckrve i njeno ispunjenje u osobi. Kao što je Ivan onda promatrao Ženu koju progoni Sotona svojom mržnjom za sve što je Božje u svijetu, a ona postala znak koji vjernik promatra i u kojem se tješi i nalazi zaštitu, tako nam je jasno da je Marijino uznesenje također znak neba poput znaka iz ondašnje Ivanove vizije. Veliki znak njenog uznesenja na nebo nije samo znak na nebu, nego je znak samoga Neba kojim čovjeku otkriva svoje planove, svoju ljubav, skrb i zaštitu. Jer Marija je bila osoba koja je božanskom Djetetu pružila zaštitu, pa i kad je morala bježati s njime u pustinju, u skrovitost, da ga zaštiti. Ona i danas kao Majka svojim uzašašćem svoj posinjenjoj djeci Božjoj pruža znak utjehe i sigurnosti u nesigurnim prostorima zemaljskog postojanja.
Govor o njenom uznesenju nije stoga isprazni govor i tlapnja, izbjegavanja stvaronosti i zavaravanje nebeskim rješenjima tamo gdje ne vidimo ljudska, nego ispovijedanje činjenice da mi ljudi odgovor za probleme svojeg zemaljskog postojanja možemo najbolje riješiti ako promatramo znakove neba, među kojima je i ovaj izvrsni znak i putokaz kojimm Gospodin i nama pokazuje put. I kao što Marija nije pobjegla iz svoje kože, a toliko je bilo situacija u kojima joj nije bilo lako, tako Gospodin i od nas očekuje da ne bježimo iz kože niti nam nudi ovu svetkovinu kao znak koji nas potiče da bježimo iz kože. Marija je do posljednjeg trenutka bila vjerno u „svojoj koži“, prihvaćajući s pouzdanjem sve što je Gospodin od nje tražio, ali uvijek pogleda uprtog u nebo, nadahnuta nebeskim viđenjima i božanskim rješenjima problema. Zato je doživjela proslavu nebesku, ne kao bijeg iz svoje kože i zemaljske stvarnosti, nego kao proslavu svoga tijela i duše u nebu, jer je znala biti potpuno vjerna Bogu na zemlji. Zato što pred nikakvim zaprekom, nedaćom ili zadaćom nije bježala iz svoje kože u neki drugi zamišljeni svijet, već vjerno ispunjvala volju Božju kao službenica njegova, bila je nagrađena kao prvina ljudskoga roda, nakon Krista, cjelovitom proslavom u nebu, nakon čega nam njena proslava sjaji kao znak na nebu i znak samoga neba koliko nas ljubi.
Zahvalimo Svemogućem Bogu što nam je dao znak Marijina uznesenja, te možemo i u današnjim vremenima, kad tražimo znakove i trudimo se pronaći odgovore na pitanja i krize koje nas muče, imati jasnoće i svjetla o tome što nam je činiti. Sva nevolja čovječanstva leži u tome i događa se onda kad čovjek pusti maha sotonskom i grešnom Zmaju da nam proždre, to jest da u nama uguši ono što je božansko, darovano kao istinska vrijednost neba čovjeku. To Marija nikad nije dopustila, te je radi toga postala znakom neba. Vratimo se stoga i obratimo od svoje grešnosti, ispovjedimo se od zala, iskorijenimo grijehe, a rastimo u božanskim krepostima i milostima, pa ćemo vidjeti kako se zemlja oko nas preporađa i kako živi novim životom. Znak Marijina uznesenja pozivana nas da se skloniom pod njene skute i da zatražimo njenu zaštitu, koja opet podrazumijeva da nas je ona, Milosti puna, zagrnula svojom milošću i osnažila da mi, djeca njena i djeca Crkve, živimo vjerno poput nje, pogleda uprta u nebo i nebeske vrijednosti, jer to je jedini put čovjeka na zemlji. Hodeći tim putem ostat će i sebi dosljedan i postojan, jer neće zaželjeti bijeg iz vlastite kože, nego će prihvatiti vjernički život na zemlji uslijed kojega će primiti kao nagradu uzdignuće na nebo, te konačnu proslavu i tijela i duše u kraljevstvu nebeskom, gdje nas već očekuje ona, naša nebeska Majka.
Neka nam stoga Marija, Majka i zagovornica izmoli kod Gospodina ove milosti, da bismo i mi jednom mogli s njom, Kraljicom na nebo uznesenom, kraljevati u sve vijeke vjekova. Amen.
