11. nedjelja kroz godinu – B
U jednoj gradskoj školi upitala učiteljica djecu: Djeco, kako nastaje kruh? Djeca se pomalo začuđeno pogledala, dok jedan dječak nije smogao hrabrosti odgovoriti svojoj „neupućenoj“ učiteljici: Učiteljice, kruh ne nastaje, on stoji na polici u dućanu. Naravno, učiteljica je ostala zaprepaštena kako današnja djeca ne znaju ništa o tome kako nastaje kruh, a vjerojatno bi isti odgovor dobila da je pitala kako se proizvodi mlijeko ili neki drugi prehrambeni proizvod. Odgovor koji je primila bio je potvrda kako je negdje prekinuta nit sa životom i prirodom u kojoj nastaje život, po svim onim prirodnim tijekovima kojima je određen.
I dok odrasli prepričavaju kako djeca danas ne znaju one osnovne stvari koje se tiču prirode i njenih procesa, već su upućeni više na tehnički razvoj i dostignuća, dotle zaboravljaju da su i sami poput djece dok promatraju životnu stvarnost oko sebe. Danas smo, naime, iz dana u dan puni nade i opravdanih iščekivanja da se dogodi nešto novo i poticajno, pa da svijet krene na bolje. Očekujemo da profunkcionira „sustav“, pa da na svijetu bude više pravde i pravičnosti, više ljubavi i dobrote, poštovanje i istine, a da s drugu stranu bude manje zala i nepravde, manje pogibelji i patnje, manje poteškoća, nevolja i muka u koje redovito padamo i s kojima se svakodnevno susrećemo. Kad bolje razmislimo onda vidimo da se prema svemu što se događa oko nas, ili o onom što bismo željeli da se dogodi, postavljamo tako kao da je to nešto što se treba dogoditi samo po sebi, kao da se pronalazi na polici u nekom dućanu, pa kad toga nema čudimo se kako se nitko nije dosjetio kupiti i staviti među nas. Kao da je dovoljno da izrazimo želju, pa da svijet krene sukladno njoj. I, doista, takvih želja nije malo. Zato je veće naša snebivanje kad vidimo oko sebe suprotne plodove i učinke, te i nesvjesno tražimo krivca. Očito, mi ne možemo biti krivci, jer smo izrazili lijepu želju, te je krivica za neuspjeh u nekom drugom.
Doista, htjeli bismo oko sebe osjetiti i kušati božanske plodove, te se uslijed toga i snebivamo kuda ide ovaj svijet i čovjek, snebivamo se kako to da se „događaju“ tolika zla, te kad o njima govorimo tako samouvjereno osuđujemo i prosuđujemo ljude oko nas, pa čak i samoga Boga, što nam on to, usprkos tolike naše želje ipak ne spusti s neba u košarici, da bismo ih svi mogli uživati i od njih živjeti.
Lijepo je sve to reći, te znamo tako stručno održati lekciju o potrebi toliko prijeko potrebnih darova i sadržaja čiji nam plodovi nedostaju, ali vrlo sporo shvaćamo i gotovo ne želimo prihvatiti da najčešće sami odbijamo primiti takve darove i donijeti božanske plodove u životu. Htjeli bismo plodove, i dobro je tako, ali ne prihvaćamo da Bog oko nas i u nama sije sjeme božanskog života i darova, te da do ploda može doći samo ako otvorimo oči i poštujemo to što Bog oko nas velikodušno sije.
Isus stoga u današnjem Evanđelju Kraljevstvo Božje koje donosi na zemlju uspoređuje sa sjemenom koje čovjek baci u zemlju, te ono raste i samo od sebe donose plod. Tako isto Bog sije oko nas sjeme, koje samo raste i donosi plod, ako ćemo ga mi ljudi pustiti da raste i razvije se, ako ćemo mu mi biti plodna zemlja koja ne guši, već želi i potencira njegov rast. Tek kad dopustimo da Bog u nas posije sjeme, onda možemo očekivati da će i plodovi niknuti sami od sebe, u protivnom nemamo pravo očekivati nešto što je protivno zdravom razumu.
A dok kao ljudi živimo bahato, umišljeno i samodostano, ne možemo onda niti prepoznati Isusovu blizinu u svome životu, jer upravo je on to Kraljevstvo Božje koje dolazi među nas da nas učini dionicima njegova bogatstva. Dopustimo da se Kraljevstvo Božje nastani u nama, jer je ono gotovo neprimjetno i želi djelovati nenasilno, kroz snagu božanskog života koji primamo u začetcima. Živimo sukladno njoj i njenom tihom rastu u nama. Ne budimo neupućeni poput djece koja ne znaju kako nastaje kruh, jer darovi Kraljevstva Božjega među ljudima mogu postati plodom ako dopustimo da ih Bog posije u nas. A dokle god mi ne dopuštamo Bogu da zahvati u naš život, da ga božanskom snagom učini plodnim, ne možemo očekivati niti Božje darove u svijetu u kojem živimo. Prihvatimo sjeme Božje posijano u našim srcima, otkrijmo snagu njegova rasta i klijanja u nama i preporodimo se čudesnom prisutnošću koja zahvaća i mijenja naš život. Neka Božje Kraljevstvo raste u našim srcima, da i mi možemo urasti u njegovu puninu za svu vječnost. Amen.
