Razmišljanje uz četvrtu nedjelju došašća
Četvrta svijeća, kojom se zatvara krug cjelovitosti, predstavlja posljednju dionicu adventske priprave za blagdan rođenja Gospodinova, koje nije samo sadržano u razumijevanju proročanstava i proročkom navještaju, već sada i u životnoj praksi koje je pokrenuta i vođena spasonosnim i spasenjskim spoznajama.
Da je došašće upalilo tri svijeće, to jest da je došlo do razine proročkog doživljaja i navještaja proročkih spoznaja, ipak bi bez ove četvrte ostalo nepotpuno. Jer ova dionica puta predstavlja prelazak na djela. Štoviše, predstavlja nadilaženje puta čišćenja od negativnosti, te dolazak na put izgradnje i rasta na pozitivnim temeljima. U svijesti jača osjećaj da za pravu pripravu nije dovoljno samo odbaciti negativna nagnuća u dušu, već je potrebno steći kreposti i učvrstiti se u svim pozitivnim nastojanjima.
Iščišćavajući se od negativnosti stvaraju se preduvjeti za duhovni rast, koji još ne predstavljaju sam rast. Tek očišćena, duša postaje osposobljena utisnuti pečat pravednosti svakom djelu koje čini, te onda prelazi iz razmatranja u djelovanje. Djelo na koje se spremala, djelo je pravednosti kojim pečati svoj savez sa Riječju koja joj dolazi u pohode na iznenađujući način. Pravednost o kojoj je riječ nije bilo kakva pravednost, već je to pravost vjere, budući da pravednik Božji od vjere živi.
Zato se posljednja dionica priprave sastoji od djela pravednosti, učinjenih u duhu Božje istine, koja nije baš uvijek lako razumljiva ni prihvatljiva. Duša koja se temeljitim čišćenjem spremala za susret s Riječju u punini, istinu koju treba provesti u djela prima u viđenju. Više nije vezana za zemaljsko ni ljudsko, već, uzdignuta iznad sumnje, u proročku viziju života, prepušta se intenzivnoj komunikaciji s anđelima, priprema se za objave u Duhu Svetomu. Premda s jedne strane djela pravednosti doživljava kao vrhunac svoga djelovanja, kao najveći domet koji ljudska djela mogu zadobiti, ipak zna da je još uvijek isključivo na terenu priprave. Vrhunac se ne ostvaruje po djelima, već u uživanju izravnog susreta s Riječju. Pravednik zna da je postao pravednik, jer je usvojio sve odlike koje su preduvjeti za susret, te u trenutku kad je Riječ stala preda nj, ma koliko djelovala neshvatljivom i nevjerojatnom, bio je sposoban prepoznati je i prihvatiti.
Tim prihvaćanjem prethodne dionice puta nisu ostale sterilne, nego su konačno bile osmišljene kao preduvjeti plodnog zajedništva u duši koja djelom pravednosti izgovara svoj da Istini. Zato ova svijeća, dok predstavlja ljudsku djelotvornost pred Božjim dolaskom, ipak ne predstavlja samo ljudsko djelovanje, već djelovanje koje čovjek čini u vjeri po nadahnuću Duha, u pravom smislu postaje djelovanje pravednika. Pravednik koji od vjere živi, nadilazeći svoje sumnje proročkim osjećajem prema Riječi, stupa s njom u neraskidiv savez do te mjere da je udomljuje u duši, dok ga ona zauzvrat ispunja puninom milosnog obilja.
