Razmišljanje uz drugu nedjelju došašća
Pa i onda kada čovjek u sebi prepozna slutnju o Bogu, kad joj prepusti prostora u svome srcu, svjestan je njezine krhkosti. S jedne strane kao da se nema za što čvrsto uhvatiti, jer mu materijalizirani svijet želi predstaviti Božju duhovnu prisutnost nestvarnom fikcijom, ljudskim umišljajem, mameći ga u isto vrijeme «konkretnijim» sadržajima života, vrlo opipljivima i stvarnima. Usprkos napasti takve «konkretnosti», on svejedno, stječući potvrdu o svojoj slutnji, osvjedočen o miru koji ona rađa u duši, ima potrebu u sebi zaštititi njezinu krhkost, te prijeći u veću sigurnost onoga što sluti, za što mu je potrebno mnogo snage i pravo umijeće.
Othrvavši se napasti, na slabašnoj, krhkoj slutnji nastavlja graditi život. Dajući prednost svojoj slutnji, čovjek stječe jasniju svijest o tome kako se on ne približava Bogu, nego se Bog približava njemu. Štoviše, on je u njemu, samo što ga uvijek ne uspijeva jasno vidjeti. Da nije tako, da mu On ne dolazi ususret, ne bi se ni dogodio susret slutnje. A dok se Bog približavao njemu, on sam je lutao od sebe i od svoje slutnje, od drugih ljudi i od svoga Stvoritelja.
Gradeći napokon na slutnji, iščekujući i osluškujući u šutnji, želeći u sebi iskristalizirati onu prisutno koju sluti, čovjek postaje svjestan sebe pred Naslućenim. U njemu to rađa nove spoznaje, te se osjeća pozvanim stati pred njega. Osjeća potrebu uskladiti svoju volju s njegovom, što nije moguće ako ne odluči zastati na trenutak, napraviti zaokret u samom sebi i sa samim sobom, svjestan kako nije dovoljno dobar, a ni dostojan slutnje što u njemu uzima maha.
Tako slutnja u njemu rađa plod koji on zove obraćenje, ali mu je jasno da bi ga mogao nazvati prosvjetljenje, pristajanje uz dosljednost svoga smisla i cilja ili čak nekim drugim imenom. Obraćenje je u njemu kao smirivanje vode u uzburkanom jezeru, jer dok se na njoj stvaraju valovi i valići, dok je bilo čime uznemirena, nikakav lik se u njoj ne može jasno nazrijeti. Obraćenjem smiruje svoje srce, da bi mogao vidjeti neslućeno lijep odraz u sebi naslućivane Slutnje koja je napokon dobila jasne obrise. Obraćenje je vijača kojom se odstranjuje pljeva iz duše, da bi ostao čisti plod koji hrani postojanje.
Ovaj rast u duhu došašća, predstavljen paljenjem druge svijeće, poziv je vjernicima da i sami pretvore slutnju u obraćenje, da bi mogli zadobili daljnju sigurnost Božjeg dolaska u njihov život. Trajno obraćeni pred Bogom, poput Ivana Krstitelja, stječu svijest i krepost vjerničke dosljednosti, bez koje je nemoguće doživjeti Božić. Zato za njih obraćenje postaje put čišćenja duše od vlastite nedostojnosti, čime dolaze još korak bliže Onome koji je i prije njihova obraćenja Emanuel – Bog s nama.
