3. vazmena nedjelja – A
Jedan od najvećih problema ili jedna od najvećih poteškoća duhovnoga života je mlakost. Ili biblijskim jezikom rečeno, sporost, tromost ili tvrdoća srca u odnosu prema Bogu i njegovu djelovanju za čovjeka. Čovjek je tako spor i hladan da prihvati Božje djelovanje. A najčudnije od svega da je to djelovanje Boga koji skrbi oko njegove dobrobiti i koristi, a on to ne prepoznaje. I onda se teško opredjeljuje vjerovati odvažno i jasno, s lakoćom i s poletom, već radije ima svoju zadršku, kao da se radi o nekome tko ga ne voli ili tko ga želi iskoristiti i sebi podčiniti. U njemu se stvara kao neka racionalna sumnja ili mehanizam ‘razumskog’ propitivanja koji mu ne dopušta biti do kraja prepušten neposrednom odnosu s Gospodinom, te se onda njegov stav hladi, a zajedništvo dolazi u pitanje. Doista postaje zanimljivo kako čovjek ne sumnja u ništa toliko koliko sumnja u Boga i njegov odnos prema ljudima, dok nisu tako kritični prema vlastitoj sumnji i vlastitoj mlakosti i nedosljednosti.
Upravo je ta naša sumnja prema Bogu znak i dokaz da nismo dovoljno dobro iskusili njegovo djelovanje , te nismo osvjedočeni u njegovu dobrotu i ljubav. Ako smo sumnjičavi glede svega što dolazi od Boga, znak je da nismo jasno i izravno doživjeli njegovu prisutnost, već smo se radije zaustavili na vlastitom poimanju, ne doživljavajući njegovo očitovanje kao neprocjenjivi dar. Svoj odnos prema njemu smo sveli na neko naše manji ili više uspješno traženje, trud i napor, a sasvim isključujemo činjenicu da se on nama dao učinivši veliki napor poniznosti i poniženja da dođe do naše mjere, to jest da nam se učini dostupnim.
No ako ne dopustimo da nas Uskrsli dotakne odozgor, ostajemo kao i drugi ljudi zatvoreni u svom religioznom stavu i odnosu koji se nikada ne otvaraju Božjoj milosti da ih dotakne i preobrazi. Ako ne dopustimo da nas prožme Božje djelovanje, ostajemo mlaki i tvrdokorni na stvarne poticaje duha i na istinsku duhovnu izgradnju. Jer stvarni odnos prema Bogu nije onaj naš ljudski kojim se mi približavamo njemu, već je to prije svega prihvaćanje da je on došao k nama i nas preobrazio nas darom s visine. O tome nam govori današnje Evanđelje služeći se s dva jasna izraza u kojima do izražaja dolazi stav vjere kao srce i ljubavi prema Gospodinu. Tako, kada Isus sustiže i poučava dvojicu učenika na putu u Emaus, onda ih i prekorava riječima: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Dakle, spočitava im to da nisu bili spremna ni otvorena srca vjerovati što je Bog objavio i navijestio preko proroka. No s druge pak strane, kada ih je poučio hodeći s njima, te nakon što je razlomio kruh, a oni doživjeli preobrazbu duha, njih dvojica će zaključiti: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ Tako razumijemo da je Gospodin odmah detektirao da je njihov temeljni problem mlakost srca, nepoznavanje Božjih obećanja i nepovjerenje da će Bog izvršiti što je obećao svome narodu.
Pitanje mlakoga srca, te potreba da ga pretvorimo u goruće srce puno ljubavi prema Božjim obećanjima, ali i žara u prihvaćanju i primanju svega što je učinio za nas, središnja je potreba i svakoga vjernika danas. Možemo biti gorljivi vjernici samo ako dopustimo preobrazbu koju su na dan uskrsnuća Gospodinova doživjela dvojica učenika iz Emausa. A preobrazba je bila u sljedećemu: dopustili su da im Uskrsli ražari srce snagom svoje uskrsle prisutnosti koja je tako ‘zapaljiva’ da ih je razbudila iz duhovne pospanosti i učinila ih navjestiteljima uskrsnuća. U takvom snu, to jest mlakosti, nalazi se svaki čovjek nesvjestan Božjega djelovanja, te je samo Kristovo uskrsnuće kadro prodrmati ga i osvijestiti ga za vjerodostojan i gorljiv život. Samo on svojim uskrslim zahvatom može dati gorljivost, i to onu pravu gorljivost, koja pojedinog vjernika čini svjedokom uskrsnuća koji se razbudio iz zimskoga sna duhovne mlakosti. A opet s druge strane, vjernik koji izgara za Božju stvar neće biti nasilni promicateljem religioznih ideja, već, naprotiv, osoba spremna dati svoj život za Gospodina i za braću, upravo onako kako je to Gospodin učinio.
Zato nas ovaj događaj s dvojicom učenika potiče da shvatimo kako je nasušna potreba vjernika danas dopustiti da nam Uskrsli zapali srca vatrom vjere i ražari ih svojom ljubavlju, kako bismo i sami pobijedili sporost i tvrdoću srca, to jest oporost, sumnjičavost i hladnoću vjere, te žarko prigrlili uz njega svoga Gospodina osvjedočeni u stvarnost njegova uskrsnuća. A osim što će nam zapaliti srca, on će učiniti i da progledamo i u potpunosti otkrijemo njegovu uskrslu prisutnost u svijetu i našem životu, te ćemo nastaviti živjeti preobraženim životom stremeći prema potpunoj uskrsnoj preobrazbi koja će se dogoditi ulaskom u konačno zajedništvo vječnoga života.