5. nedjelja kroz godinu – A
Kako bi svojim učenicima posvijestio veću odgovornost i poučio ih zadaći koju imaju u svijetu, Isus se poslužio s dvije zanimljive i duboke usporedbe. Rekao im je da su sol zemlje i da su svjetlo svijeta. Upravo jer pozna specifičnost ove dvije stvarnosti, njegova poruka je vrlo duboka. Naravno, i vrlo jasna, premda nije uvijek svakome jasna koliko je duboka poruka sadržana u ovim usporedbama s obzirom na njihovu primjenu za kršćanski život. Upravo zato što mnogi Isusove riječi tumače na pojednostavljen način i na površnoj razini, potrebno ih je što je moguće više razmatrati i otkrivati njihov dublji smisao.
Zato se i danas za nas kršćane postavlja veliko pitanja: Što je Isus htio reći kad je ustvrdio da smo sol zemlje? Nedvojbeno, htio je reći da među ljudima trebamo prednjačiti na način da neprimjetno dajemo ukus životu. No Isus, međutim, nije posebno isticao u čemu to ili čime to moramo biti sol zemlje, a jednako tako i svjetlo svijeta. U svakom slučaju on pretpostavlja našu aktivnost u svijetu i za svijet, barem nam to svjedoče izričaju koje koristi. I dok tvrdi da moramo biti sol i svjetlo, ne ulazi u tančine da kaže čime to morao prednjačiti među ljudima, te sami moramo polako odgonetati što je točno mislio kada je ovo rekao. S pravom se moramo pitati znači li to da moramo u svemu parirati drugim ljudima, polazeći od svakodnevnog življenja u zemaljskim okolnostima života. Znači li to da trebamo biti drukčiji od njih u društvenim aktivnostima, u politici, u športu i u profesionalnom životu? Moramo li bolje od drugih govoriti jezike i poznavati znanosti i prirodne zakone i zanimljivosti? Moramo li od drugih biti vještiji bankari, suci, odvjetnici, profesori i liječnici? Moramo li imati ljepše kuće i bolja auta, te biti uspješniji u poslovima i ostvareniji u karijeri? Trebamo li biti bolji od drugih u svim ljudskim vještinama, kako bismo im pomogli da i oni sami napreduju u njima, ili pak biti sol i svjetlo pretpostavlja nešto drugo? Doista, veliko je pitanje čime drugima trebamo zasoliti život i čime ih prosvijetliti?
Premda Isus u ovome tekstu nije išao u detalje, ipak znamo iz cjeline njegova nauka da nije mislio na tekuće životne stvari, barem ne na način na koji ljudi o njima raspravljaju i u njima vide značenje. On nikada ljude nije poučavao tim tekućim zemaljskim stvarima, niti je o njima držao govore i pouke. Jedino o čemu je govorio bilo je otajstvo Božje, te je poticao svoje učenike da Boga bolje upoznaju i da mu se više otvore. Zato ni u ovim riječima ne trebamo čitati ništa drugo, već istinu da nas poziva da svijet zasolimo navještajem Boga i da ga prosvijetlimo njegovom istinom. A za to je potrebno imati istinski odnos ispravni odnos i pravo zajedništvo s njime. Jer biti sol zemlje i svjetlo svijeta njegov je dar. Svoje poslanje možemo vršiti snagom njegova dara, jer on nam je dao da budemo sol i svjetlo, to jest naša ‘slanost’ dolazi od njega, kao i naše ‘biti svjetlo’ od njegova sjaja. Ali ako izgubimo te kvalitete, ako izgubimo iznutra dar njegove milosti i zajedništva s njime, prestajemo biti sol i svjetlo i nitko nas ne može ničim zasoliti niti ičim prosvijetliti.
Zato biti sol i svjetlo ne znači samo biti poput ostalih, pa niti čak bolji od njih u uopćenoj ljudskosti o kojoj se danas tako često govori kad se ističe kvalitete onih koji na ljudskoj razini nisu nemoralni ili razvratni, te ih se smatra dobrim ljudima. No biti sol zemlje i svjetlo svijeta nije samo to, već se razina soli i svjetla mjeri po našem odnosu s Bogom i mjeri zajedništva i otvorenosti da ga primimo u svoj život. Biti sol i svjetlo znači da smo primili sol Božjeg saveza i njegova prosvjetljenja. Jer samo tako se može dati okusa svijetu i biti svjetlo njegova prosvjetljenja. Zato od soli ne treba očekivati da bude nešto drugo nego sol, jednako kao što se od svjetla očekuje da prosvjetljuje, sukladno očekivanjima koja je izrazio naš Gospodin kad nam je dao takvo zaduženje. Na nama je da budemo dosljedni i da postojano vršimo svoje poslanje dajući ovom svijetu ono što je nama dao Gospodin, a to je svjetlo vjere i sol ljubavi. Jer oko nas je previše ljudskoga da bismo se u tome s drugima nadmetali dokazujući svoje kršćansku posebnost. A jer je malo božanskoga, onda nas je Isus zadužio da ne prestanemo tim božanskim biti blagoslov svijetu, to jest obdario nas je darom da budemo istinska sol i pravo svjetlo. Na tragu svega rečenoga naša posebnost mora biti vjera u Boga i istinska ljubav koju primamo iz njegove ruke.
Tek nakon toga i svakodnevni život koji živimo postaje drukčiji, ljepši i bogatiji, jer mu pristupamo drukčije od ljudi koji Boga ne poznaju. Tada Božji dar oblikuje cjelokupnu našu stvarnost i čini da budemo kvalitetniji i u svim drugim dimenzijama života, pa i onim najobičnijima i jednostavnijima. Po Bogu koji se nastanjuje u nama, svjetlo vjere obasjava cijeli život, jednako kao što se i sol potpuno ugrađuje u hranu. Iz toga postaje jasno koliko moramo skrbiti ponajprije oko njegovanja božanskog života u nama, a taj isti božanski život će učiniti da i na svakom drugom području života živimo dosljedno i svjedočimo da nam Božja prisutnost daje savršenije i plodnije živjeti u svim ljudskim okolnostima, jer neće ostati samo ljudske, već će biti prigode za ostvarenje vlastite ljudskosti već sada na zemlji. Uostalom, kada živimo u Bogu, sve drugo nam postaje tako jasno i spontano da od nas i ne iziskuje poseban trag, već sve postaje normalna posljedice života s Gospodinom. Neka nas za takvo svjedočanstvo Gospodin pripremi, kako bi naša svjetlost svijetlila pred ljudima na slavu svemogućega Boga.