27. nedjelja kroz godinu – A
Nije rijedak slučaj u svakodnevnome životu da roditelji svojoj djeci priskrbe mnogo sigurnosti, blagostanja i baštine, a da uopće ne očekuju od njih, niti ih uče, osobnom zalaganju i odgovornosti da to zasluže i da nauče time upravljati. I upravo jer to bude tako, djeca nenavikla raditi i živjeti odgovorno, te nesposobna upravljati onim oko čega se nisu trudili, vrlo brzo upropaste sve što su im roditelji priskrbili i stavili u ruke. I to redovito jer su duhovno neizgrađeni i nedorasli izazovima i poteškoćama, te ne znaju dobro ni cijeniti trud i odricanje koji stoje iza stečenih dobara. Ovakva životna situacije nam pomaže razumjeti bolje Isusovu prispodobu o vinogradarima iz današnjega Evanđelja, ma koliko se to ne činilo na prvi pogled.
Isus, naime, priča prispodobu u kojoj glavnu ulogu ima domaćin koji sadi vinograd. On je taj koji je odlučio podići vinograd. On ga je zasadio i ogradio, te opskrbio svime što je potrebno da se kasnije može osigurati dobar urod. No imao je nesreću da su se sluge kojima je povjerio svoj vinograd počeli bahatiti, te su odbijali dati urod svome gospodaru. Njima je bilo povjereno održavanje vinograda, ali nisu ga oni zasadili ni bili mu vlasnici. Ako su i radili u njemu, radili su i za svoje dobro, te je doista bilo neprimjereno da se ponašaju kao gospodari vinograda koji im je gospodar povjerio da održavaju i da ubiru urod. Njihovo ponašanje je bilo krajnje neodgovorno, te je zato Isus rekao da će ih gospodar kazniti, nakon toliko neuspješnih pokušaja da ih urazumi i uvjeri da plodove vinograda donesu onome kome i pripadaju. Ovom prispodobom Isus je htio poručiti pismoznancima i farizejima da će se kraljevstvo Božje oduzeti narodu koji ne donosi njegove plodove, aludirajući tako na svoj izraelski narod koji nije donosio pravoga ploda prema Božjem planu i očekivanju.
No nakon takve Isusove pouke i kritike na račun svoga naroda, nije bespredmetno da se i mi danas ispitamo kako mi živimo u Crkvi i kako se odnosim prema Crkvi u kojoj se ostvaruje kraljevstvo Božje na zemlji. Jer govoreći o slugama koje je Bog slao da donosu urod, a koje su zli vinogradari tukli, kamenovali i ubijali, Isus govori o prorocima koji su se istinski trudili oko vinograda i žrtvovali za nj. Uz proroke središnju ulogu je odigrao sam sin – baštinik koji je dao svoj život za vinograd, a nakon njega su nastavili to činiti i njegovi apostoli i drugi učenici. Zato će sveti Pavao i reći da je Krist ljubio Crkvu i predao samoga sebe za nju da je posveti, očistivši je u kupelji. Krist je taj koji je ispunjenje ove prispodobe i svjedok koliko gospodar vinograda ljubi svoj vinograd, o čemu rječito govori njegova sveta krv. Baš zato i nama ostaje otvoren i upravljen upit i izazov: ponašamo li se i mi kao nekadašnji stari narod koji je došao na gotovo, a potom se ponaša neodgovorno? Nismo li i mi primili darove koje ne znamo cijeniti jer se oko njih nismo mučili?
Doista s pravom i danas moramo ozbiljno postavljati ova pitanja i preispitivati se živimo li aktivno i odgovorno svoju pripadnost svetoj Crkvi. Jednako tako se valja pitati na koji je način izgrađujemo i na koji način doprinosimo da dođe do plodova koje ćemo dati svome gospodaru koji nam je povjerio dar vjere i presveti život svoga Sina? Pa čak kad se ispitujemo i o pasivnom sudjelovanju, to jest o pukom dolasku na svetu misu, onda vidimo koliko je onih kojima je teško i doći na misu i primiti plodove Božjega vinograda, a što bi tek bilo da Bog od njih traži da aktivno obrađuju i da daju život za Crkvu i njezinu izgradnju. Ali bilo bi dobro da se barem zamislimo i da vidimo koje nam je blago Bog dao kad nas je učinio svojom djecom u svetoj Crkvi koju je on osnovao i učinio svojim Tijelom. Mi se nismo oko nje trudili, a dobili smo milost da beremo u njoj plodove života vječnoga. To ne znači da imamo pravo na nezahvalnost, jer bit ćemo onda gori od onih kojima je Isus oduzeo svoje kraljevstvo. A strah me da ni mi danas ne znamo cijeniti što nam je Bog dao, te nam može biti problem što smo sve dobili na gotovo, te ne znamo i ne želimo se potom sami potruditi oko toga da barem aktivno primamo ono što nam je Krist svojim trudom i žrtvom pripravio, kad već nije od nas tražio da ugradimo svoj život u zdanje svoje Crkve kao što to kroz stoljeća čine mučenici slijedeći njegov sveti primjer. Zato budimo zahvalni i odgovorni da i nama Gospodin ne oduzme plodove njegova kraljevstva i ne dadne drugima koji će to znati više cijeniti i bolje njima upravljati.