2. uskrsna nedjelja – A
Premda živimo u svijetu globalne komunikacije i povezanosti, u okruženju i mentalitetu koji se može nazvati mentalitetom mase, ipak s druge strane naš svijet je obilježen i pojavom individualizma. Pojava kao takva ne bi bila zabrinjavajuća kad bi se radilo o naporu da se pojedinca zaštiti od globalnih interesa i od bezličnosti u svijetu mase, nego se radi o mrvljenju svijesti i osjećaja zajedništva koji se izgrađuje i može se izgrađivati isključivo kao zajedništvo istih vrijednosti. Na žalost, u mnogočemu dijelimo zajedništvo, i prostora i jezika i načina života, pa i zajedničkih običaja, no kad se radi o temeljnim moralnim i duhovnim vrijednostima, onda se tako razilazimo. Ne samo to, nego se stvara ozračje u kojemu svatko polaže pravo imati svoje mišljenje i odlučivati o sebi i svojim izborima i vrijednostima. Takav se mentalitet uvriježio u naše duše i srce, a i svesrdno se potiče u suvremenom društvu koje ne pronalazi unutarnjih duhovnih vrijednosti kao jamstvo sigurnosti, čvrstoće i zajedništva.
Pa čak i u pitanjima vjere mnogi se nazivaju vjernicima i dolaze na misu, primaju sakramente, a opet, s druge strane, polažu pravo neslagati se s nekim istinama vjere ili s katoličkim moralnim naukom. U mnogočemu fanatično slijedimo druge osim u stjecanju vjerskih uvjerenja i stavova. Zadržavaju pravo imati svoje mišljenje o određenim sadržajima, o kojima vjerojatno nikada nisu temeljito čitali, niti se uputili u njih. Takav površan pristup stvarima je vrlo raširena pojava koja je zahvatila i vjernike, jer se na poseban način tiče kršćanskih vrijednosti i moralnih izbora. U takvom kontekstu dolazi i do izjava: Krist da, Crkva ne! Ili pak: Ja mogu vjerovati i bez Crkve!
U ozračju takvog individualističkog mentaliteta kretao i se i sveti Toma apostol. Kako osobno nije bio u trenutku prvog Gospodinova ukazanja učenicima nakon uskrsnuća, odbio je vjerovati u događaj o kojem su mu pričali prijatelji i kolege. Bio je vrlo odrješit govoreći: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. Nisu mu vjerovali vjerodostojnima, pa je htio samostalno se uvjeriti u istinitost tako iznimnog događaja. Htio je vidjeti i rukom provjeriti o čemu se u stvari radi. Pitajući se što je bolje, vjerovati ili provjeriti, nije imao nikakve dileme. Odlučio se provjeravati usprkos svih uvjeravanja. Nasuprot onog: Vidjeli smo Gospodina!, on je postavio svoj: Neću vjerovati ako ja ne vidim. Time se opredijelio za nepovjerenje i za krajnji individualizam. Doveo se u situaciju da mu Gospodin kasnije kaže: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.
Međutim, Tomin prigovor, ma kako bio pogrešan u tom trenutku, ipak nije beskoristan nama danas, ako ga ispravno shvatimo i u njemu nađemo poticaj. Jer on na apostolsko svjedočanstvo: Vidjeli smo Gospodina, uzvraća: Ako i ja ne vidim…neću vjerovati. Kako vidimo iz njihova odnosa, za istinsku vjeru treba uskladiti dva kriterija. S jedne strane postoji element vjere zajednice, jer se Gospodin ukazao zajednici, a s druge strane potreba da i svaki pojedinac, unutar zajednice, dođe do istih uvjerenja. Jer vjera se ne može razumjeti samo kao: Mi povjerovasmo. Ona uvijek traži i ono osobno: Ja vjerujem. Zajednička vjera bez osobne, doista bi bila neprepoznatljiva i bezlična, a osobna bez zajedničke prazna i neuvjerljiva. Zato se Gospodin svojim apostolima nakon uskrsnuća ukazivao kao zajednici, te je dao prigodu Tomi da kaže: Ja vjerujem, ali u zajedništvu sa svojim kolegama.
Premda se Toma postavio kao nadobudni i samosvjesni pojedinac nasuprot svjedočanstvu zajednice, Gospodin ga je poučio u zajednici, pokazujući kako vjera mora biti odraz zajedništva, jer se o vjeri može govoriti samo u zajednici u kojoj se Gospodin objavio. No isto tako, nitko se u toj istoj zajednici vjernika ne bi smio zadovoljiti pasivnom prisutnošću u zajednici, nego intenzivno poput Tome tražiti razloge i dokaze za vlastiti stav vjere. Kako vidimo iz Evanđelja i iz povijesti spasenja, Gospodin želi da gradimo svoje stavove, da proživljavamo svoje iskustvo vjere u apostolskoj zajednici, kao što je trebao učiniti i Toma. Samo gradeći autentično zajedništvo Crkve, možemo doći do vrijednih motiva i postati vjerodostojan znak vremenu. Jer vjera nije privatna stvar, niti pojedinac može usvojiti sve Božje darovane sadržaje i objavljene istine. Bog je, naprotiv, u zajednici Crkve ostavio polog svog života i spasonosne istine.
Stoga i mi danas trebamo poći tim istim putem na koji je bio pozvan Toma. Usvojiti nam je istine vjere u zajednici Crkva, kao i sve ostale vrijednosne životne stavove i uvjerenja. Nemamo se razloga strašiti vjere Crkve, jer bez Crkve uopće ne bi bilo vjere. A isto tako, uz svaku istinu koju Bog poučava u Crkvi i po Crkvi, ako želimo biti zreli vjernici, trebamo pristajati osobno i do kraja, pa ako trebamo biti i sumnjičavi poput Tome. No na svoju sumnjičavost i nepovjerenje imamo pravo samo unutar Crkve, a ne udaljeni od nje ili izvan nje. Tako će Crkva postati s jedne strane zajednica onih koji istinski, do kraja i gorljivo traže kako bi potom, stječući iskustvo Uskrsloga, mogla uvjerljivo naviještati novi život svijetu.
Zato i rečenica koju Gospodin reče Tomi: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju, ne znači kako je dovoljno vjerovati, a ne tražiti razloge, kao što je Toma učinio. Nego je Gospodin htio da tražimo vidjeti, ali ne samo tjelesnim očima, nego da tražimo vidjeti duhovnim očima. Onaj tko vjeruje, doista vidi na duhovan način, služeći se, bez daljnjega, i vjerodostojnim svjedočanstvom zajednice. Dao Gospodin da u Crkvi bude što više onih koji će se uključiti u radikalno propitivanja razloga svoje vjere, kako bismo imali što više svjedoka osnaženih Kristovim uskrsnuće, koji će u današnjem društvu sumnjičavaca individualaca širiti ozračje Kristove uskrsne pobjede.

Share: