25. nedjelja kroz godinu – B
U središtu današnjeg evanđeoskog odlomka je spor koji je tinjao među Isusovim učenicima oko toga tko je od njih najveći. Svi su pred svojim učiteljem zauzimali pobožan stav dok su slušali njegove pouke, ali onda bi njemu iza leđa pokazivali svoje pravo lice. Nakon što bi ih on poučavao otajstvima svoga života, pred kojima su ostajali zbunjeni jer ih nisu razumjeli, kasnije dok bi hodili, prepuštali bi se svojim raspravama u koje su bili mnogo upućeniji, nego u njegova otajstva. Mnogo bolje im je odgovaralo govoriti o vlastitim ambicijama i željama, nego pozorno slušati što on govori, te nastojati razumjeti smisao njegovih riječi.
Svjestan njihovih ambicija i nezdravih želja, Isus je znao da ih treba poučiti i od njih odstraniti svaku takvu primisao i neurednu težnju koja bi ih navela da se podižu jedan iznad drugoga, a kasnije je mali korak da budu jedan protiv drugoga. Isus ih uči da razvijaju neke druge težnje u sebi kojima će ostvariti pravo zajedništvo i osmisliti vlastiti život. Ako traže samo sebe i svoje ostvarenje, sigurno će ostati zakinuti i osiromašeni, jer Bog se ne daje onima koji traže sebe, već onima koji traže njega. Zato samo tražeći Isusa, mogu pronaći i sebe. Doista, najvažnije stvari u životu se ne mogu ni kupiti ni steći ljudskim snagama, premda nije nebitan i naš napor i trud. Najvažnije i najvrijednije stvari se u životu primaju, premda ne padaju s neba same od sebe, već ih daruje živi Bog. Primiti ih može onaj tko je okrenut prema primanju, ali ne kao besposličar koji smatra da ne treba ništa raditi da bi nešto primio. Tko je svjestan da ono najvrijednije u životu prima, on se prema tome okreće s poštovanjem, te ponizno otvara svoje srce i čisti ga da bi primio dar i otajstvo koje mu se daruje. Stav primanja od Boga nije stav onih koji čekaju sve na gotovo s neba kao neki zgoditak na lutriji, već stav onih koji u poniznosti ljube i otvorena srca primaju život iz ruke Božje koji znaju da Bog neće nikada zakazati niti svoju ruku ustegnuti a pomoć uskratiti. Kod primanja je bitno otvoreno srce, jer se ne može primiti ništa bez otvorenosti srca. A ljudi koji se bore za zemaljska dobra i žive od prestiža, ne mogu primiti ništa, jer im je srce zatvoreno.
To je pouka koju je Isus uputio svojim učenicima koji su bili usredotočeni na stjecanje zemaljskih dobara, časti i vlasti. On ih poziva da budu usredotočeni na njega i da otvore srca kako bi primili njega. Kao što je roditeljima najveći dar primiti dijete od Boga, te time izgraditi osjećaj zahvalnosti za toliki dar, tako je i Isusovim učenicima najveći dar primiti njega. A njega mogu primiti jednostavnošću i poniznošću malenih, a ne vlastitom umišljenošću i težnjom da ostvare vlastitu ljudsku veličinu. On sam im pak daje prigodu za takav dar jer im daruje sama sebe izravno, poučavajući ih da potom sve u životu primaju u njegovo ime. Napose ako prime malene, to jest djecu u njegovo ime, nedvojbeno primaju njega. Time što im pred oči stavlja djecu koja ne mogu skrbiti sama o sebi i očekuje da ih primaju u njegovo ime, ukazuje im da im treba biti poslanje skrbiti o ljudima, umjesto da se međusobno nadmeću za veće položaje. Sve zadaće i službe, obveze i odgovornosti u životu, kao i osobe i zajedništvo, sve valja primiti i činiti polazeći od Isusa, a ne ‘tjerani’ ambicijama. Ima, na žalost, čak i roditelja i odgojitelja koji djecu primaju u svoje ime i u ime svoje ambicije, umjesto da ih prime kao Božji dar. Tako ih doživljavaju i koriste kao sredstvo svoga dokazivanja i ostvarenja pred drugima, umjesto da im budu plod ljubavi i dar Božji koji ih obogaćuje iznutra.
Isus stoga uči svoje učenike kako primati život, a ne kako ga graditi samo ljudskim silama i logikom. A kad ih uči primanju, ne uči ih ni posesivnom, ni gotovanskom ni materijalističkom. Dapače, on ih uči zahvalnom primanju u kojem nam se daje sam Darovatelj darova. Njega ne možemo uknjižiti kao svoje vlasništvo, već ga posjedovati kao dar otvorena srca. On je kao sunčevo svjetlo koje ulazi kroz prozore i ispunja prostoriju. Ali ako ga pokušamo zarobiti i zatvoriti za se zatvarajući prozorske zatvore, ostat ćemo u mraku sami bez svjetla. Isus nam ne dopušta da prisvojimo ono što primamo, niti da time gospodarimo po svom nahođenju, a da nismo uopće razumjeli narav dara. Zato ljudi i njeguju bolesne ambicije za posjedovanjem dobara i vlasti, jer nisu iskusili ljepotu istinskog primanja i darivanja. A da se to ne dogodi njegovim apostolima, on ih poziva da se okrenu prema njemu i da se usredotoče primati njega, jer samo tako mogu pronaći sebe na pravi način. Doista, kad primamo Isusa ostvarujemo svoje čovještvo, svoju ljudskost. Ne možemo se ostvariti sami od sebe, već samo s njim koji nam se bez rezerve i u potpunosti daruje. Zato i mi nadiđimo s Isusom nezdrave ambicije koje ničemu ne služe, a koje jedino hrane naš ego, no ne mogu nahraniti cijelo biće puninom života koja nam struji od njega. Budimo njegovi pravi učenici koji primamo njega i živimo od njegova otajstva, pa će nam to biti najbolje životno ostvarenje i predokus života vječnoga u njegovu kraljevstvu.