Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Zajedništvo je jedna od bitnih sastavnica ljudskoga života. Sam Bog koji je zajedništvo i ljubav stvorio je čovjeka da teži prema zajedništvu u ljubavi. Štoviše, utisnuo mu je i želju da se ne zadovoljava površnim i ograničenim zajedništvom, već da teži za onim punim i savršenim, to jest za onim koje pretpostavlja veliki sklad i suglasje života. Upravo zato što zajedništvo pretpostavlja savršenstvo i puninu, valja primijetiti kako ljudi ne drže do njega na takav način na koji je Gospodin predvidio da se živi i ostvaruje. Jer danas među ljudima postoji zajedništvo koje je samo formalno ali ne i stvarno, ono koje je biološko ali koje ne dotiče osjećajnu i misaonu razinu. Ima i ono tjelesno, ali da uopće nije duhovno, te ljudi i ne vode računa da bi jedno trebalo pretpostavljati i drugo ako žele biti s nekim u pravome zajedništvu, to jest moralo bi pretpostavljati jednodušnost i zajedničke vrednote.
Ako među osobama nije isti duh i vrijednosti, onda je njihovo zajedništvo ograničeno, a može biti i vrlo interesno i uvjetovano. No to se onda protivi bezuvjetnom, bezinteresnom i slobodnom zajedništvu za koje je Bog stvorio čovjeka. Osobe koje nemaju ispravno poimanje zajedništva često stupaju u odnos zajedništva poradi potraživanja, a ne iz potrebe nesebičnoga darivanja. U duhu svega rečenoga zajedništvo može biti zasluženo ali i nezasluženo, službeno kao i neslužbeno, ovisno već kako se ljudi postave. I bez obzira na sve poteškoće koje postoje, svima je jasno da čovjek bez zajedništva ne može živjeti.
Bog za ljudskim stolom
A to što je jasno za međuljudske odnose, vrijedi i za zajedništvo koje se ostvaruje s Bogom. Jer, uostalom, upravo on je stvorio čovjeka na svoju sliku i odredio ga svojim životom da bude biće zajedništva. I kao što je zajedništvo među ljudima vrlo konkretno i ostvaruje se u svakodnevnim gestama, tako se je i Gospodin spuštao na tu razinu i sam prateći ljudsku svakodnevnicu svojim zajedništvom. Bog doista silazi do čovjeka da podijeli s njime njegov život, ali isto tako da ga uvede u otajstvo svoga života, to jest silazi u vrijeme da ga uvede u vječnost. U tom silasku prema čovjeku Bog poštuje oblike ljudskoga zajedništva, te ih bez zadrške dijeli s čovjekom. Jedno od tih zajedništva je gozbeno zajedništvo, pri čemu Bog doslovno sjeda za ljudski stol još od Staroga zavjeta kada je prisutan svojom moćnom rukom, dok njegov narod blaguju gozbu oslobođenja iz Egipta, ali i u drugim važnim zgodama kada su blagovali pred njegovim licem.
Ali kada Bog silazi do svoga naroda, to je zato da sjedajući za njegov stol spusti svoj blagoslov i svoje darove za taj stol. Zato i čitamo u prvom čitanju kako Mojsije podsjeća narod da ga je Bog hranio manom i pojio vodom iz stijene, samo da mu skrene pozornost da treba živjeti od božanske hrane ako želi biti Božjim narodom: „Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“, te nadodaje: „koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima“.
Iz starozavjetnoga iskustva razaznajemo da je Bog hranio svoj narod, ne samo manom i vodom, već svojom riječju i prisutnošću. On im je bio neposredan i blizak u mjeri u kojoj je to mogao ostvariti, nagovješćujući da će jednom doći i biti do kraja Bog koji živi s njima i koji se potpuno predaje za njih. On im daje što im treba za život, te stoga očekuje da ga poštuju i ljube, da uistinu žive od svaka riječi koja izlazi iz njegovih usta, jer je to postajala hrana života i jamstvo budućnosti. Bog se spustio i sjeo za stol njihova života, te ih hrani očekujući da tako žive da budu dostojni njegove prisutnosti. Zato ih je i poticao da gozbenim slavljem slave događaj spasenja koje je bilo u začetku njihove slobode dok ne dođe konačno oslobođenje.
Čovjek za Božjim stolom
A to konačno oslobođenje i pravo zajedništvo donio je naš Gospodin otajstvom svoga života, te nam je pokazao da se i naše međusobno zajedništvo mjeri mjerom zajedništva koje ostvarujemo s Bogom i vječnim vrijednostima koje od njega prihvaćamo. Štoviše, ono se ostvaruje kada ljudi prihvate njegov poziv da sjednu s njime za njegov stol, te prihvati živjeti od Riječi koja je Tijelo postala i pozvala ih na gozbu života. Zato je Isus uspostavio stol svoga Tijela i Krvi koji postaje povlašteni stol života vječnoga i povlašteni način ostvarivanja zajedništva s njime, to jest sa živim Bogom.
Svaki Božji otajstveni ‘silazak’ s neba u starozavjetnim otajstvima bio je nagovještaj da će u punini sići i postati čovjekom, te sebe dati za hranu, kao kruh živi od kojega se živi vječno. Upravo on u svome tijelu je hrana života vječnoga svome narodu, kako slušamo danas u Evanđelju. Zato će i sveti Pavao reći da preko čaše blagoslovne stupamo u zajedništvo krvi Kristove i po kruhu koji lomimo stupamo u puno zajedništvo tijela Kristova. Na taj način ulazimo u puno i izravno zajedništvo s trojstvenim Bogom koji nas obdaruje svojim životom i darom vječnosti. Upravo ovo otajstvo je puno ostvarenje Božjega plana zajedništva za čovjeka po kojem je Bog čovjeka sjeo za svoj stol ne samo u vremenu, već ga je preko euharistijskog stola na zemlju sjeo već unaprijed i za gozbu života vječnoga u nebesima.
Zato i mi danas zdušno i iz svega srca častimo Kristovo sveto Tijelo i Krv – otajstvo pravoga zajedništva koje nas hrani i napaja vječnim životom. Ako cijenom svoju potrebu i želju za vječnošću, u poniznosti i svetosti cijenimo dar koji nam je on priskrbio i život koji nam je darovao u punini. Sjedajmo s punom pozornošću i poštovanjem za stolu za koji nas je pozvao sjesti, jer to nije običan stol, već je to stol vječnoga zajedništva s Bogom kojemu neka je svaka čast i slava što nas je učinio dostojnima života vječnoga.