31. nedjelja kroz godinu – C
Premda smo danas čuli dobro poznati evanđeoski događaj o Isusovu susretu s jerihonskim nadcarinikom Zakejom, ipak ga nije lako iscrpiti poradi bogatstva poruke i sadržaja, te ostaje uvijek svjež svojom porukom za nova razmišljanja. U svakome od nastaje osjećaj radosti i topline kad slušamo ovu potresnu priču o obnovi jednoga života zahvaljujući susretu s Isusom, te nitko od nas ne ostaje imun na njezin sadržaj. Vrlo je zanimljivo kako je Isus uspio preokrenuti Zakejev život jednim pogledom i jednom rečenicom, da svatko od nas poželi osjetiti isto što i Zakej. Očito je tom rečenicom i tim pogledom Gospodin pogodio bit njegova života, došao mu do dubine, nakon čega više ništa u životu nije bilo isto.
Nakon obraćenja Zakej je priznao nešto o sebi kakav je bio prije tog susreta, kao i o odlukama koje je donio za budućnost. Naime, prije nego je susreta Isusa živio je samo za se, ne obazirući se ne druge. Ali je najžalosnija činjenica kako je živio za sebe, a nije se poznavao, što znači da je živio za nekog neznanca u sebi. Živio je samo za dio samoga sebe, i to ne za onaj bolji dio. Kao nadcarinik imao je prigodu osigurati svoj život, i to je činio ne vodeći računa o drugima, napose potrebnima. U drugim pak situacijama nije mario o tome hoće li možda nekoga prevariti. Važnije mu je bilo da se pokaže lojalan prema svojim poslodavcima, točnije prema rimskoj vlasti za koju je ubirao poreze. Mnogo manje mu je bilo važno da vodi računa da ne zakine nekoga od običnih malih ljudi od kojih je uzimao danak. U svjetlo rečenoga možemo razumjeti što reče: Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko. Očito ga je to bilo tištalo, te je zato i donio radikalne odluke pred Gospodinom.
Iz toga možemo razaznati da je živio u zabludi glede samoga sebe i onoga što je bio u svojoj biti. A bio je i on sin Abrahamov koga je Bog pozvao na spasenje, dok je on pak živio daleko od te činjenice. Njegova kuća je trebala biti kuća spasenja, ali je tek s Gospodinom spasenje ušlo u njegov dom, što znači da je u toj kući vladala pustoš i praznina bez Gospodina. Možda je vjerovao, a možda se samo tješio da dobro živi i da mu je dobro, jer je na dobrom položaju, osiguran za sve zemaljske potrebe, dok nije pronalazio načina da ostvaruje svoje duhovne, nebeske. Živjeti tako u lažnoj sigurnosti i zavaravajući sama sebe i nije bilo lako. Sigurno je morao imati velik teret koji ga je tištao, ili je morao biti neprestano u bijegu sam od sebe.
No susrećući Isusa Zakej se oslobodio bremena koje je nosio na duši, kao i lažne svijesti o sebi. Od toga trenutak nije imao potrebu više sebe lagati o sebi, niti se krivo prikazivati drugima. Pronašao je onoga koji je o njemu sve znao i koji mu je oprostio sve životne promašaje, te je napokon mogao upoznati sebe u pravome svjetlu i živjeti ispravnim životom. Tako je po Isusu upoznao pravoga sebe, čovjeka koji ne samo da više ne zakida druge ljude, već velikodušno nadoknađuje i odlučuje živjeti za njih. Očito je kako mu je zahvaljujući Isusu pao kamen sa srca, te kako su mu se otvorile nove perspektive života. Zato je spremno prihvatio novi život kojim ga je podario Gospodin nakon što je pobijedio sebe u izazovu koji je bio pred njim. Došlo mu je do svijesti kako život bez Boga i život iskrivljene svijesti o sebi i ne vrijedi onoliko koliko bi trebao vrijediti po Božjem planu i njegovu svetom namislu. Za takav osjećaj i za tu spoznaju se isplatilo živjeti, te u nju uložiti sve što treba.
Ova poruka Zakejeva života vrijedi u istoj mjeri i za nas danas. Zakej je otkrio pravu dimenziju svoga života kad je susreo Isus, a i mi imamo istih poteškoća, te time i istih potreba kao i on. Nakon ovog susreta Zakej više nije bio maleni čovjek sitne duše, već je postao orijaš duha, premda je bio niska rasta. Od trenutka kad je prihvatio da se Isus pozove za gosta u njegovu kuću, otvorio je i svoju dušu, te je posvjedočio kako je lijepo biti ispunjen Isusovom prisutnošću. Potrudimo se i sami ići tragom njegova svjedočanstva, otkrijmo što nam je činiti i prepoznajmo da mi i naša duša vrijedimo neizmjerno, te ne smijemo podleći napasti da je gubimo za sitne zemaljske probitke. Prolazna zemaljska dobra nisu vrijedna da poradi njih griješimo, siromašimo se i gubimo dušu, kad nas je Bog stvorio za radost zajedništva s drugima, koja ima svoje ishodište u zajedništvu s Gospodinom. Dok i nama danas Isus ponavlja: Danas mi je proboraviti u tvojoj kući, poput Zakeja otvorimo mu žurno vrata svoga srca i doma i započnimo živjeti novim životom koji je predokus onog nebeskoga.