Nakon proslave svoga Sina na zemlji i na nebu, Marija je ostala apostolima, koji su još uvijek bili prilično zbunjeni i izgubljeni, najčvršća spona s nebom jer je imala jasnu svijest i predodžbu o svemu što se dogodilo. Ona je stoga, Crkvi koja se rađala iz muke i uskrsnuća Gospodinova, bila najveća potpora i dar Božje ljubavi koji im je Isus ostavio s križa. Tako je Otac kad se agonija njegova Sina približavala vrhuncu, nastajućoj Crkvi priskrbio Majku. Kao što svako ljudsko biće, da bi došlo na svijet, odraslo i osposobilo se za život, ima milost i dar da ima majku – darovateljku i zaštitnicu života, takvu je majku dobri Bog podario svojoj djeci. Marija, Majka Božjeg Sina, najbolje je mogla osposobiti Crkvu, novu zajednicu Božje djece, svojim primjerom za majčinsku ulogu koju joj je Gospodin namijenio u čovječanstvu. Kao najplodniji izdanak Duha Svetoga na zemlji, u vjeri potpuno predana služenju Bogu, bila je najprikladnija majka, skrbnica i učiteljica prve kršćanske obitelji.

Učiteljica apostola

U tom razdoblju Marija je istinska učiteljica apostola, ona koja ima iskustvo Duha na poseban i neponovljiv način. Duh Sveti je nju svojom snagom zakrilio i držao od samoga začeća, tako da je ona, osjećajući njegovu prisutnost, imala iskustvo neizmjernog dara, te je stoga osjećala svojom dužnosti pripremiti učenike svoga Sina da i sami osjete njegovu snagu i prime dar. Dok su apostoli bili zbunjeni svime što se dogodilo, te su tek polako počeli razaznavati znakove koje im je Uskrsli ostavljao svojim ukazanjima, Marija je jasno znala da je u pashalnim događanjima Bog ispunio svoja obećanja prema narodu, te im je na to skretala pozornost. Njoj koja je od početka svoga života razmatrala Božja obećanja te se osvjedočila da je Bog uvijek vjeran zadanoj riječi, bilo je razumljivo sve što se dogodilo, te je poticala i zajednicu okupljenu oko apostola da sa svoje strane uklone svaku zapreku punom zajedništvu s Bogom.

Neumorno ih je hrabrila da budu postojani, jer ono što u prvi mah nije očito, nakon truda i napora, uz pomoć Božju, postaje sve jasnije, jer Bog ne kasni ispuniti svoja obećanja ako je vjernik postojan pred njime. Ustrajnost na Božjem putu je velika krepost koju je i sama iskusila, jer se morala othrvati i maču boli, ali je nakon svega mogla posvjedočiti da Gospodin nakon kušnje daje obilnije svoje darove. Ona je znala da je takav Božji stav sasvim logičan, jer nam može povjeriti blago svoga života tek kad postanemo pouzdani da ćemo ga sačuvati i biti mu vjerni. Kao što nitko ne daje drugome vrijednu posudu ili dragocjen predmet prije nego ga upozori kako treba njime rukovati i prema njemu se odnositi, isto tako se postavio i Gospodin. On dolazi kao dragocjenost u naše krhke glinene posude tek nakon što smo stekli iskustvo kroz prokušanost života, u čemu je ona kao posuda milosti puna prednjačila. Promatrajući nju zajednici je bilo jasno što Bog od njih hoće, a isto tako nisu bili obeshrabreni, nego su znalo kako to i ostvariti.

Znala je da ono što Bog daje može se primiti samo u poniznosti, a ne u preuzetnosti, te ih je poticala da u vjeri iščekuju ostvarenje Božjeg nauma spasenja koji se trebao ispuniti upravo na njima po daru Duha koji su trebali primiti. Vječni život koji Bog želi darovati čovjeku prima se na dar, a ne može ga se kupiti zemaljskim vrijednostima. Kako se prima znala je vrlo dobro ona koja je bila ponizna službenica Gospodnja, te je iz Gospodnje ruke primala zahvalna sve što je Bog davao. Poticala ih je stoga da mole, zahvaljujući i ištući Božji Dar nad darovima – Duha Svetoga. Bitan preduvjet, znala je Marija, također je bio da međusobno budu jednodušni, složni u bratskoj ljubavi i svakom djelovanju. Njihovo jedinstvo je trebalo biti znak jedinstva ljudskoga roda na koje Bog poziva sve ljude. Sloga i međusobna ljubav trebala je biti neodoljiva privlačna snaga i drugima da shvate da je s njima Bog na djelu, koji ih je i ovlastio da naviještaju istinu spasenja potvrđujući je životom.

Proročica vjere

Marija je vjerovala da će Duh Sveti i na apostolima izvršiti ono što je obećao, dovršavajući djelo njezina Sina kako je unaprijed najavio. A apostolima i cijeloj zajednici bilo je vrlo značajno iskustvo njezine vjere, kao i povjerenja u Boga, kako bi ustrajali na putu priprave za ono što se ima dogoditi. Ona koja je s Bogom imala odnos povjerenja i vjernosti znala je da Bog ne može iznevjeriti svoja obećanja, premda je ljudima čudan način na koji ih ostvaruje. Zato je u ovom razdoblju upravo kao vjerna majka vršila svoje proročko poslanje među apostolima i u okupljenoj zajednici.

A kao majka i proročica Božja imala je dvostruku vjeru i nadu. S jedne strane ostvarivala je izniman odnos vjere s Bogom, kojemu je povjerovala kao izvoru života, snage i proročke vizije. No ovo potpuno povjerenje u Boga kao Majka trebala je prenijeti i na svoju novu djecu, koja su ujedno bila i Božja djeca njoj povjerena s križa. Ona je trebala imati ne samo dozu ljudskog optimizma, nego veliku dozu vjere i u njihovo ostvarenje sukladno Božjim obećanjima. Zato se zdušno zalagala za njih u molitvi pred Bogom, jer je o njegovoj dobroti i velikodušnosti ovisilo svako biće i svaki dobar dar. A napose su, oni kao izabranici njezina Sina, ovisili o daru Duha, jer bez Duha nisu mogli ništa učiniti. Osim toga, ona koja je bila puna Duha Svetoga, upućivala je i njihova srca prema istome daru da bi mogli biti proroci ovome svijetu, kojem je trebalo proročkim jezikom navijestiti divna djela Božje ljubavi za spasenje ljudskog roda. A mogli su biti proroci samo dopuštajući da ih vodi Duh Sveti, jer su proroci bili prepoznatljivi po tome što su govorili isključivo po nadahnuću Duha Božjega. I kao što je ona tiho i skrovito služila onome koji je bio više od Proroka, Sin Božji, tako su oni bili pozvani posvjedočiti za njega javno. No to su mogli samo ako dopuste najprije doživjeti ga u intimi srca, kao što ga je ona doživjela u meditaciji u nazaretskom domu.

Potičući ih na zajedništvo s Božjim Duhom, Marija je među njima bila prava proročica koja je govorila jezikom vjere. Poticala ih je da Uskrsloga ne doživljavaju samo na ljudski način, nego nadahnuti duhom vjere i ljubavi. Trebali su mu se potpuno prepustiti kao pravi službenici, kako bi se njegovo djelo očitovalo na njima. Trebali su dopustiti da ih do kraja zahvati i prožme istina koju je poučavao i koju je donio na svijet svojim uskrsnućem. A ona je doista bila prava proročica koja je među njima imala proročku viziju svega što se dogodilo sukladno Božjim obećanjima, kao i onoga što se još ima zbiti, jer je Bog najavio da će izliti svoga Duha na svako tijelo. Bila je proročica jer je bila bez grijeha, shvaćajući kako i oni moraju otkriti snagom Duha da su i sami očišćeni jer su živjeli u Učiteljevoj blizini, čija ih je krv i ljubav oprala do kraja. Stječući tu svijest, trebali su kasnije cijelom čovječanstvu navijestiti radost te spasonosne kupelji za otpuštenje grijeha.

Bila je proročica jer je izgovarala Božje riječi snagom Duha Svetoga, što je sasvim i logično jer ona koja je bila osjenjena Duhom Svetim nije ni mogla drukčije govoriti. A kao prava proročica jer je izgovarala riječi vjere, budila je u njima osjećaj vjere u Boga kojem su potom podložili svoje živote. Njezina riječ je među njima imala učinka, jer je govorila jezikom svoga Sina i jezikom Duha Svetoga koji su svi mogli razumjeti i prihvatiti, jer je to bio jezik vjere i ljubavi. Njoj je bilo jasno koliko im je bio potreban ovaj jezik, kako bi mogli svim ljudima navijestiti radosnu vijest spasenja, kao što je znala da nije tragedija ne znati jezike, nego je prava tragedija kad se ne razumiju oni koji govore istim jezikom. Ona ih je kao učiteljica proročkog jezika pripremala na taj dar kad će im se otvoriti jezik, a oni će, slobodno i bez straha, proročki navijestiti divna djela spasenja kao radost svome narodu i svemu svijetu.

U trenutku rođenja
stvorenje koje dolazi na svijet
prelazi u novi način života
– samostalniju razinu postojanja.
Prekidanjem biološke pupčane vrpce
povezanosti s majkom,
ljudsko biće postaje samostalnije,
ali mu je ipak neophodna
ona duhovna pupčana vrpca
koja se zove povjerenje.
Dijete i dalje živi
potpuno upućeno na majku,
koja i sama, skrbeći o njemu,
iskazuje povjerenje u njega
i njegovu sretnu budućnost.

Ovakav način povezanosti
– duhovna pučana vrpca
postoji između čovjeka i Boga,
a zovemo je vezom vjere.
Bog se je zato i objavio
kao skrbni otac i brižna majka,
odgojitelj i hranitelj ljudi,
koji potpuno vjeruje
u vječnu sreću svoje djece.
Iskazujući im puno povjerenje
i odgajajući ih s povjerenjem,
od njih nestrpljivo očekuje
da s vjerom odgovore
na njegove svete poticaje
i zauzetu roditeljsku skrb
A čovjek, čuvajući svezu jedinstva
i uzvraćajući vjerom na Božji dar,
ostaje čvrsto i neraskidivo povezan
duhovnom vrpcom zajedništva,
ispovijedajući da je u Izvoru života
ujedno i konačni njegov uvir,
kao i pravo i puno ostvarenje.

6. uskrsna nedjelja – C

Opraštajući se od svojih učenika, te ostavljajući im svoju oporuku, Gospodin Isus im između ostaloga daruje svoj mir, kao jedan od najdragocjenih darova. Gospodin je na posljednjoj večeri osjetio njihovu uznemirenost, nemir srca koji je u njima nastao kad su čuli da ih napušta, to jest da se vraća Ocu od kojeg je došao u svijet izvršiti djelo spasenja. Svjestan iznimne potrebe i vrijednosti mira za svakog čovjeka, jer je mir jedna od nasušnih potreba ljudskoga života, Gospodin im jasno veli: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. A apostoli su bili uznemireni kad im je Gospodin najavio kako će ih lišiti svoje božanske prisutnosti, budući da su vrlo jasno osjećali kako im je Krist Gospodin značajni čimbenik mira u životu. S njim su bili tako sigurni i spokojni, a i sadržaje koje im je on navijestio i Duha kojeg im je on dao nisu mogli pronaći drugdje.

A mir i spokoj koji su uživali apostoli s Gospodinom, i nama bi bio nasušna potreba, jer smo i mi danas kušani i pritisnuti različitim nemirima. Mir je doista stanje kojem teži ljudski život, koji se na zemlji nalazi u različitim okolnostima nemira i nesavršenstva, čime je iznutra tjeran prema konačnom ostvarenju. Stoga možemo reći da je ljudski život zadan potrebom mira, kako u dimenziji osobnog življenja, tako i u društvenim razmjerima. Mir možemo nazvati stanje zadovoljenja najvažnijih, ako ne i svih životnih potreba. Shvaćamo ga i kao plod ljudskih nastojanja koja su urodila ostvarenjem, ali isto tako može nastati kao plod zajedništva s osobama koje su životno stabilne, pune smisla i duha, te na nas prenose svoje darove. Mir je rezultat zajedništva s osobama koje znaju što hoće, što rade i koji je smisao njihova života, pa nam one iznutra ulijevaju povjerenje, sigurnost i stabilnost duha, što možemo nazvati jednom riječju mir duše. Upravo takav mir su osjetili apostoli s Kristom Gospodinom, izvorom i nositeljem pravog mira ljudskom biću. No svaki ostvareni mir nosi u sebi i dozu nemira. Kao da čovjek osjeća da može uvijek bolje i savršenije posjedovati mir, pa ga onda želi nanovo i još bolje doživjeti i imati. Tako svako zadovoljenje ljudskih želja podiže novu želju za daljnjim zadovoljenjem i ostvarenjem. To vrijedi za unutarnji mir, kao i za zadovoljenje svake druge ljudske želje, pa i za onaj sveti mir koji nam daje Gospodin, jer i on nosi dozu svetog nemira.

No ovdje se nameće pitanje zašto je Gospodin onda rekao da on ne daje mir kao što ga daje svijet. Što je pod time mislio? Koja je specifična razlika između njegova mira i onog mira koji čovjek ima u svijetu? Temeljna razlika bi se mogla izreći na sljedeći način: Svijet prvenstveno nudi mir zasićenja svojih zemaljskih potreba, tjelesnih želja i strasti. Istina, zasićujući ih čovjek osjeća stanoviti mir. Ali jer se radi o miru koji ne zadovoljava temeljene ljudske potrebe koje su prije svega duhovne naravi, mir svijeta ostavlja tek privid cjelovitosti, te je kao takav velika varka čovjeku i čovječanstvu. Takav mir, na žalost, ne daje čovjeku onu dužnu stabilnost, nego u njemu potiče neuredne težnje i hlepnje. Takav mir je nezdrav jer čovjeka život ne usmjerava onom stvarnom obzoru života koji mu može podariti željenu ravnotežu.

Zato galopirajući materijalizam i svijet zemaljskih zasićenja ne može čovjeku dati mir i sigurnost, nego, naprotiv, što više povećava materijalnu sigurnost, proizvodi veći duhovni nemir i nesigurnost. U konačnici, kad se bolje istraži tendencija mira ovoga svijeta, onda postaje razvidno kako mir ovoga svijeta, zasićujući čovjeka zemaljskim dobrima, svjesno želi eutanazirati onaj izvorni duhovni mir koji jedino Bog može podariti čovjeku. Dok mir svijeta nastoji ugušiti onu dubinsku težnju za smislom i želju za vječnim životom, dotle nam Gospodin ukazuje da pravoga mira nema bez Boga.

Zato je Kristov mir onaj mir koji vodi zasićenju svih ljudskih potreba – ne samo osjetilnih, prema obrascu ovoga svijeta, nego i onih nadosjetilnih, duhovnih, koje ovaj svijet ne vidi, ne prepoznaje i ne uvažava. Upravo zajedništvo s osobnim živim Bogom je autentična duhovna potrebe koja čovjeku daje i jamči stvarni mir, no svijet, na žalost, to ne uviđa. Pa i onda kad promiče govor o duhovnosti i raznim duhovnim tehnikama i vježbama koje čovjeku vraćaju mir u svijetu stresa i užurbanosti, svijet nikad ne govori o duhovnosti zajedništva s Bogom, nego traži i nudi neke surogate, to jest duhovnost bez Boga, što je česta pojava u današnjem svijetu.

Kristov mir je, pak, mir ljubavi Božje, a ostvaruje se čuvajući riječ Božju, kako nam veli Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. To je mir koji se u nama ukorjenjuje kad uzvraćamo ljubavlju na Božju ljubav, a događa se potpuno nastanjenjem Boga u duši. Pravi mir je onaj mir Duha Božjega – Branitelja koji nas čuva od lažnoga mira ovoga svijeta. To je mir koji nam je dan kad nam Duh doziva u pamet sve što je on poučavao, kad Duh u nama potiče i štiti božanski život koji nam dolazi od Boga i vodi nas k Bogu. Imajući u vidu koliko je dragocjen ovaj Kristov mir, prihvatimo ga kao najljepši dar Krista uskrsloga i širimo oko sebe u svijetu duhovnog nemira i pustoši.

U dvadesetom stoljeću
harala je opasna bolest
zvana velike boginje.
Ova zaraza je sijala smrt,
a i ostavila iza sebe
milijune unakaženih lica
i oslijepljelih osoba.
Ali novovjekovno razdoblje
je pretrpjelo veliku epidemiju
i duhovnih velikih boginja,
kad se suvremeni čovjek
zarazio virusom samodostatnosti
proglasivši se moćnim božanstvom
i diveći se sam sebi
na pijedestalu ovoga svijeta.
Ovaj virus iznakažuje ljudsko lice
izobličujući ga do neprepoznatljivosti,
pa čovjek drskost i nepromišljenost
plaća gubitkom sličnosti s Bogom.

Jedini lijek koji ga može spasiti
jest cjepivo Božjeg života
koje je Krist Gospodin
uskrsnuvši dao ljudskome rodu.
Stoga bi bilo poželjno
da posegne za spasenjem
– koncentratom Božje ljubavi,
vraćajući narušenom licu i liku
iskonsku neprolaznu ljepotu.

5. uskrsna nedjelja – C

Osim što današnji evanđeoski tekst govori o proslavi Sina Božjega i o načinu na koji on proslavlja Oca svojom mukom i smrću na križu, ujedno nam govori i o učincima njegova uskrsnuća na apostolski zbor, to jest na njegove učenike koji su s njime blagovali posljednju večeru. Jedan od tih učinaka je prepoznatljivi identitet koji Gospodinovo uskrsnuće utiskuje u duše onih koje je zahvatila njegova uskrsna snaga. Iz Isusovih riječi se pretpostavlja da njegovi pravi učenici trebaju u svijetu biti prepoznatljivi po ljubavi koju gaje jedni za druge: Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.

Gospodinova riječ potvrđuje onu jedinu ispravnu logiku koja i danas treba voditi i nadahnjivati kršćanski život. Kao što je svojstveno učenicima koji pohađaju škole da pokažu svoje znanje, tako priliči i Isusovim učenicima da u svijetu posvjedoče što su primili od Gospodina. Međutim, oni se ne pokazuju u svijetu radi pukog pokazivanja, nego radi svjedočenja dara koji su primili od Gospodina. Stoga biti kršćanin znači osjećati unutarnju potrebu i imati poticaj iznutra pokazati svoj identitet koji mu je utisnut snagom Duha Svetoga. A identitet Isusovih učenika nije umjetan dogovorni odnos, propisan pravilnikom i statutom, nego je obilježen unutarnjom snagom ljubavi, koja je razlivena u njihovim srcima. Zato oni mogu pokazati čiji su učenici, ne potvrdama i uvjerenjima, ne članskim iskaznicama, nego isključivo žarkom bratskom ljubavlju oblikovanom po uzoru na Učiteljevu ljubav. Samo onda kad ljudi vide da je njihova ljubav sebedarna poput Gospodinove, doći će do neupitnoga zaključka kako oni koji se tako ljube, ne mogu nego biti njegovi učenici.

Zato nas ovim Evanđeljem Gospodin poučava kakav bi trebao biti njegov učenik. Učenik, ako je usvojio istinsku krepost, je onaj tko se dao poučiti pokazujući se poučljivim i spremnim s poštovanjem primiti dužnu pouku od učitelja. Učenik, potom, ne ide u školu kako bi njegovo znanje ostalo skriveno, nego da svima pokaže vještine koje je savladao i znanje koje je stekao. Zato su i Gospodinovi učenici pozvani pokazati što su naučili u Gospodinovoj školi, to jest pozvani su biti prepoznatljivi po tome. Oni su, međutim, bili jedini koji nisu išli u školu znanja nego u školu životne mudrosti i školu Božje ljubavi. Gospodin ih je učio životu, te je zato uspostavio s njima prisan obiteljski odnos. Zato ih i zove riječju ‘dječice’. Što ih je više poučavao, to je htio da oni razviju još veći djetinji odnos prema Bogu.

Stoga se njihov identitet kao Isusovih učenika ne očituje u znanju, polaganju ispita i stjecanju diploma, nego u povjerenju i djetinjem odnosu prema Bogu i prema Uskrslome. Jer samo tako se moglo steći najveće znanje, a to je znanje o Kristu raspetome i njegovu slavnome uskrsnuću. Samo tko je dijete pred Bogom, može s povjerenjem primiti povjereni nauk koji vodi u život vječni. Samo tko je dijete može ljubiti bezinteresno kao što je i Gospodin ljubio darujući sama sebe. Samo dijete može biti spontano, to jest na spontan i neposredan način biti ono što jest. Samo kršćanin koji je dijete nije kršćanin na dvostruk način, to jest ne ostavlja u javnosti jednu sliku o sebi, a u biti misli drugo, nego je dosljedan sebi. On ne govori i ne čini nešto da ostavi dobar dojam pred ljudima, nego djelima ljubavi svima daje naslutiti tko je i u koga vjeruje. Zato je kao dijete, jer dijete ne živi dvostrukim životom, a sve što čini, čini u jednostavnosti uvjerenja. Tako i kršćanin sve čini iz uvjerenja, a ne glumeći pred drugima nešto što nije u samome sebi.

Zato i Gospodin od svojih učenika očekuje da ne žive svoju vjeru na usiljen način, nego da jednostavno i spontano provode u život ono što ih je on učio, to jest da se međusobno ljube. A ljubav ne može biti namještena kao kazališna ili kino predstava za javnost, nego je življena stvarnost plodna dobrim djelima. I kao što je logično u svakodnevnici da iz znanja i stručnosti dođemo do zaključka tko je koju školu završio i koliki je stupanj osposobljenosti postigao, isto vrijedi i za kršćane. Kao što bi bilo žalosno da liječnik dokazuje diplomom a ne medicinskom vještinom da je liječnik, tako bi bilo žalosno da kršćanin samo krsnim listom pokazuje i dokazuje svoju vjeru, umjesto da vjerničkim životom i intenzivnom bratskom ljubavlju pokaže tko je i što vjeruje. Bratska ljubav mu u praksi života služi kao iskaznica i diploma koja o njemu najviše govori, a sve drugo su samo prazne riječi. Kao prava djeca i učenici dajmo se poučiti i žarkom bratskom ljubavlju pokažimo svijetu da smo Kristovi učenici!

Današnje društvo je nalik
na veliko smetlište.
U javnost, na trgove i ulice,
u društveni život i putem medija
iznosi se ljudska grešnost
i smeće kojekakve vrste.
Skandalima, zavjerama i pronevjerama
hrane se mnogi ljudi
kao svagdanjom hranom.
No smeće što se tako gomila,
nitko ne čisti i ne uklanja,
jer nije dovoljno zlo obznaniti
da bi ga se pobijedilo,
ni smeće baciti na ulicu
da bi ga se uklonilo.
Nisu dostatni zatvori i kazne
da se odstrani trulež zla
i zadah grijeha iz ljudskih duša
od kojeg ljudi žive i koji upijaju.

Samo je presveta Krv Kristova
i njegovo pashalno otajstvo
bilo moćno suočiti se
s problemom ljudske grešnosti
koja od vijeka guši čovjeka
u njegovu životnom okruženju.
Krist Gospodin nije samo
čovjeku ukazao na grijeh,
nego je sebe do kraja žrtvovao
da ukloni njegov zadah iz društva
i skine teret s čovjekovih leđa.
Mlazom prolivene krvi
isprao je prljavštinu naših života,
te nam dao za hranu svoje tijelo i krv,
da život ne živimo na smetlištu
kao lešinari što se hrane smećem,
nego kao anđeli što crpe
čisti božanski život za besmrtnost.

4. uskrsna nedjelja – C

Gospodinove riječi iz evanđeoskog odlomka koji se danas čita iz Ivanova Evanđelja vrlo su optimistične. Gospodin Isus se predstavlja moćnim pastirom koji svojim glasom i svojom rukom štiti povjerene ovce Božje, tvrdeći da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, a isto tako da im daje život vječni: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. No nasuprot takvih Gospodinovih optimističnih najava možemo promatrati stvarnost života Crkve te uočiti da to i nije baš tako. Uvijek je bilo otpada od vjere, a otpadali su oni vjernici koje su Sotona i ostali zli pastiri znali istrgnuti iz ruke Gospodinove. A i danas je također osipanje vjernika iz Crkve učestala pojava. A da ne govorimo koliko je onih čija se vjera ohladila, pa su izgubili vjersku svijest i zanemarili vjerske dužnosti. Ima i onih koji su postali nevjernici ili agnostici, pa čak i protivnici vjere i Crkve, kako privatno tako i u javnosti. Ima također slučajeva da pojedini vjernici prijeđu u neku sektu ili u drugu religiju, odbacujući božanski nauk i poziv na uskrsnuće s Kristom koji su primili, a prianjajući uz one ljudske zavodljive nauke.

S pravom se stoga postavlja pitanje o ovom Gospodnjem optimizmu kojim tvrdi da njegove ovce slušaju njegov glas, kad vidimo da ima ‘ovaca’ koje su prečule što on govori u svetom Evanđelju, dopuštajući da ih zavedu zavodljivi glasovi lažnih pastira, kad ima ‘ovaca’ koje su slušale, pa prestale slušati njegov glas. Nije bespredmetno razmišljati o ovoj temi, jer vidimo da ima članova Božjeg stada koji se daju ugrabiti iz Kristove ruke, a time i iz ruke Očeve, kao da izazivaju Božju svemoć, kao i njegovu ljubav i dobrotu prema čovjeku. No dok s dozom žaljenja valja ustvrditi što ustvrdismo, kako ima onih koji se osipaju iz Božjeg stada, isto tako trebamo se upitati zašto onda Gospodin Isus izgovori spomenute riječi. Nadalje, valja se upitati za koga vrijede i koje značenje one mogu imati za nas.

Kad govori o ovcama koje nitko ne može ugrabiti iz njegove ruke, onda su to oni vjernici koji su osjetili snagu njegova uskrsnuća i čvrsto su povezani s njime snagom njegove presvete krvi. A one ovce koje se daju ugrabiti iz njegove ruke, oni su koji ni izbliza nisu osjetili snagu Uskrsloga, ni njegovu svetu prisutnost. Nisu doživjele ono što je on učinio za čovječanstvo, nisu se dale preobraziti, to jest nisu htjele od jaraca postati ovce, nego su samo neko vrijeme bile pritajene u ovčjoj koži. Bile su to ovce koje su se navezale na vlastito poimanje Boga i vjere, te su dvolično i dvosmisleno pripadale Božjem stadu. No isto tako valja istaknuti kako među njima ima i onih razočaranih ovaca koje su s velikom dozom bezazlenosti, ali time i naivnosti boravile u ovčinjaku Božjemu, te su ih svojim lošim postupcima sablaznili ili pastiri ili druge ovce iz istog ovčinjaka, te se u njima poljuljala vjera u samoga Boga i Onoga koga je on poslao, vrhovnog Pastira Crkve.

Upravo takve različite situacije iz kojih zaključujemo da svi vjernici ne znaju jednako stabilno i čvrsto biti u ruci Božjoj, potiču nas na veću svijest odgovornosti. Kao što je činjenica da smo svi, i pastiri i vjernici, najprije Božje ovce, jedno Božje stado, isto je tako istina da smo svi jedni drugima i pastiri, jer Krist Gospodin nije htio vršiti svoju pastirsku službu bez naše suradnje. On nikome nije dao povoda za otpad od vjere, a ako ima onih koji su otpali, doista svi moramo napraviti ispit savjesti kako smo slušali njegov glas i nismo li doprinijeli njihovu otpadu. Ovo osobito vrijedi za pastire Crkve koji su dobili posebnu zadaću da bdiju nad povjerenim pukom i da ga vode putem koji nam je Gospodin naznačio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Jer neupitna je Gospodinova želja da nas spasi, ali je vrlo upitna naša zauzeta i predana suradnja s njime na djelu našega spasenja i spasenja cijeloga čovječanstva.

Ovo sveto uskrsno vrijeme nam je prigoda da ozbiljno poradimo na tome da najprije mi sami, snagom vjere, budemo čvrsto u Božjoj ruci, to jest u ruci uskrslog Krista. A možemo biti i jesmo u njegovoj ruci onda kad primamo snagu uskrsnuća, shvaćajući i prihvaćajući što je on za nas učinio. U njegovoj smo ruci kad postajemo svjesni da je on naš jedini i pravi pastir, te dok od njega primamo uskrsnu snagu neprijatelj nas ne može ugrabiti iz njegove ruke. Tada postajemo svjesni i vlastitog uskrsnuća na koje smo pozvani, te se, zahvalni za sve što je učinio za nas, još tješnje s njime združujemo. Tada, dok vjerujemo u Krista uskrsloga, koji je upravo u uskrsnuću pokazao da ima nepobjedivu snagu i život, nitko nas ne može ugrabiti iz njegove ruke.

Zato čvrsto vjerujmo u Krista uskrsloga, Božjeg Sina, obećanog pravog Pastira, koji snagom uskrsnuća čuva nas svoje ovce. Budimo čvrsto u njegovoj ruci ne dopuštajući da nas išta istrgne iz njegove ruke. Uranjajmo u otajstvo njegova uskrsnuća i iz njega crpimo spoznaju o skrbi Oca nebeskoga za naše spasenje kako bismo imali hrabrosti svjedočiti je i time drugima biti pravi pastiri navjestitelji radosne vijesti. Kao što Krist Gospodin nije zanemario nas, ni mi ne zanemarujmo drugoga, jer smo odgovorni za njihove duše i za njihovo vječno spasenje. Budimo ponosni na pripadnost Kristu Gospodinu i nastojmo ispuniti svoje poslanje u svijetu. Budimo snažni jer nas njegova ruka podržava, te bez dvoumljenja privodimo ljude u Crkvu – Božji ovčinjak, gdje će i sami moći osjetiti snagu Kristova uskrsnuća i život vječni koji nam je po njemu dan.

Devalvacija je vid novčane reforme
koju pokreće država zakonskim putem
izjednačujući papirnu valutu
kojoj je pala vrijednost
s njezinom metalnom podlogom.
Na takav potez država je prisiljena
kad iza novca više ne stoji
stvarna i tvarna vrijednost
podržavana radom i sredstvima.

I što vrijedi za novac
kad ostane bez pokrića,
pa neminovno slijedi devalvacija
– rušenje njegove vrijednosti,
vrijedi i za ljudski život.
Život bez vjere u Boga
doista je bez pravog pokrića,
zbog čega ni riječ ni misao
nema više dužnu težinu,
a ni ponašanje svoga temelja.
Samo je vjera podloga životu,
te, kao temelj njegove vrijednosti,
najbolja zaštita od obezvrjeđenja.

Treća uskrsna nedjelja – C

Odlomak iz svetog Evanđelja po Ivanu koji smo upravo čuli opisuje treće Gospodinovo postuskrsno ukazanje apostolima. Ivan nas je izvijestio o prvom Gospodinovu ukazanju na dan uskrsnuća, te potom i o onom koje se zbilo nakon 8 dana kad je u središtu pozornosti bio sveti Toma, te naposljetku i o ovom na obali Galilejskoga mora kojem se ne može sa sigurnošću odrediti nadnevak. Iz svih ukazanja je razvidno kako apostoli još uvijek nisu imali potpunu jasnoću o svemu što se dogodilo, tako da, osim što im je bilo teško uriječiti događaj uskrsnuća, imali su poteškoću i predočiti sebi Uskrsloga. Gospodin im se ukazao u par navrata, ali na način da su ga tek počeli prepoznavati kao uskrsloga, te dok su stjecali sigurnosti o uskrsnuću, ujedno su ih pratile dvojbe i sumnje. Petar je čak podlegao napasti da se vrati ribarenju, svojoj svakidašnjoj aktivnosti od koje ga je odvojio Gospodin kad ga je pozvao.

I premda nam sveti Ivan u današnjem tekstu želi poručiti da su ga ipak prepoznali, iz njegovih riječi iščitavamo da bi se o tome moglo dvojiti, ili barem da to treba pozornije pročitati i razumjeti. U tom smislu Evanđelist opaža kako se ‘nitko ne usudi pitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je to Gospodin’. Da su apostoli baš tako jasno znali i vidjeli da je to on, onda Ivan ovo nije trebao zabilježiti. No u njima je očito bilo ovo pitanje, a pitanje je nastajalo u trenutku kad nisu bili do kraja sigurni tko je taj koji im je omogućio velik ulov, pripremio ribu i žeravicu, te im dao jesti. Osim što je u njima postojalo pitanje, imali su i dozu straha ili nelagode, jer se nisu usuđivali pitati ga, premda je Ivan to ‘pokrio’ govoreći da su znali da je Gospodin.

Iz svega rečenoga nameću nam se zaključci da apostoli nisu baš tako jasno znali, u protivnom Evanđelist to ne bi ni spomenuo, jer bi bilo suvišno spominjati tako nedvosmislenu stvarnost. S druge pak strane postaje očito kako su Gospodinova ukazanja bila takva da ih se može nazvati školom prepoznavanja. Ona se nisu ticala samo onog tjelesnog prepoznavanja koje se ostvaruje pogledom ili dodirom, kao što su htjeli oni, pri čemu je znakovit Tomin slučaj. Prije svega je trebalo izvršiti ono duhovno prepoznavanje koje se ostvaruje pogledom vjere i zajedništvom ljubavi. I kad im se Gospodin ukazivao u tjelesnom obličju, od njih se uvijek tražilo da ga i vjerom prepoznaju, a ljubavlju prihvate, čim se stvarala cjelovita slika o njegovu proslavljenom liku i stanju. I kad god se susretao s njima nakon uskrsnuća, dijelom im se otkrivao a dijelom ostajao skriven. Na njima je bilo da čitaju njegove znakove i da prate tragove, kako bi izvukli ispravan zaključak. To je očito i u tekstu koji smo čuli. Jedan od tih znakova bio je i čudesni ulov ribe, poput ulova koji im je Gospodin omogućio prije nego će ih pozvati. Isto tako pristavljena žeravica i pečena riba koju im je davao zajedno s kruhom bili su drugi znak po kojem će ga prepoznavati, pamtiti i naviještati.

Tako razaznajemo od svetog Evanđeliste da su Gospodinova ukazanja nadilazila ljudska osjetila, premda im se ukazivao da su ga i njima mogli ‘registrirati’. Umjesto tjelesnih osjetila, bili su pozvani aktivirati prije svega osjećaje duha, pri čemu je prednjačila ljubav prema Bogu. Nije stoga čudo da ga prvo prepoznaje ‘onaj učenik kojega je Isus ljubio’. Stoga ovom Učeniku nije ni bilo stalo da nam opisuje ‘kakvoću’ Isusova tijela, to jest obličje uskrslog Gospodina. Zato nam nije ni ostavio podatke o tome, jer je znao da Gospodinovo tjelesno pokazivanje ne zadire u bit proslavljenog života, kao što u bit ne zadire niti tjelesno prepoznavanje, nego ono duhovno. Očekivao se njihov napor da se potrude prepoznati ga na nov način kojim je sad živio, što su mogli i morali prije svega čvrstom vjerom i žarkom ljubavlju. Postuskrsna Gospodinova ukazanja imala su upravo taj cilj i smisao da ga nauče prepoznavati, jer uskrsnućem je prešao u novi način postojanja, nadilazeći prostor i vrijeme, kako bi ga mogli osjetiti i prepoznati u svakom trenutku i na svakom mjestu do konca vijeka i svijeta.

Prepoznavanje na koje su pozvani apostoli i učenici prve kršćanske zajednice ostaje znakovito Crkvi u svakom trenutku, pa tako i nama danas. I mi poput apostola živimo od susreta s Uskrslim i od spoznaje njegova života, blizine i prisutnosti. I mi smo pozvani ne gledati samo očima i ne tažiti samo dodirom ruke, nego prije svega ljubavlju – dodirom srca i vjerom – dodirom uma. I kao što su apostoli u svojoj svakodnevnoj aktivnosti kao što je ribarenje prepoznali da je Gospodin s njima, tako i nama danas valja prepoznavati njegovu prisutnost u svakodnevnom životu, kako bismo stjecali jasnoću, sigurnost i znanje o njegovu slavnom uskrslom životu. Kamo sreće kad bi se i za nas moglo potom ustvrditi što Ivan ustvrdi za njih dok su blagovali s Gospodinom: Znali su da je Gospodin! Kamo sreće kad bi se iz života i ponašanja nas kršćana moglo izvesti zaključak da svjedočimo dosljedno svojim životom, jer znamo da je Uskrsli Gospodin uz nas. Jer kao što je on ostavio svojim apostolima znakove i tragove, tako i kršćansko svjedočanstvo u svijetu postaje ljudima znak ljubavi i trag vjere koji vodi u život vječni.

Skok u vis je jedna
od atletskih disciplina.
Cilj je preskočiti letvicu
postavljenu na određenu visinu,
pri čemu oni bolji športaši
diktiraju ritam podižući je
na izazovnije visine,
što onda moraju slijediti
i drugi skakači.

Krist Gospodin je preskočio
križem visoko podignutu letvicu,
pozivajući i nas da ga nasljedujemo
u ovoj atletici duha i spasenja.
Tko se odvaži izdići se iz grijeha,
vinuti se iznad svoje ljudskosti
i ograničene zemaljske veličine,
te se dopusti uzvisiti po križu,
ostvario je pravu visinu čovještva.
Samo izdižući se odvažno
iznad letvice križa patnje i muke
dolazi se do stvarnog uzvišenja,
kao što je primjerom pokazao
Uskrsli, Gospodin i Pobjednik.