Idući žustra koraka prema svom cilju, Tomislav se osvrtao i čak malo zagledao oko sebe. Hodao je s osjećajem da su sve oči na ulici uprte u njega, premda je bio poput tolikih jednostavnih mladića koji nisu privlačili ama baš nikakve pozornosti. Sve je gledao prati li ga netko, kao da je u ono malo sitniša koji je nosio u hlačama bilo cijelo bogatstvo. Među tolikim osjećajima koji su se miješali u njegovoj glavi bio je i osjećaj krivnje kao da je nekom nešto ukrao ili će ukrasti, premda nije činio ništa protuzakonito. Uostalom, gotovo svi njegovi vršnjaci i prijatelji iz kvarta i škole već godinama su ulazili u kladionice i zadržavali se na štandovima športske prognoze i igara na sreću.

Za razliku od njih on do danas nije imao prigodu jer jednostavno nije imao čime uplatiti listić športske prognoze, srećku lutrije ili se kladiti na neku od ponuđenih oklada. No u posljednjih nekoliko tjedana uspio je uštedjeti nekoliko kuna štedeći na slatkišima i usputno pomažući u nekim udrugama, što je bilo dovoljno da krene u ovu pustolovinu. Eto zašto je toliko žurio, jer je želio okušati sreću, te zažarenih obraza i zacakljenih očiju osjetiti čar iščekivanja nekog zgoditka. Pogotovo što ga je pratio predosjećaj da će doista i nešto dobiti.  Dvoumio se što napraviti, da li zaigrati športsku prognozu, upustiti se u oklade ili pak zaigrati neku kombinaciju na listiću lutrije. Mnogo bolje je pratio športska zbivanja, te je se s lakoćom mogao upustiti u prognoze utakmica ili se eventualno okladiti u neki rezultat. No srce je naginjalo prema tome da zaigra lutriju, jer je osjećao da je danas njegov dan, te da će sigurno dobiti, a i dobitak koji je visio u zraku bio je mnogo unosniji nego na prognozama ili okladama.

Misli su mu se rojile po glavi. Već je planirao što će napraviti s dobivenim novcem, a trebalo ga je biti cijelo brdo prema njegovim predviđanjima. Sanjao je novu športsku opremu, trenerku i patike kakve nema nitko od njegovih poznanika. A ne bi smio previdjeti ni dres nekog od svojih omiljenih nogometaša kao što je Messi. Potom, trebalo je ostaviti nešto i za školu i za knjige, jer roditelji krpaju jedva kraj s krajem. Onda će imati novca ne samo da polaže vozački, nego da si kupi neki auto, ili bolje, neki motorkotač pa da osjeti draži i brze vožnje, kako je već čuo od drugih. I dok je tako pravio planove u hodu, sjetio se da je mislio samo na sebe, zaboravivši svoje roditelje i dvojicu braće. Malo se postidio, ali je potom umirio savjest čvrstom odlukom da njih ne će zaboraviti, nego da će im izići u susret u svemu što bude trebalo. A trebalo je popraviti njihovu trošnu nastambu, ili pak kupiti jednu novu i bolju. Trebalo je braći omogućiti školovanje i otvoriti vrata budućnosti.

Zanesen u tim mislima žurna koraka se približavao igraonici u kojoj je očekivao ispuniti svoje snove. Od ulaznih vrata dijelilo ga tek nekoliko koraka, nakon čega je bio uvjeren da će započeti njegov drugi i sjajniji život, kad najednom spazi samo na par metara od sebe gotovo nemoćnu staricu što je molećivo upravila pogled prema njemu tražeći nekoliko kuna da može kupiti sebi nešto za jelo. Njezin pogled ga je paralizirao i on se skamenio. Glavom su mu vratolomno prolazile misli. Ako njoj dadne to što ona traži, ne će ostati njemu da odigra svoj listić, ali će učiniti veliko djelo ljubavi i čin dobrote. No glavom je prostrujala i druga sugestija: Možda je bolje da joj ne da ništa, nego da ode uplatiti listić, a kad dobije, a uvjeren je bio da bi trebao dobiti, onda će joj dati ne samo za komad kruha i bocu mlijeka, nego će joj dati mnogo mnogo više. Uostalom, zašto bi joj sad morao pomoći on? Ta možda naiđe i netko drugi, bogatiji i spremniji, te će joj bez problema priskrbiti što treba. No, nitko se ne pojavi u blizini, a njemu se opet vrati ona prava misao: A što ako ne dobije, jer to je ipak lutrija, onda će ostati bez ičega, a uz to je uskratio pomoć ovoj ubogoj sirotici.

Kao da je trajala vječnost ta unutarnja borba od par sekundi u kojoj je otkrio da postoje u njemu dva Tomislava, i to tako suprotna i suprotstavljena, a ne samo jedan. Toliko je bio zaprepašten i tom činjenicom, ali i snagom koju su posjedovali ova dva lika u njemu. Osjetio je da mu kolebanje lomi dušu, kao što bura lomi stabla. Imao je osjećaj da uzmiče nazad, da želi pobjeći s toga mjesta velike nedoumice na kojem je proživljavao strašnu krizu i kušnju. Bio je preneražen jer nije znao kakav će biti ishod borbe, u kojoj je želio pobijediti, ali nije znao kako i nije znao kojem od dvojice dati za pravo i podržati ga da dobije bitku.

I dok su sekunde trajale cijelu vječnost, kroz dušu mu prostruji jedna misao: Blaženije je davati nego primati. Nije znao odakle je došla, niti tko ju je izrekao. Nije bio siguran je li mu je šapnuo neki anđeo, ali je osjetio neku snagu koja mu je obuzela ruku što je bez razmišljanja zahvatila u džep i sve s mukom skupljane kovanice istresla na ruku ove starice. Najprije je s nevjericom pogledala na dlan svoje ruke, a onda je podigla pogled pun zahvalnosti i samo kratko izustila: „Bog te blagoslovio, sinko!“

Napokon mu se vratila krv u obraze, a čelo ozarilo. U srcu što je bubnjalo pobjedničku koračnicu osjetio je nevjerojatnu sreću. Ne zna je li trčao ili je letio na nevidljivim krilima prema svome domu, te je s vrata zavikao: „Mama, tata, znate što ima nova? Danas sam dobio na lutriji najveći zgoditak!“ I ponosno je ispričao priču koja je njihovu skromnu obitelj ispunila dodatnim ponosom i neprocjenjivim bogatstvom.