Određeni kreativci u Crkvi kritiziraju Crkvu tražeći da bude kreativnija u svome djelovanju, da usvoji nove i primjerenije metode «suvremenom čovjeku», da se poboljša organiziranost i organizacija. Bez daljnjega to sve treba i to je vrlo važno za funkcioniranje izvanjske stvarnosti.
Vjerujem da nam treba svakakve kreativnosti i ljudi velikog uma, ali nam mora biti jasno da ničije znanje i znanost nije spasilo ljude. Ljude spašava dobar primjer vjere, svetost vjere, žrtva,molitva.. To ne znači da smo protiv novih metoda, protiv novih sredstava naviještanja, protiv interneta i kompjutora, ali ako nemamo duhom kreativnih i zauzetih svećenika, ne koriste nam sva naša sredstva. Kreativan svećenik pokušava prodrijeti u bit problema. Ne želi a priori reducirati Crkvu na mjeru potreba određenoga vremena, društva ili situacije (najčešće perspektivni kreativci to traže). U duhu takve kreativnosti traži se kreativnost u pristupu mladima, otvorenost svijetu, traži se da budemo isti kao i svi ostali “normalni” ljudi, kao da bismo time automatski bili bliži i pristupačniji ljudima koji se boje našeg nekreativnog odijevanja i ponašanja.
On je maštovit čovjek. P. Duda je govorio svojim studentima da ne dopuste da im se može prigovoriti: Pope, nemaš mašte! On ne smije dopustiti da ga rutina svakodnevnice pregazi i oduzme mu dušu. «Svećenik – onaj preko kojega prolazi snaga Gospodnja – uvijek je bio u napasti naviknuti se na veličinu, napraviti od nje rutinu. Danas bi veličinu Svetoga mogao osjetiti kao težinu, željeti (možda nesvjesno) osloboditi se od nje, spuštajući Otajstvo na svoju ljudsku veličinu, umjesto da mu se prepusti ponizno, ali s povjerenjem da bi dopustio da bude uzdignut na tu visinu».[1]
Na temelju kreativnosti koja mu od Boga dolazi, svećenik je umjetnik.[2] I ne samo to! Ako je Bog vrhovna ljepota, a jest, ako je Bog vrhovni umjetnik, a jest, onda je svećenik onaj koji je promatra na intenzivan način, on je doživljava, izražava. Preko njega ona prelazi, ispunja ga i preko njega se iz obilja i u izobilju prelijeva. On je pozvan izraziti ljepotu koja je dana Crkvi, sadržaje koje cijela zajednica posjeduje u svojim genima i korijenima, ono čemu je zajednica protegnuta. Pozvan je biti produžena ruka Gospodinova, ruka Umjetnika nad umjetnicima, ruka onoga koji boja svijet svojom ljubavlju, kao što je u doba Noe obojio nebo dugom saveza. Svećenik prenosi sadržaje Božje ljepote, on ih živi u vlastitom životu, nastoji ih izraziti u liturgiji. Življena liturgija u kršćanskoj zajednici mora postati izraz Božje ljepote, izraz i slika nebeske liturgije, eshatološkog kulta, klanjanje opisano u proročkim knjigama, u Otkrivenju Ivanovu. Liturgija je izraz slave Božje. Ona je doživljaj promatranja lica Božjega.[3]
U nijednom slučaju nije umjetan, neslan, od plastike, voštana figura, već od krvi i mesa, osjećaja i srca, ali žive vjere u Boga i goruće ljubavi.
Kreativni su bili proroci, tj. nadahnuće Božje po njima. Kreativni su bili u djelima, kao i u vizijama. Kreativni su bili u tolikoj mjeri da su se približili izvoru svake kreativnosti. Bili su kreativni, jer su bili nadahnuti, jer su imali Duha koji je govorio po prorocima (usp. Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Cilj ovoga je pokazati odnos svećenika prema Duhu Svetome, stvaranje je bilo stvaranje, jer je bilo po Duhu, bez Duha ga ne bi bilo. Današnji je svijet možda zaboravio da je riječ kreativan bitno vezana s riječju nadahnut. Nadahnut, jer dolazi od dah – duh. Nema kreativnosti bez Duha, nema stvaranja bez Duha. Svećenik je kreativac u tolikoj mjeri u kolikoj se otvorio Duhu! Ni Bog nije stvaratelj bez Duha. Duh Božji lebdio je nad vodama. Udahnuo je čovjeku svoj dah u nosnice (usp. Pos 1, 2; 2, 7). I ako je čovjek kreativan, jest zato jer mu je Božji dah u nosnicama. Stoici su govorili o Duši svijeta koja prožima svemir. Svećenička kreativnost je paradoksalna. Umjesto da olakša, ona otežava ljudima život. Premda olakšava ljudima nositi križ života, u svojoj kreativnosti ne može ne uputiti na svakodnevno nošenje križa kao izvor radosti izgradnje cjelovitog čovjeka kao rješenje socijalnih pitanja.
Tko može biti kreativniji od nas kršćana koji posjedujemo Duha, tvorca svake kreativnosti? Tko može biti kreativniji od onih koji su pomazani tim istim Duhom – christianoi – pomazanici, kršćani, oni koji su Kristovi? Tko može biti kreativniji od nas koji smo postali njegovo sredstvo? Tko može biti kreativniji od onih preko čijih ruku svakodnevno silazi na ljudske darove na oltaru i posvećuje ih u Tijelo i Krv Kristovu? Tko može biti kreativniji od onih preko čijih ruku silazi Duh opraštanja i briše svaki grijeh iz duše? Tko može biti kreativniji od nas koji smo jednim kreativnim dodirom ruke – polaganjem ruku, postali sredstvo Duha Svetoga u obnovi svijeta?
Biti kreativan znači biti pun Duha Svetoga, znači dopustiti Duhu da iz nas progovori, kao što reče Isus da će nam se dati. Treba dopusti Duhu da nas osjeni,[4] da nas zakrili, da bismo onda mogli iz ničega (ex nihilo), bolje rečeno iz čiste vjere, biti sredstvo utjelovljenja Sina Božjega.[5] Biti kreativan analogno, znači imati s Duhom Svetim onaj isti odnos kojega je imao Krist, bilo kao druga božanska osoba, bilo kao utjelovljeni Sin Božji.

[1] MESSORI Vittorio a colloquio con il cardinale Ratzinger,Rapporto sulla fede, Oscar Mondadori, Milano, 1993., str. 58.
[2] Svećenik je službenik Crkve, a Crkva je čuvarica blaga umjetnosti. Bog joj je povjerio svoju ljepotu. Tko onda bolje od nje može govoriti o lijepom i izražavati to lijepo.
[3] Svatko od nas zna koliko u tome uspijevamo. Svatko od nas zna koliko je to vidljivo iz njegova slavljenja, iz njegova stava na oltaru, iz njegovih riječi, organiziranja zajednice, izvanjske čistoće i pripremljenosti sama sebe, darova, oltara, crkve, ministranata, čitača.
[4] Kao što je Mariju (usp. Lk 1, 35), kao što se u Starom zavjetu spuštao u stupu od oblaka (usp. Izl 33, 9-10).
[5] Marija je bila ona koja muža ne poznaje, zato jer njezino začeće slično stvaranju ex nihilo. Bog je Mariji povjerio puninu života zahvatom Životvorca u njezinu vjeru i utrobu, Riječju Božjom po kojoj je sve stvoreno.

Riječ Gospodnja vodi proroka do neponovljivog iskustva, ali i do ogromnih poteškoća i riskiranja života.

No usprkos toga, prorok joj ostaje vjeran, postojan. On ostaje sladokusac i gurman koji na pravi način zna kušati, razlikovati, zna se diviti, jer ima istančan osjećaj i ukus. Prorok guta riječ Božju, njome se hrani i od nje živi. «Kako su slatke nepcu mome riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim» (Ps 119, 103), veli Psalmist.

Svećeniku je riječ Božja darovana i on je toga svjestan. Ona nije njegova privatna svojina, bez obzira koliko se mudrim smatrao. Poput proroka koji su svjesni da su primili riječ Gospodnju, (usp. 2Kr 20, 4; 1Lj 22, 8; Iz 38, 4; Jer 1, 2; Ez 1, 3; Hoš 1, 1; Jl 1, 1; Mih 1, 1; Zah 1, 1; Mal 1, 1) i on je kadar reći: «Dođe mi riječ Gospodnja». Riječ Božja je kao sjeme što u njemu klija, raste i donosi plod (usp. Lk 8, 11).

Svećenik na sebi i u sebi osjeća svu njezinu prodornost i oštrinu: «Živa je uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca» (Heb 4, 12). Riječju Božjom prosuđuje svaku stvar i događaj, svaku pojavu i znak vremena. Ona je metar, mjera, kriterij po kojoj mjeri dušu čovjeka i društva, po kojem je kadar prosuđivati nakane srdaca, kulturu, politiku.

Po toj se riječi nanovo rađamo odozgo, po onom zahtjevu kojega Isus postavlja pred Nikodema istaknutog učitelja u Izraelu (usp. Iv 3, 4-7). Sama starozavjetna riječ nije imala takvu snagu preporođenja, ali po dolasku Duha koji uvodi u svu istinu, riječ Božja dosiže svoju puninu, vraća joj se sva snaga i postaje životvorna. «Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje» (1Pt 1, 23).[1]

Apostoli su ozbiljno shvatili ovu novu situaciju u kojoj su se našli. Shvatili su kakvim bogatstvom raspolažu. U to ime s pravom traže rješenje kad je nastao spor između Helenista i Hebreja u svezi asistencije udovica: «Nije pravo da mi ostavimo riječ Božju pa da služimo po stolovima» (Dj 6, 2). Oni nastavljaju živjeti od Božje riječi i propovijedati je.

Kad se radi o propovijedanju bitno je još nešto naglasiti. Naime, propovijedanje apostola toliko je autentično, suživljeno s ovom riječi, da je ona jednostavno postala riječ Božja. Povijesno gledano do toga trenutka postoje sveti spisi Staroga zavjeta. Apostoli i evanđelisti nisu pretendirali nadopunjavati ove spise. Njima je bio cilj u njima nalaziti hranu i potvrdu za svoje propovijedanje. Cilj im je bio pokazati da su dolazak Mesije i utjelovljenje, a nadasve muka, smrt i uskrsnuće bili naviješteni u Starome zavjetu, a ispunili su se u osobi Isusa Krista, čemu su oni svjedoci. Propovijedanje apostola u sinagogama ima utemeljenje u Bibliji Staroga zavjeta, a neosporno je da se njihovo iščekivanje ispunilo u Kristu. Oni su ga susreli i to je konačna objava kojoj se nema što dodati niti oduzeti (usp. Otk 22, 18-19). Sadržaj njihova propovijedanja – otajstvo Isusa Krista, postaje hrana: «Ako ovo izlažeš braći, bit ćeš dobar službenik Isusa Krista, othranjen zasadama vjere i dobre nauke koju vjerno živiš» (1Tim 4, 6). Vrijedno je barem čuti što veli Pavao: «Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima» (1Sol 2, 13).[2] I Pavao i zajednica svjesni su da je njegovo propovijedanje riječ Božja.

Pavao prenosi dalje na svoje nasljednike i suradnike istu obvezu: «Zaklinjem te… propovijedaj riječ – pristupi (k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke» (2Tim 4, 2).[3] «A ti budi trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovijedanja Radosne vijesti, ispuni svoju dužnost do kraja» (2Tim 4, 5). Ono Isusovo poslanje «idite po svem svijetu…» (Mk 16, 15) ne vrijedi samo za prvu generaciju apostola. Ono vrijedi za sve apostole u Crkvi, za sve propovjednike Božje riječi. Premda Pavao ne namjerava dati kanonsko značenje propovijedanju Crkve sve do kraja vremena, ne vjerujem da ga smijemo isključiti. Prema je Crkva primila u kanon određeni broj knjiga, ne znači da naše propovijedanje smije biti išta drugo doli Božja riječ. Ako baš hoćemo, Crkva kao takva dobila je karizmu naučavanja i prepoznavanja istine do konca svijeta i «vrata paklena neće je nadvladati» (Mt 16, 18). Današnji nasljednici apostola i njihovi suradnici imaju isti mandat i istu obvezu: propovijedati Božju riječ, govoriti o Bogu na takav način da ono što mi kažemo, možemo u određenom smislu zvati riječju Božjom.

Nahranjen i preporođen, utvrđen vjerom u uskrsnuće, kao i apostoli, svećenik dobiva osobno od Gospodina mandat: «Idite po svem svijetu i propovijedajte svakom stvorenju» (Mk 16, 15). On zato nije govornik, nije demagog, nije varalica, nije čovjek privlačnih nauka koji je kadar sinkretistički pristupiti stvarima. Svećenik je propovjednik – navjestitelj Riječi koja se utjelovila i koja je uskrsnula. Svaki čovjek pa tako i svećenik, autentičan je u nastupu, prepoznatljiv po svojim karakteristikama, ali i po svijesti i svjesnosti da ne propovijeda vlastitu nego Božju riječ, pred kojom mora biti odgovoran. Ne smije se upustiti u ponavljanje i prepričavanje pobožnih priča. Njegova riječ odraz je njegovog egzistencijalnog Boga i susreta s njime, to je izvor iz kojega crpi nadahnuće i posvećuje se razmišljanju o toj riječi.[4]

No, svećenik se ne susreće s ovom riječju na potpuno individalan način. On se s ovom riječju susreće u Crkvi: jer Crkva je kuća Božja, mjesto Božje prisutnosti, zalog Riječi Božje. Tako je njegov doživljaj prožet dimenzijom zajedništva, a njegovo tumačenje duhom crkvenosti.

Svećenik doživljava riječ i stječe svoje iskustvo u svome vremenu i prostoru. Prenosi riječ aktualizirajući njezine sadržaje, primjenjujući ih i na suvremenu problematiku i na životne okolnosti u kojima živi Crkva. U protivnom ta riječ ostaje bez duha. On nije tek kazališni recitator nekog komada koji ga osobno ne dodiruje, nije glumac koji će naučiti tekst napamet, odglumiti svoj komad, skinuti masku pa otići kući. Stječe iskustvo riječi, on je utjelovljuje, za nju se veže. Svećenik je dionik sudbine riječi, s njom umire i uskrsava. Sv. Ivan u Otkrivenju na više mjesta spominje one koji su ubijeni radi riječi Božje (usp. Otkr 6, 9; 20, 4). Riječ zbog koje se polagao život uvijek je u potpunosti Božja, ali je u potpunosti i onoga koji je dao svoj život za nju. Takvo potpuno suživljenje s doživljajem Boga koji se objavljuje, za čovjeka umire i za njegovo spasenje uskrišava, u potpunosti je i suobličenje s Njim za onoga tko podlaže svoj život njegovoj riječi.

Riječ apsolutno Božja do te mjere mora biti svećenikova da bi se i njegovo propovijedanje, unutar propovijedanja Crkve moglo nazvati (kao nekada) riječ Božja. Danas, propovijedanje svećenika neće imati povlasticu riječi Božje na kanonski način, kao što je to bilo propovijedanje apostola koje je ostalo zapisano u evanđeljima i poslanicama, ali to ne znači da se od njega ne traži da propovijeda riječ Božju, da Božjoj Riječi posudi svoj glas i da onda njegovo propovijedanje doista postane riječ Božja.

Međutim, uvijek će osjećati onaj dualizam kojega čovjek osjeća pred uzvišenošću Božje riječi: kad najviše dopusti riječi da provali bujicom iz njega, to će se više osjetit mucavac, njemak. Osjetit će koliko ne zna govoriti, kako u njemu i iz njega govori riječ koja nije njegova. Osjetit će da mu je dano što će reći (usp. Mt 10, 19), osjetiti će kako mu iz srca naviru riječi divne (usp. Ps 45, 2), riječi koje on tamo nije stavio, koje nije umnožio, koje se nisu njegovom voljom i trudom raširile i ispunile srce (premda je potrebna i njegova dobra volja). Osjetit će da je to riječ kojoj Bog daje da raste, bez obzira tko je zemlju pripremio, posijao, zalio (usp. 1Kor 3).

Doista, što će nam riječ koja nije od Boga, koja nije Kristova? Takvih ima i previše. Takvima je svijet zatrpan. U toj šumi riječi čovjek se danas više ne snalazi. Danas, bujica riječi čovjeka drži u vrtlogu nad kojim nema kontrolu, pred kojim je nemoćan, kojem se prepustiti znači potopiti se, otići duboko na dno. U ovoj šumi informacija i dezinformacija čovjek se zapliće kao u paukovu mrežu, a što se više migolji, to se manje snalazi, a više zapliće. Posjeduje znanje, uči jezike i umijeća, ali ne posjeduje riječ života. Varaju ga slijeva, varaju ga zdesna, obećaju mu budućnost i sreću i on se koprca, vjeruje, trči sad ovdje sad ondje, a ne vidi da je ispao iz ravnoteže, ne vidi da više ne zna tko je i što hoće, da se vrti u krugu. Za razliku od ovoga, prepuštanje Božje riječi je vrtlog i bujica koja nas vuče k nebu u maticu života.

Svećenik – propovjednik riječi Božje nije tek govornik koji posjeduje snagu glasa i umijeće govora,[5] već nalazi snagu Istine u svojim riječima. On ne prodaje maglu niti govori ispraznosti (usp. 1Tim 1, 6-7), već naviješta snagu križa, ludost onima koji propadaju, a snaga (virtus) onima koji se spašavaju (usp. 1Kor 1, 18-2, 5).[6] Propovjednik nije navjestitelj tek buduće nade. U njegovoj riječi su sadržana i starozavjetna proroštva ispunjena u Kristu, kao i buduća nada i istina u kojima već imamo udjela na zemlji kao članovi Crkve. Svećenik u svojoj ruci drži «mač Duha, to jest riječ Božju» (Ef 6, 17), a ovo je mač, suprotno od mača ovozemaljske moći, od kojega se gine, ako ga se ne koristi.

Svećenik služi riječi istine, Riječ koja je Put, Istina i Život. On ne trpi kompleks pred današnjim svijetom. On čista obraza može stati pred čovjeka ako je zanemario sve druge interese, a jedini mu je interes da svijet čuje živu riječ Boga živoga. Svećenik uživa u riječi Božjoj, hrabri se, hrani i tješi. Svećenik nema druge snage, osim snage ove riječi. Kad se radi o propovijedanju bitno je još nešto naglasiti. Naime, propovijedanje apostola toliko je autentično, suživljeno s ovom riječi, da je ona jednostavno postala riječ Božja. Povijesno gledano do toga trenutka postoje sveti spisi Staroga zavjeta. Apostoli i evanđelisti nisu pretendirali nadopunjavati ove spise. Njima je bio cilj u njima nalaziti hranu i potvrdu za svoje propovijedanje. Cilj im je bio pokazati da su dolazak Mesije i utjelovljenje, a nadasve muka, smrt i uskrsnuće bili naviješteni u Starome zavjetu, a ispunili su se u osobi Isusa Krista, čemu su oni svjedoci. Propovijedanje apostola u sinagogama ima utemeljenje u Bibliji Staroga zavjeta, a neosporno je da se njihovo iščekivanje ispunilo u Kristu. Oni su ga susreli i to je konačna objava kojoj se nema što dodati niti oduzeti (usp. Otk 22, 18-19). Sadržaj njihova propovijedanja – otajstvo Isusa Krista, postaje hrana: «Ako ovo izlažeš braći, bit ćeš dobar službenik Isusa Krista, othranjen zasadama vjere i dobre nauke koju vjerno živiš» (1Tim 4, 6). Vrijedno je barem čuti što veli Pavao: «Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima» (1Sol 2, 13).[7] I Pavao i zajednica svjesni su da je njegovo propovijedanje riječ Božja.

Pavao prenosi dalje na svoje nasljednike i suradnike istu obvezu: «Zaklinjem te… propovijedaj riječ – pristupi (k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke» (2Tim 4, 2).[8] «A ti budi trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovijedanja Radosne vijesti, ispuni svoju dužnost do kraja» (2Tim 4, 5). Ono Isusovo poslanje «idite po svem svijetu…» (Mk 16, 15) ne vrijedi samo za prvu generaciju apostola. Ono vrijedi za sve apostole u Crkvi, za sve propovjednike Božje riječi. Premda Pavao ne namjerava dati kanonsko značenje propovijedanju Crkve sve do kraja vremena, ne vjerujem da ga smijemo isključiti. Prema je Crkva primila u kanon određeni broj knjiga, ne znači da naše propovijedanje smije biti išta drugo doli Božja riječ. Ako baš hoćemo, Crkva kao takva dobila je karizmu naučavanja i prepoznavanja istine do konca svijeta i «vrata paklena neće je nadvladati» (Mt 16, 18). Današnji nasljednici apostola i njihovi suradnici imaju isti mandat i istu obvezu: propovijedati Božju riječ, govoriti o Bogu na takav način da ono što mi kažemo, možemo u određenom smislu zvati riječju Božjom.

Nahranjen i preporođen, utvrđen vjerom u uskrsnuće, kao i apostoli, svećenik dobiva osobno od Gospodina mandat: «Idite po svem svijetu i propovijedajte svakom stvorenju» (Mk 16, 15). On zato nije govornik, nije demagog, nije varalica, nije čovjek privlačnih nauka koji je kadar sinkretistički pristupiti stvarima. Svećenik je propovjednik – navjestitelj Riječi koja se utjelovila i koja je uskrsnula. Svaki čovjek pa tako i svećenik, autentičan je u nastupu, prepoznatljiv po svojim karakteristikama, ali i po svijesti i svjesnosti da ne propovijeda vlastitu nego Božju riječ, pred kojom mora biti odgovoran. Ne smije se upustiti u ponavljanje i prepričavanje pobožnih priča. Njegova riječ odraz je njegovog egzistencijalnog Boga i susreta s njime, to je izvor iz kojega crpi nadahnuće i posvećuje se razmišljanju o toj riječi.[9]

No, svećenik se ne susreće s ovom riječju na potpuno individalan način. On se s ovom riječju susreće u Crkvi: jer Crkva je kuća Božja, mjesto Božje prisutnosti, zalog Riječi Božje. Tako je njegov doživljaj prožet dimenzijom zajedništva, a njegovo tumačenje duhom crkvenosti.

Svećenik doživljava riječ i stječe svoje iskustvo u svome vremenu i prostoru. Prenosi riječ aktualizirajući njezine sadržaje, primjenjujući ih i na suvremenu problematiku i na životne okolnosti u kojima živi Crkva. U protivnom ta riječ ostaje bez duha. On nije tek kazališni recitator nekog komada koji ga osobno ne dodiruje, nije glumac koji će naučiti tekst napamet, odglumiti svoj komad, skinuti masku pa otići kući. Stječe iskustvo riječi, on je utjelovljuje, za nju se veže. Svećenik je dionik sudbine riječi, s njom umire i uskrsava. Sv. Ivan u Otkrivenju na više mjesta spominje one koji su ubijeni radi riječi Božje (usp. Otkr 6, 9; 20, 4). Riječ zbog koje se polagao život uvijek je u potpunosti Božja, ali je u potpunosti i onoga koji je dao svoj život za nju. Takvo potpuno suživljenje s doživljajem Boga koji se objavljuje, za čovjeka umire i za njegovo spasenje uskrišava, u potpunosti je i suobličenje s Njim za onoga tko podlaže svoj život njegovoj riječi.

Riječ apsolutno Božja do te mjere mora biti svećenikova da bi se i njegovo propovijedanje, unutar propovijedanja Crkve moglo nazvati (kao nekada) riječ Božja. Danas, propovijedanje svećenika neće imati povlasticu riječi Božje na kanonski način, kao što je to bilo propovijedanje apostola koje je ostalo zapisano u evanđeljima i poslanicama, ali to ne znači da se od njega ne traži da propovijeda riječ Božju, da Božjoj Riječi posudi svoj glas i da onda njegovo propovijedanje doista postane riječ Božja.

Međutim, uvijek će osjećati onaj dualizam kojega čovjek osjeća pred uzvišenošću Božje riječi: kad najviše dopusti riječi da provali bujicom iz njega, to će se više osjetit mucavac, njemak. Osjetit će koliko ne zna govoriti, kako u njemu i iz njega govori riječ koja nije njegova. Osjetit će da mu je dano što će reći (usp. Mt 10, 19), osjetiti će kako mu iz srca naviru riječi divne (usp. Ps 45, 2), riječi koje on tamo nije stavio, koje nije umnožio, koje se nisu njegovom voljom i trudom raširile i ispunile srce (premda je potrebna i njegova dobra volja). Osjetit će da je to riječ kojoj Bog daje da raste, bez obzira tko je zemlju pripremio, posijao, zalio (usp. 1Kor 3).

Doista, što će nam riječ koja nije od Boga, koja nije Kristova? Takvih ima i previše. Takvima je svijet zatrpan. U toj šumi riječi čovjek se danas više ne snalazi. Danas, bujica riječi čovjeka drži u vrtlogu nad kojim nema kontrolu, pred kojim je nemoćan, kojem se prepustiti znači potopiti se, otići duboko na dno. U ovoj šumi informacija i dezinformacija čovjek se zapliće kao u paukovu mrežu, a što se više migolji, to se manje snalazi, a više zapliće. Posjeduje znanje, uči jezike i umijeća, ali ne posjeduje riječ života. Varaju ga slijeva, varaju ga zdesna, obećaju mu budućnost i sreću i on se koprca, vjeruje, trči sad ovdje sad ondje, a ne vidi da je ispao iz ravnoteže, ne vidi da više ne zna tko je i što hoće, da se vrti u krugu. Za razliku od ovoga, prepuštanje Božje riječi je vrtlog i bujica koja nas vuče k nebu u maticu života.

Svećenik – propovjednik riječi Božje nije tek govornik koji posjeduje snagu glasa i umijeće govora,[10] već nalazi snagu Istine u svojim riječima. On ne prodaje maglu niti govori ispraznosti (usp. 1Tim 1, 6-7), već naviješta snagu križa, ludost onima koji propadaju, a snaga (virtus) onima koji se spašavaju (usp. 1Kor 1, 18-2, 5).[11] Propovjednik nije navjestitelj tek buduće nade. U njegovoj riječi su sadržana i starozavjetna proroštva ispunjena u Kristu, kao i buduća nada i istina u kojima već imamo udjela na zemlji kao članovi Crkve. Svećenik u svojoj ruci drži «mač Duha, to jest riječ Božju» (Ef 6, 17), a ovo je mač, suprotno od mača ovozemaljske moći, od kojega se gine, ako ga se ne koristi.

Svećenik služi riječi istine, Riječ koja je Put, Istina i Život. On ne trpi kompleks pred današnjim svijetom. On čista obraza može stati pred čovjeka ako je zanemario sve druge interese, a jedini mu je interes da svijet čuje živu riječ Boga živoga. Svećenik uživa u riječi Božjoj, hrabri se, hrani i tješi. Svećenik nema druge snage, osim snage ove riječi.

[1] Neki prijevodi donose «riječju Božjom živom i vječnom», što je još jače ako nam je ključni pojam riječ, ali u biti se ništa ne mijenja. Riječ Boga živoga i vječnoga ne može biti nego živa i vječna.

[2] Evo još nekoliko citata: «Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja» (1Kor 1, 21). Radi se uvijek o riječi u kojoj je sadržana snaga Božja, snaga spasenja. «Moja riječ i moje propovijedanja nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu» (1Kor 2, 4). To je riječ u kojoj je snaga Duha, a nisu li proroci govorili po Duhu? Ne kaže li se za pismo Staroga zavjeta da je nadahnuto, bogoduho? Pavao to tvrdi za svoje propovijedanje i za riječ u kojoj je bila Božja snaga. U poslanici Titu Pavao govori o Bogu koji nikad ne laže, «a svoju riječ objavi u svoje vrijeme propovijedanjem koje je meni povjereno naredbom Boga, našega Spasitelja…» (1, 3). Pavao u svojoj riječi prenosi objavu, po nalogu Isusovu.

[3] Moglo bi djelovati da je ovo što kaže Pavao u suprotnosti s onim što kaže u istoj poslanici u prethodnim recima: «Ovo im dozivaj u pamet i zaklinji (ih) pred Bogom da se ne upuštaju – to je nekorisno – u prepiranja (noli contendere verbum), jer služe samo na propast slušateljima» (2, 14). Pavao nije za prepiranje oko termina, riječi, oko ispraznosti. On je za naviještaj vjere, a ne za prepucavanja. Svjestan snage riječi Božje, upozorava svoga učenika da ne gubi vrijeme oko svjetovnih, šupljih (usp. 2Tim 2, 16) i babljih priča i govora: «Od toga su neki zastranili i skrenuli u prazno brbljanje. Hoće da budu učitelji Zakona, iako ne razumiju ni ono što govore ni ono što uporno tvrde» (1Tim 4, 7).

[4] 1Tim 4, 13: «Do mog dolaska posvećuj se čitanju, opominjanju i poučavanju.»

[5] Augustin svjedoči kako je više puta žrtvovao ljepotu literarno-retoričkog izraza samo da bi bio razumljiviji vjernom puku koji ga sluša, samo da bi Istina transparentnije izbijala iz njegove riječi za svakoga čovjeka (usp. Pellegrino Michele, Discorsi di sant’Agostino, NBA XXIX, Città Nuova Editrice, Introduzione generale, str. LXX-CII).

[6] Usp. 1Kor 1,18-2,5.

[7] Evo još nekoliko citata: «Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja» (1Kor 1, 21). Radi se uvijek o riječi u kojoj je sadržana snaga Božja, snaga spasenja. «Moja riječ i moje propovijedanja nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu» (1Kor 2, 4). To je riječ u kojoj je snaga Duha, a nisu li proroci govorili po Duhu? Ne kaže li se za pismo Staroga zavjeta da je nadahnuto, bogoduho? Pavao to tvrdi za svoje propovijedanje i za riječ u kojoj je bila Božja snaga. U poslanici Titu Pavao govori o Bogu koji nikad ne laže, «a svoju riječ objavi u svoje vrijeme propovijedanjem koje je meni povjereno naredbom Boga, našega Spasitelja…» (1, 3). Pavao u svojoj riječi prenosi objavu, po nalogu Isusovu.

[8] Moglo bi djelovati da je ovo što kaže Pavao u suprotnosti s onim što kaže u istoj poslanici u prethodnim recima: «Ovo im dozivaj u pamet i zaklinji (ih) pred Bogom da se ne upuštaju – to je nekorisno – u prepiranja (noli contendere verbum), jer služe samo na propast slušateljima» (2, 14). Pavao nije za prepiranje oko termina, riječi, oko ispraznosti. On je za naviještaj vjere, a ne za prepucavanja. Svjestan snage riječi Božje, upozorava svoga učenika da ne gubi vrijeme oko svjetovnih, šupljih (usp. 2Tim 2, 16) i babljih priča i govora: «Od toga su neki zastranili i skrenuli u prazno brbljanje. Hoće da budu učitelji Zakona, iako ne razumiju ni ono što govore ni ono što uporno tvrde» (1Tim 4, 7).

[9] 1Tim 4, 13: «Do mog dolaska posvećuj se čitanju, opominjanju i poučavanju.»

[10] Augustin svjedoči kako je više puta žrtvovao ljepotu literarno-retoričkog izraza samo da bi bio razumljiviji vjernom puku koji ga sluša, samo da bi Istina transparentnije izbijala iz njegove riječi za svakoga čovjeka (usp. Pellegrino Michele, Discorsi di sant’Agostino, NBA XXIX, Città Nuova Editrice, Introduzione generale, str. LXX-CII).

[11] Usp. 1Kor 1,18-2,5.

Svećenik je čovjek koljena, a ne lakata. On u povijest ne ide samo studijem, knjigom, proučavanjem, kao što niti u budućnost ne ide probijajući se laktima. Svoje mjesto pod nebom on pronalazi na koljenima. Na koljenima razmatra, putuje u prošlost, susreće u duhu svoje prethodnike, slavne očeve. Jednako tako u budućnost ide na koljenima, ponizno, ali odlučno.

Svećenik se kao Jakov bori s Gospodinom cijelu noć dok ne postane Izrael – onaj koji vidi Boga, sve dok ga Gospodin ne blagoslovi.[1] Svećenik poput Mojsija drži dan i noć ruke uzdignute prema nebu za nekoga, kao što to čini Mojsije kad se molitvom bori za svoj narod.

Jesmo li stekli iskustvo snage molitve? Znamo li koliko je uistinu jaka? Jesmo li pomoću nje naučili doći u srce Božje? Isus nam je o tome mnogo pričao i poučio nas da tražimo bez prestanka, da molimo, da kucamo… Jesmo li doživjeli kao stvarne i istinite te njegove riječi ili je za nas to neka vrsta alegorije?

Za svećenika molitva nije monolog na koji smo vezani crkvenim propisom. Molitva počinje dijalogom s Gospodinom, a nalazi svoj cilj i smisao u zajedništvu s njime. Molitva nije recitirani monolog, već živi dijalog, borba, traženje pojašnjenja i prosvjetljenja, prepuštanje planu Božje volje. Molitva kao dijalog zahtjeva i sposobnost slušanja riječi Božje. Ona traži istančan sluh srca da bi čula onu božansku harmoniju koja sve skladno vodi konačnome cilju. Molitva podrazumijeva i vrijeme tišine srca da bi se jasno razlikovalo suzvučje dobra od neartikuliranih tonova zla koji nasrću na uši savjesti i duše.

Ovaj dijalog zahtjeva i poniznost kao preduvjet poslušnosti, onda kad nam se Božja rješenja ne čine tako pogođena i kvalitetna kao naša. Ovaj dijalog pronalazi svoj mir u prepuštanju volji Božjoj.[2]Često se definira molitvu kao: uzdizanje duše k Bogu. Sveti Augustin objašnjava da se ne radi o uzlaženju iz mjesta u mjesto, nego da se radi o mijenjanju vlastite volje. Bogu se približavamo mijenjajući vlastitu volju, tj. kad je sjedinjujemo s onom Božjom.[3]

«Moliti znači misliti na Boga ljubeći ga», reče C. de Foucauld. Temelj molitve je ljubav Božja, pa zato molitva postaje privilegirani izraz dijaloga. U dijalogu molitve Bog nas uči ljubiti i razgovarati. Ljubeći nas daruje nam svoju ljubav, koja onda postaje i naša vlastita. Tek primivši Božju ljubav, osposobljeni smo moliti – stupiti u dijalog, bilo s Bogom, bilo s bratom čovjekom. Ne govori uzalud sv. Pavao da ne znamo što i kako moliti. Duh nas uči moliti i moli u nama (usp. Rim 8, 26-27).[4] A Duh je ljubav. Tek s gorljivošću koju Duh pali u nama, možemo biti ljudi dijaloga, jer će nas nadahnjivati ljubav Božja razlivena u srcima našim.

Molitva u kojoj nešto tražimo od nas zahtjeva da želimo preko same Božje želje. To je apsolutno povjerenje, krik da “Bog bude” Bog u svom potpunom značenju, gotovo herojskom.[5]

Dijalog na kojeg svećenika poziva Crkva, utemeljen je na dijalogu s Bogom, na molitvi. Tko nije iskusio ljepotu ovakvog odnosa s Bogom, teško može osjetiti ljepotu dijaloga s čovjekom, čije srce skriva neizmjernost Božje prisutnosti. Tko nije iskusio molitvu, ne može stupiti u dijalog s ovim tajanstvenim nevidljivim podstanarom koji stanuje u ljudskom srcu i koji je njegova najveća dragocjenost.

Religiozni dijalog – razgovor s Bogom postaje tako temelj za svaki drugi dijalog. Samo čovjek koji je cjelovito stao pred Boga, može pročišćena pogleda duše i bogata srca stupiti u dijalog s ljudima. Molitva kao vrhovni dijalog – dijalog par excellence zaslužuje biti temelj i svakom drugom. Pravi dijalog mogu voditi tek ljudi duha, ljudi molitve. U ovoj perspektivi svećenik postaje učitelj dijaloga svome narodu, učeći ga molitvi i u molitvi razgovoru, razabiranju, razlučivanju duhova, traženju istine, odabiranju sustava vrednota. Molitva je cjelovit dijalog u kojem čovjek jasnije vidi svoj identitet djeteta Božjega, uslijed čega lakše prepoznaje i upoznaje brata pored sebe.

Upoznavanje svoga dostojanstva svaki svećenik i kršćanin počinje od shvaćanja vlastite nedostojnosti u vršenju onoga što mu Gospodin nalaže, kao što reče rimski zapovjednik: «Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj» (Mt 8, 8). Samo snagom Njegove volje i odluke svećenik postaje djelitelj milosti Božje – božanskih tajni koje su najveća dragocjenost darovana čovjeku. Prihvaćanjem službe djelitelja Božjih darova svećenik postaje na najizvrsniji način i u punom dostojanstvu kristonosac i bogonosac.

Kroz optiku Krista i Crkve najbolje možemo sagledati naš sadašnji trenutak, svoj poziv i identitet. Kao ljudi omeđeni smo i određeni različitim stvarnostima. Kao osobe izgrađeni smo na svakom svojstven način. Svaki od nas je drugačiji, jedinstven, neponovljiv, originalan, ima svoju povijest, priču svoga života, ono što je poznato samo njemu i Gospodinu. Svačiju povijest, ako je želimo ispravno vrednovati, treba sagledati od onoga što je bilo “u početku”, a «u početku stvori Bog nebo i zemlju» (Post, 1, 1), «u početku bijaše Riječ» (Iv 1, 1). Već tada je sve po njemu i za njega stvoreno i od tada sve stoji u njemu (usp. Kol 1, 16-1¸7).

Gledano kroz ovu prizmu – Krista, startna linija našeg razmišljanja nije u nama samima. Naša polazna linija nije u povijesti koja je vremenom obilježena, naš početak nije određeni broj godina unazad. Prepoznajemo i otkrivamo svoju polaznu točku “u početku”, jer se pronalazimo u činu Božje stvarateljske ljubavi.

To je razlog što se naša prošlost ne zadržava samo na onim najupečatljivijim trenucima zemaljskog, bilo pozitivnim bilo negativnim, koji su ostavili najdublji trag u duši i kojih se najlakše sjećamo[1], nego dolazeći do Početka, shvaćamo da mi nismo na početku naših djela, već da je na početku Bog. Na početku naše povijesti, ljudske i svećeničke, Božja je ljubav i dobrota. U svjetlu ove istine možemo shvatit i dubinu one Isusove: «Sluge smo beskorisni. Učinismo što smo bili dužni učiniti» (Lk 17, 10). Zahvaćeni milošću doživljavamo kao i Pavao da nam je sve darovano, da smo primili sve što imamo i jesmo: «Što imaš a da nisi primio?» (1 Kor 4, 7) Dolazeći do Početka shvaćamo zašto prorok Jeremija veli: «Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te» (1, 5).

Kao što imamo svoju prošlost, tako imamo svoju budućnost, koja je nepoznata i nevidljiva, nedostupna i neshvatljiva, svima osim Gospodinu. Pred nama nije samo budućnost koja tek dolazi. Naš horizont nam je bliži jer ga približavamo po svojim mislima, idejama, planovima, ambicijama. Time budućnost, na izvjestan način, posjedujemo dijelom već sada. Međutim naša budućnost nije samo ljudska protegnutost na liniji vremena. Naša budućnost ima udjela u nebeskoj vječnosti, te je zato i unaprijed potvrđujemo kao istinitu svojom vjerom i nadom. To je razlika između kršćanina i čovjeka koji gleda budućnost bez kršćanske vjere i nade. Tko nema nade opsjednut je ambicijom i ostvarenjem u vremenu. Bez vjere i nade iščekivanje budućnosti postaje nesigurno, neizvjesno, nešto što se tek treba dogoditi i što se u cjelokupnom slijedu, bez obzira na angažman, ne mora dogoditi unutar izvjesnih očekivanja. Angažirani kršćanin nema te nesigurnosti. On već sada uživa u predokusu onoga što će se u punini ostvariti u vječnosti. Vjerom i nadom se “uživljavamo” u život koji ćemo dobiti u punini u vječnosti. Možemo to izreći služeći se Pavlovom slikom kada govori o trima bogoslovnim krepostima: «Sada vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sada nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat» (1Kor 13, 12).