Da mi je znati što je od one moje krhke barke
što mi se preko noći odriješila s veza
i otplovila u nepoznatom pravcu?
Zašto je pobjegla kad sam je toliko volio
i stalno sebi privlačio?
Htio sam je zadržati na svom navozu
ili barem na vezu.
Bunila se protiv moje ljubavi i želje
da joj život obdarim sigurnošću.
Iako sam je stalno poučavao
kako su pučina i more opasni i nemirni,
prepuni zamki za neiskusne barke,
otplovila je i to kradom.
Što bi joj smetalo da je ostala ovdje u luci?
More je posvuda gotovo jednako slano i mokro.
Kad se podigne i zahuči oluja poput ove,
moja se duša uskovitla a valovi, udarajući u me,
donose mi intenzivne misli na nju.
Upitat ću ovu lađu, koja, bez obzira na nevrijeme,
ulazi u luku ponosno uspravljenog jarbola,
je li ju slučajno negdje srela,
ili čula sto se s njom dogodilo?
Vidjela sam jednu, poput te, o kojoj govoriš.
Nedavno je u jednoj oluji
umalo platila glavom neiskustvo.
Odnijeli su je na remont polomljenih rebara,
ali ipak živu.
Proći će s nekoliko šavova i zakrpa.
Žao mi je što joj se dogodila nesreća,
ali ona okrivljuje tebe.
Ne bih ulazio u procjenu krivice,
odgovorio sam joj žurno,
misleći u sebi kako bi i ona mogla,
zbog svog ponosa, postradati.
Htio sam joj dati nekoliko savjeta,
ali ona me samo dostojanstveno odmjerila i nastavila:
Poštujem tvoju dobrotu i ljubav.
Ta i ja sam večeras na tvome vezu.
Ipak, držim kako bi bilo bolje,
da si svoju barku naučio vještini moreplovstva,
umjesto što si je posesivno držao
zavezanu na suhom,
dopuštajući joj tek tu i tamo
da siđe u vodu.
Ona je ipak načinjena da bi plovila.
Vidiš li galebove,
ne možeš ih zamisliti da ne lete,
a ti tako načinjen ne možeš ploviti, zar ne?
Kad vežeš, veži ljubavlju vjetra,
što nadima jedra i vodi lađu k tebi, i
drži uvijek raširene ruke za njezin povratak,
tad će ti se sigurno vratiti.
Ne sputavaj joj želju da slobodno plovi,
otkriva i istražuje nepoznato,
kako se njezin put u slobodu
ne bi pretvorio u bijeg od tebe.
Neka joj tvoje povjerenje i ljubav,
jamče da u svakoj oluji,
ima siguran vez na koji će se privezati,
nasloniti glavu na voljeno rame i odmoriti.
Ako si je doista razumio
i osposobio da bude ono što jest,
vjeruj u nju i u njezinu slobodu,
tek tada će ti se rado vratiti,
pričati svoje doživljaje na tvojim grudima,
i ti ćeš biti suradnik njezine misije.
Kad je mirno more,
maksimalno popusti svoj stisak,
a kad zapuhnu vjetrovi,
ne ostavljaj je na labavom vezu,
već čvrsto stisni u zagrljaj
kako je more ne bi razbilo o hridine!
Na jednom mjestu prorok Ezekijel, svjestan ljudske tvrdokornosti i nevjernosti Božjim zapovijedima, ovim riječima zapisuje Božje obećanje svome narodu: »I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa» (11,19). Proroku je jasno da ne može čovjek izmijeniti ni obnoviti svoje okorjelo srce, da čovjek nije sposoban izmijeniti svoj život vlastitim snagama, kao što nije sposoban doći do spasenja ukoliko mu ne dođe u pomoć Božja milost.
Mnoštvo toga je skriveno u zrnu pšenice. No ono u dubini bića krije svoju tajnu života. Ne možeš je se domoći nikakvom silom ni prijetnjom. Ona svoju tajnu čuva dobro zaštićenom šifrom. A šifru njegovih vrata ne možeš ‘probiti’ nasilno, ni lukavstvom ni prijevarom, da bi joj tajnu oteo iz grudi. Čuvana je ona ispod čvrste ljuske koja svoju dragocjenost štiti od krađa i podvala. Pa i onda kad bi netko upotrijebio silu, kad bi bio toliko jak da zgnječi njegovu opnu, da ugrozi sam njegov život, ipak tajnu ne bi pronašao, jer ono bi je sa sobom u grob odnijelo.
Kad sam nakon tri godine
Premda uspravna i vitka,
Svi putovi vode u Rim,