Korizmeno vrijeme je tematizirano Isusovim četrdesetodnevnim boravkom u pustinji, te stoga o korizmi razmišljamo kao svojevrsnom vremenu pustinje u kojem, kao što je bio i Isusov slučaj, prolazimo kroz različite kušnje. Nekad znamo reći da nas i Bog kuša, jer nas stavlja na kušnju, to jest u određenim situacijama nam je pripušta.
No ipak bi bilo bolje reći da nas Bog ne kuša, nego nas nagoni u pustinju, kao što je Duh i Isusa poveo u pustinju. Nasuprot Božjem stavu prema nama, kako svjedoči novozavjetna terminologija, Bog nas vodi u pustinju, a u pustinji nas kuša Đavao, kao što je napravio i s Gospodinom. Jer ako mu išta smeta, onda je to čovjekov život u pustinji u kojoj se zna posuti pepelom po glavi i osjetiti da Bog vodi njegov život. Budući da se u prahu treba znati dokazati, u pustinjskom pijesku se stječe bitno životno iskustvo. U pustinjskoj prašini najbolje se može osjetiti da je čovjek prah i da će se u prah vratiti. Pustinjska prašina poziva čovjeka da se na čas zaustavi, sjedne u prašinu i razmišlja o svojoj prolaznosti.
Tek iz tog iskustva može proizići drugo radikalno iskustvo koje Bog u nama podiže, izgrađuje, stvara. U pustinji, nošen Duhom Božjim, stječem autentičnu svijest da nisam prah, jer me svojom snagom drži onaj Duh kojeg mi je Bog stvaranjem udahnuo u nosnice. Stvarajući životnu povezanost s njime, čovjek se ponovno diže iz prašine kao feniks, jer svoj ograničeni, krhki, ljudski i prašnjavi bitak povezuje s onim neizmjernim bitkom – Bogom, priznajući ovisnost o njemu. Pustinja ga tako uči živjeti od Boga, čijom snagom jedino može pobijediti svoju smrtnost i prestati biti samo prah.
Zato svaki odlazak u korizmenu pustinju mogao bi pomoći čovjeku spoznati kako je bez Boga prah i pepeo, ali ipak može biti mnogo više, i pobijediti suhi sipki pijesak pustinje snagom Onoga koji se podložio vremenu da nas uvede u vječnost te se izložio napasti da nas oslobodi Napasnikovih zamki.