KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 18. lipnja 2008.

Nasljedovati Krista akcijom i kontemplacijom

Draga braćo i sestre, govorimo danas o svetom Izidoru Seviljskom: bio je mlađi brat Leonarda, seviljskoga biskupa i velikog prijatelja pape Grgura Velikog. Ta je napomena važna, jer omogućuje razumijevanje njihove kulturne i duhovne blizine, što je pak neophodno za razumijevanje Izidorove osobnosti. On mnogo duguje Leonardu, osobi izuzetno zahtjevnoj, učenoj i strogoj, koji je oko svoga mlađega brata izgradio obiteljsko okruženje obilježeno asketskim zahtjevima kakvi se dolikuju jednoga monaha i vremenom posvećenim radu potrebnom kod ozbiljne predanosti studiju. Usto, Leonard se nastojao uhvatiti u koštac i s društveno-političkim stanjem toga vremena: tih su desetljeća Vizigoti, barbari i arijevci preplavili iberijski poluotok te su zauzeli područja koja su pripadala Rimskom Carstvu. Valjalo ih je pridobiti za rimsku državu i katolištvo. U Leonardovoj i Izidorovoj kući bila je knjižnica bogata klasičnim djelima, poganskim i kršćanskim. Izidor, koji je osjećao privlačnost kako jednih tako i drugih, pod vodstvom je svoga starijega brata bio odgojen za razvijanje izuzetno snažne discipline u njihovu proučavanju, uz uviđavnost i razboritost.
U seviljskom biskupskom dvoru tako se živjelo u vedrom i otvorenom ozračju. Možemo to zaključiti iz Izidorovih kulturnih i duhovnih interesa, tako kako oni izranjaju iz samih njegovih djela koja sadrže enciklopedijsko poznavanje kršćanske kulture. Na taj se način objašnjava eklekticizam svojstven Izidorovu književnom djelu, jer on krajnjom jednostavnošću prelazi od Marcijala do Augustina, od Cicerona do Grgura Velikoga. Nutarnja borba koju je morao voditi mladi Izidor, koji će 599. godine postati nasljednik brata Leonarda na seviljskoj biskupskoj stolici, nije nipošto bila radosna. Možda se upravo toj neprekidnoj borbi sa samim sobom duguje dojam pretjeranoga voluntarizma koji se zamjećuje za čitanja djela ovog velikoga pisca, koji se smatra posljednjim među drevnim kršćanskim ocima. Nekoliko godina nakon njegove smrti, koja je nastupila 636., sabor u Toledu iz godine 653. opisao ga je kao “sjajnog učitelja našeg doba i slavu Katoličke Crkve”.
Izidor je bez sumnje bio čovjek istaknutih dijalektičkih suprotnosti. I u svome je osobnom životu proživljavao trajan nutarnji sukob, poput onoga što ga je zamijetio već Grgur Veliki, između želje za samoćom, kako bi se mogao posvetiti isključivo razmatranju Riječi Božje, i potrebe ljubavi prema braći za čije se spasenje kao biskup osjećao zaduženim. Piše, na primjer, o odgovornima za Crkve: “Tko je odgovoran za neku Crkvu (vir ecclesiasticus) mora s jedne strane dozvoliti da bude raspet svijetu mrtvenjem svoga tijela, a da s druge strane prihvati crkvenu odluku, kad to proizlazi iz volje Božje, da se ponizno posveti vršenju vlasti, pa i ako to ne bi htio činiti” (Sententiarum liber III, 33, 1: PL 83, col. 705 B). Potom, tek paragraf niže, dodaje: “Božji ljudi (sancti viri) ne žele se doista posvetiti svjetovnim stvarima i pate kad im, po otajstvenom naumu Božjem, budu povjerene određene odgovornosti… Oni sve čine da bi ih izbjegli, no prihvaćaju ono od čega bi htjeli pobjeći i čine ono što bi htjeli izbjeći. Ulaze zapravo u tajnu odaju srca i unutar nje nastoje shvatiti što traži otajstvena volja Božja. I kad postanu svjesni da se moraju podvrći naumima Božjim, ponižuju šiju srca pod jarmom božanske odluke” (Sententiarum liber III, 33, 3: PL 83, coll. 705-706).
Da bi se bolje razumjelo Izidora, valja napomenuti ponajprije složenost političke situacije njegova doba: kroz godine djetinjstva morao je iskusiti gorčinu izgnanstva. Unatoč tome bio je obuzet apostolskim poletom: doživio je zanos u pomaganju stvaranja naroda koji je konačno postigao jedinstvo, kako na političkom tako i na vjerskom području, uz providnosno obraćenje vizigotskoga prijestolonasljednika Hermenegilda s arijanstva na katoličku vjeru. Ne smije se ipak podcijeniti velike teškoće na koje je nailazio kad se na prikladan način htio suočiti s izuzetno teškim problemima, kao što su bili odnosi s krivovjercima ili sa Židovima. Cijeli niz problema koji se i danas čine vrlo stvarnima, posebice ako se ima na umu što se događa u pojedinim područjima gdje se čini gotovo kao da se ponavljaju situacije vrlo slične onima na iberskom poluotoku u šestom stoljeću. Bogatstvo kulturnih znanja kojim je Izidor raspolagao omogućilo mu je da neprestano suočava kršćansku novost s klasičnom grčko-rimskom baštinom, premda se čini da je više od dragocjenog dara sinteze, on imao dar sabiranja (collatio), što se izricalo u izvanrednoj osobnoj erudiciji, ne uvijek uređenoj kako bi se to moglo željeti.
U svakom je slučaju vrijedno divljenja njegovo nastojanje da ne zanemari ništa od onoga što je ljudsko iskustvo proizvelo kroz povijest njegove domovine i čitavoga svijeta. Izidor nije htio izgubiti ništa od onoga što je postalo ljudskim postignućem u drevnim vremenima, bilo da je riječ o poganskim, židovskim ili kršćanskim postignućima. Stoga ne smije čuditi što, slijedeći taj cilj, on ponekad nije uspio na odgovarajući način, kako bi to htio, provući znanja što ih je posjedovao kroz čiste vode kršćanske vjere.
Ipak, prema Izidorovim nakanama, njegove misli ostaju de facto uvijek u skladu s potpunom katoličkom dogmom, koju on čvrsto podupire. Dok raspravlja o različitim teološkim problemima, on pokazuje da im razumije složenost i često predlaže jasna rješenja koja sabiru i izriču cjelovitu kršćansku istinu. To je vjernicima tijekom stoljeća omogućilo da se sa zahvalnošću, sve do naših dana, služe njegovim definicijama. U tom smislu, znakovit primjer imamo u Izidorovu nauku o odnosu između aktivnog i kontemplativnog života. On piše: “Oni koji nastoje postići spokoj kontemplacije moraju se prvo izvježbati na razini aktivnoga života; i tako će, oslobođeni od otpada grijeha, moći postići ono čisto srce koje jedino omogućuje gledanje Boga” (Differentium Lib II, 34, 133: PL 83, col. 91A). Realizam istinskoga pastira upozorava ga na to da su vjernici u opasnosti da se svedu na to da budu ljudi samo jedne dimenzije. Stoga dodaje: “Srednji put, sastavljen od jednog i drugog oblika života, obično lakše rješava one napetosti koje su često zaoštrene u izboru samo jedne vrste života, te se s većim uspjehom smiruju izmjenom dvaju oblika života” (isto, 134: ivi, col. 91B).
Konačnu potvrdu ispravnog usmjerenja života Izidor traži u primjeru Kristovu: “Spasitelj Isus dao nam je primjer aktivna života, kad se tijekom dana predavao tome da čini znakove i čuda u gradu, ali je pokazao i kontemplativan život kad se povlačio na brdo i ondje provodio noć posvećen molitvi” (isto 134: ivi). U svjetlu ovog primjera koji se ne može dovesti u pitanje, Izidor može zaključiti s ovim jasnim moralnim naukom: “Stoga neka se sluga Božji, nasljedujući Krista, posveti kontemplaciji bez odbacivanja aktivna života. Drugačije ponašanje ne bi bilo ispravno. Doista, kao što se mora ljubiti Boga kontemplacijom, tako se mora ljubiti bližnjega djelovanjem. Nemoguće je dakle živjeti bez prisutnosti i jednog i drugog oblika života, kao što nije moguće ljubiti ako se ne iskusi oba načina života” (isto 135: ivi, col. 91C). To je pouka što je veliki seviljski biskup ostavlja i nama, kršćanima današnjice, pozvanima da nasljedujemo Krista na početku novoga tisućljeća.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 11. lipnja 2008.

Sv. Kolumban – odvažni vjerovjesnik i neumorni graditelj

Draga braćo i sestre,

sveti opat Kolumban, najpoznatiji Irac iz ranoga srednjega vijeka, s pravom se može nazvati “europskim” svecem jer je kao redovnik-monah, misionar i spisatelj djelovao u raznim zemljama zapadne Europe. Zajedno s Ircima svoga doba, bio je svjestan kulturnoga jedinstva Europe. U jednome njegovom pismu, napisanome oko 600. godine i upućenome papi Grguru Velikome, po prvi se puta nalazi izraz “totius Europae – cijele Europe”, a što se odnosi na prisutnost Crkve na kontinentu (usp. Epistula I,1).
Rodio se oko 543. godine u pokrajini Leinster, na jugoistoku Irske. U njegovoj su ga kući odgajali najbolji učitelji koji su ga uputili na izučavanje slobodnih umjetnosti, a on se kasnije prepustio vodstvu opata Sinella iz zajednice Cluain-Inis na sjeveru Irske, gdje je mogao produbiti proučavanje Svetoga pisma. U dobi od oko dvadeset godina stupio je u samostan u Bangoru na sjeveroistoku otoka, gdje je opat bio Comgall, monah dobro poznat po svojoj kreposti i asketskoj strogosti. U savršenome suglasju sa svojim opatom, Kolumban je marljivo provodio strogu samostansku stegu, živeći u molitvi, askezi i učenju. Tamo je i zaređen za svećenika. Život u Bangoru i opatov primjer utjecali su na shvaćanje monaštva što je s vremenom sazrelo u Kolumbanu i kojega je potom širio u tijeku svoga života.
U dobi od oko pedeset godina, slijedeći asketski tipično irski ideal “peregrinatio pro Christo” (“hodočašće za Krista”, op. prev.), Kolumban je napustio otok i s dvanaestoricom drugova dao se na misionarsko djelovanje na europskome kontinentu, gdje je seoba naroda sa sjevera i s istoka dovelo do poganstva na cijelim područjima koja su već bila pokršćanjena. Oko 590. godine četa misionara dospjela je na bretonsku obalu. Dobrohotno ih je primio kralj Franaka u Austraziji, a oni su zatražili samo komad neobrađene zemlje. Dobili su drevnu rimsku utvrdu Annegray, koja je bila sva trošna i zapuštena, već obrasla šumom. Naviknuti na život u krajnjem odricanju, monasi su za samo nekoliko mjeseci na ruševinama uspjeli izgraditi prvi pustinjački samostan. Tako je njihova re-evangelizacija započela nadasve po svjedočanstvu života. Glas o tim redovnicima strancima koji su – živeći od molitve i strogosti – gradili kuće i krčili zemlju proširio se izuzetno brzo privlačeći hodočasnike i pokornike. Mnogi mladi tražili su da ih se prihvati u monašku zajednicu da bi živjeli poput njih, pa je ubrzo postalo nužno osnivanje drugoga samostana. Izgrađen je samo nekoliko kilometara dalje, na ruševinama drevnoga termalnoga grada – Luxeuila. Taj samostan kasnije je postao središte monaškoga i misionarskoga širenja irske tradicije na europskome kontinentu. Treći je samostan izgrađen u mjestu Fontaine, na sat hoda sjevernije.
U Luxeuilu je Kolumban živio gotovo dvadeset godina. Tamo je taj svetac za svoje prve sljedbenike napisao Monaško pravilo – Regula monachorum koja ocrtava idealnu sliku monaha. To je jedino drevno monaško irsko pravilo što ga imamo danas. Kao upotpunjenje napisao je neku vrstu kaznenoga zakona za monaške prekršaje – Regula coenobialis – s vrlo iznenađujućim kaznama za modernu senzibilnost, a koje se mogu objasniti samo mentalitetom onoga doba i okruženja. Drugim vrlo poznatim djelom naslovljenim De poenitentiarum misura taxanda, što ga je isto napisao u Luxeuilu, Kolumban je na kontinent uveo privatnu ispovijed i pokoru, koje se mogu ponavljati; nazvana je “tarifna” pokora zbog proporcionalnosti između težine grijeha i vrste pokore što ju je nalagao ispovjednik. Te novosti dovele su do sumnjičavosti pokrajinskih biskupa, koja se pretvorila u neprijateljstvo kada im je Kolumban s odvažnošću javno prigovorio zbog ponašanja nekih od njih. Prigoda da bi se pokazalo to neslaganje bila je rasprava o datumu Uskrsa. Irski je monah 603. godine pozvan u Chalon-sur-Saon da pred sinodom položi račun za svoje običaje. Umjesto da dođe na sinodu, on je poslao svoje pismo u kojemu je umanjivao to pitanje, pozivajući sinodske oce da raspravljaju ne samo o datumu Uskrsa, “već i o svim potrebnim kanonskim propisima koje mnogi – što je najteža stvar – ne obdržavaju” (usp. Epistula II,1). Istodobno je pisao papi Bonifaciju IV. – kao što se je nekoliko godina ranije obratio Grguru Velikom (usp. Epistula I) – kako bi obranio irsku tradiciju (usp. Epistula III).
Zahtjevan kakav je bio u svakom moralnom pitanju, Kolumban je potom došao u sukob i s kraljevskom kućom, jer je oštro prigovorio kralju Teodoriku I. zbog njegovih preljubničkih odnosa. Tako je nastala mreža intriga i manevara na osobnoj, vjerskoj i političkoj razini koja je 610. godine pretočena u dekret o progonu iz Luxeuila i Kolumbana i svih monaha irskoga podrijetla, koji su bili osuđeni na izgon bez povratka. Otpraćeni su do mora i ukrcani za Irsku na trošak dvora. No, brod se nasukao nedaleko od obale a kapetan, vidjevši u tome znak s neba, odluči odustati i zbog straha od Božjega prokletstva odveze redovnike ponovno na kontinent. Oni, umjesto da se vrate u Luxeuil, odlučiše započeti s novim djelom evangelizacije. Ukrcali su se na rijeci Rajni i krenuli uzvodno. Nakon prve etape u Tuggenu kod Ciriškoga jezera, otišli su u područje Bregenza i Bodenskoga jezera kako bi evangelizirali Germane.
No, malo kasnije Kolumban je zbog političkih prilika koje nisu bile naklonjene njegovome djelovanju odlučio prijeći Alpe s većinom svojih učenika. Tamo je ostao samo jedan redovnik-monah imenom Gallus; iz njegovoga se pustinjačkoga samostana kasnije razvila poznata opatija Sankt Gallen. Kada je došao u Italiju, Kolumban je naišao na dobrohotan prijem na longobardskom kraljevskom dvoru, no odmah se morao suočiti s vrlo velikim poteškoćama: život je Crkve razdiralo Arijevo krivovjerje – koje je još uvijek prevladavalo među Longobardima – i raskol koji je većinu Crkava sjeverne Italije razdvojio od zajedništva s rimskim biskupom. Kolumban se vrlo autoritativno uključio u taj kontekst, te napisao spis protiv arijanizma i pismo Bonifaciju IV. kako bi ga uvjerio da poduzme neke odlučne korake s obzirom na ponovno uspostavljanje jedinstva (usp. Epistula V). Kada mu je kralj 612. ili 613. godine dao zemljište u mjestu Bobbio, u dolini Trebbije, Kolumban je osnovao novi samostan koji je potom postao središte kulture koje se može usporediti s onim poznatim u Montecassinu. Tamo je došao do kraja svojih dana: umro je 23. studenoga 615. i na taj ga se dan spominje u rimskome obredu sve do danas.
Poruka svetoga Kolumbana usredsređuje se u jakome pozivu na obraćenje i na odvojenosti od zemaljskih dobara imajući pred očima vječnu baštinu. Svojim asketskim životom i svojim beskompromisnim ponašanjem pred korupcijom moćnika, podsjeća na strogi lik Ivana Krstitelja. No, njegova strogost nije nikada svrha sebi samoj, već je samo sredstvo za slobodno otvaranje Božjoj ljubavi i za odgovaranje na od Njega primljene darove cijelim bićem, gradeći na taj način u sebi Božju sliku. “Ako će čovjek ispravno koristiti one sposobnosti što ih je Bog dao njegovoj duši – piše u svojim Uputama – Instructiones – onda će biti sličan Bogu. Sjetimo se da mu moramo vratiti sve one darove koje je položio u nas kada smo bili u izvornome stanju. O samome načinu nas je on poučio svojim zapovijedima. Prva među njima je ljubiti Gospodina svim srcem, jer nas je on prvi ljubio, od početaka vremena, još i prije nego smo došli na svjetlo ovoga svijeta” (usp. Instr. XI). Te je riječi irski svetac utjelovio u svome životu. Čovjek velike kulture i bogat darovima milosti – bilo kao neumorni graditelj samostana, bilo kao zahtjevni pokornički propovjednik – svu svoju snagu utrošio je na jačanje kršćanskih korijena Europe koja se rađala.

U dijalogu sa svim kulturama zadržati identitet kršćanske vjere

Draga braćo i sestre,
kad se nastojimo približiti nekom drevnom piscu, obično se najprije želimo upoznati s njegovim životopisom, kako bismo njegove spise mogli smjestiti u odgovarajući povijesni okvir. U slučaju Pseudo-Dionizija Areopagita, riječ je o obrnutom procesu: moramo poći izravno od njegovih spisa, da bismo mogli na neki način odrediti njihova autora, o kojemu nemamo drugih vijesti. Spise prvi puta navodi Sever, antiohijski patrijarh, na početku 6. stoljeća, a on ih i pripisuje Dioniziju, članu vijeća na Areopagu, kojega je sveti Pavao sreo za svoga posjeta Ateni (usp. Dj 17,34). Čini se da je ovaj tajanstveni pisac zapravo pisao na početku 6. stoljeća, vjerojatno u Siriji. Odatle su se njegovi spisi, i zbog uvjerenja o njihovu apostolskom autoritetu, ubrzo proširili Grčkom, a potom zadobili osobito značenje i na latinskom Zapadu, posebice počevši od 12. stoljeća, kad su bili prihvaćeni kao naročito mjerodavni zbog načina kako postavljaju i razvijaju mističku teologiju.
U tom se smislu čine značajnima dva djela ovoga pisca: O Božjim imenima i O mističkoj teologiji. Pseudo-Dionizije u potpunosti je svjestan da se, za poznavanje Boga u kršćanskom smislu, nije dovoljno osloniti samo na razumske putove, koji omogućavaju da se stigne do prvog Pokretača svemira, do prvog Uzroka svih događaja. Ovaj istinski teolog nastoji, naprotiv, u prvom redu sabrati atribute što ih Bogu pridaje Biblija, kao što su “Svjetlo”, “Život”, “Dobro”, “Mudrost”, “Ljepota”. Prvi je korak tako pozitivno izučavanje, ono što Dionizije naziva katafatičkom ili afirmativnom teologijom. Taj korak označuje napor onoga koji želi biti poučen. Kao takav, on sa zahvalnošću prima dar objave, bez primjedbi i ispraznih istraživanja. Unatoč tome, on vrlo brzo otkriva da nijedno od ovih imena ne izriče u punini veliko otajstvo Boga. Posljedica je takva iskustva apofatička (od grčkoga apofatike, negativna) teologija, to jest teologija se ne plaši priznati vlastito neznanje. U toj fazi teolog radije govori o Bogu kroz nijekanje, govori ono što Bog nije, ono u čemu On nadilazi naša opća znanja: Bog je nevidljiv, neshvatljiv, nedostižan itd.
Ipak, ovo sveto neznanje ne guši, ne obeshrabruje, nego uvodi u umjetnost razumijevanja objavljenih pojmova kao usporedbi što ih je Gospodin pripovijedao, koji pozivaju na traženje dubljeg smisla onoga što se poznaje samo površinski. Takvi se pojmovi dakle ne razumiju kao razumska znanja, kao postavke koje nam dozvoljavaju jasno poznavanje božanske naravi, nego kao korisne slike koje mogu voditi naše sposobnosti prema motrenju onoga što nadilazi svako razumijevanje. Na taj se način ostvaruje simboličko poznavanje, koje tumači pojmove kao znakove osobnoga odnosa, upotrijebljene u živom razgovoru s Njime koji se objavljuje nama. To je dobro poznata činjenica: razgovor dviju osoba koje se ljube ostvaruje se u najvećoj mjeri putem znakova. Tako se i razgovor vjernika s Bogom događa u obliku simboličke teologije, u obliku mistike, gdje spekulacija uzmiče pred kontemplacijom i znanje pred iskustvom. Da bi postigao taj cilj, teolog se nastoji očistiti (katharsis), tako da postane sposoban za prosvjetljenje (ellampsis), koje će ga navesti da se zauzme na putu usavršavanja (teleiosis), čiji je završetak pobožanstvenjenje (theosis). Apofatizam Pseudo-Dionizija tako je ponajprije nutarnja raspoloživost koja odbija zatvoriti Boga u jednostavne pojmove i isključuje svaku apstraktnu teologiju koja bi htjela otajstva Boga prilagoditi ljudskoj misli. Riječ je o egzistencijalnom stavu koji obuzima cijelu osobu, budući da nema istinske teologije koja bi se mogla smjestiti izvan iskustva i koja ne bi zahtijevala osobno preobraženje u novog čovjeka.
Znamo da je već prije shemu mističnoga uzlaženja izložio Grgur Nisenski. To objašnjava i zašto su na grčkom Istoku Pseudo-Dionizijevi spisi vrlo brzo postali poznati. Na njima su se nadahnjivali posebice sirijski autori. Kasnije su oni stigli i do srednjovjekovnih latinskih autora i izvršili odlučujući utjecaj na mističke pisce kao što su Hugo i Rikard iz Sv. Viktora, sveti Bernard, pa čak i skolastički teolozi poput svetog Tome. Tim se putem njihov utjecaj proširio i na mistike razdoblja renesanse kao što su Tereza Avilska i sveti Ivan od Križa, čija mistička shema ipak izgleda bliža onoj što ju je opisao Grgur Nisenski u Životu Mojsijevu. U njoj se na simboličan način slijede događaji opisani u Bibliji: 1) narod vidi munje i čuje gromove, ali ostaje u nizini: strah od Boga dovoljan je za spasenje po čišćenju; 2) Mojsije započinje uspon na Sinaj (koji kod karmelićana postaje brdo Karmel): to je pozitivna teologija; 3) Mojsije stiže na vrh, no Bog još nije ondje, nadilazi ljudske sposobnosti uspinjanja; zbog toga Mojsije ne nalazi svjetlo, nego tamu: to je negativna teologija; 4) ova Božja nedohvatljivost potiče u ljudskom srcu veliku želju da krene novim putem, putem ljubavi. Po njoj i tame postaju prigoda za novo, savršenije poznavanje, puno pobožanstvujućih rasvjetljenja.
Kod Pseudo-Dionizija, uz dvije navedene rasprave, nalazimo još dvije koje se bave mističkim naukom s drugačije točke gledišta. Zna se da se u istočnoj tradiciji monaški život posvećen trajnoj kontemplaciji naziva “anđeoski život”. Ova terminologija potvrđena je i tekstom Evanđelja gdje se kaže da nebeski duhovi neprestano gledaju lice Božje (usp. Mt 18,10). Što možemo reći o anđelima? Naš autor na njih primjenjuje istu metodu koju rabi kod govora o poznavanju Boga. U spisu O nebeskoj hijerarhiji on sabire imena kojima se anđeli nazivaju u Bibliji. Na taj način može razlučiti devet korova anđeoskih, koje dijeli u tri trijade, te ih predstavlja u hijerarhijskom redu, koji je očito samo simboličan: 1) Serafini, Kerubini, Prijestolja; 2) Gospodstva, Sile, Moći; 3) Vlasti, Arkanđeli, Anđeli. Danas nas na ova imena podsjeća liturgija, naročito u misnom predslovlju. Našem se autoru čini jednostavnijom rasporedba zemaljske hijerarhije, izložena u njegovu spisu O crkvenoj hijerarhiji. I ovdje on slijedi trijade, tumačeći kako sila božanskoga djelovanja, u procesu čišćenja koje se prenosi od redova njoj bližih do onih najdaljih, sve vodi do zajedništva s Bogom. Trima glavnim sakramentima – krtu, euharistiji i potvrdi – odgovaraju tri vrste članova Crkve: laici, monasi i sveti služitelji. Ovi posljednji, sjedinjeni svetim pomazanjem, podijeljeni su na biskupe, svećenike i đakone.
Suvremenom čitatelju takve se sheme čine površnima, no moramo voditi računa o okruženju u kojem je ovaj “dionizijevski svijet” opisan. U helenističkom svijetu čašćen je sklad svemira, viđen kao plod utjecaja neosobnoga kozmičkog zakona, pa se tako vrlo često dolazilo do fatalizma. Pseudo-Dionizije, i sam poštovalac skladne ljepote svemira što je veliča helenistička kultura, kao kršćanin se neophodno pitao o načinu kako u taj svije uključiti pravu vjeru, čuvajući njezinu transcendentnu vrijednost. Upravo iz toga njegova napora proizlazi aktualnost njegova nauka: u našem vremenu tolike su nove kulture stupile na prizorište svijeta; potrebno je uspostaviti dijalog s njima da bi se preuzele autentične vrijednosti koje sa sobom nose, ali to valja činiti tako da se ničim ne podruje kršćanski identitet, utemeljen na Objavi. Krist nam je rekao: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). Kao pravi Bog i pravi Čovjek, on je glava kako zemaljske tako i nebeske hijerarhije. Svaki Kristov učenik, kojem god hijerarhijskom redu pripadao, pozvan je raditi u izgradnji toga kozmičkoga jedinstva, svjestan da će se, kada sve bude podloženo Kristu, “tada i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu” (1Kor 15,28).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Draga braćo i sestre, nastavljajući naše putovanje među crkvenim ocima, tim istinskim zvijezdama koje izdaleka sjaje, na ovom našem današnjem susretu približavamo se liku jednoga pape kojega je 1754. Benedikt XIV. proglasio crkvenim naučiteljem. Riječ je o svetom Lavu Velikom. Kao što to naznačuje i dodatak njegovu imenu što mu ga je tradicija vrlo brzo pridala, bio je doista jedan od najvećih papa koji su počastili rimsku stolicu, značajno pridonijevši jačanju njezina autoriteta i prestiža. Osim što je bio prvi rimski biskup koji je nosio ime Lav, što ga je poslije prihvatilo još dvanaest papa, bio je i prvi papa od kojeg su nam sačuvane propovijedi što ih je upućivao narodu okupljenu oko sebe na slavljima. Sama od sebe misao se upravlja prema njemu i u kontekstu sadašnjih općih audijencija srijedom, ovih naših susreta koji su kroz posljednja desetljeća postali uobičajeni oblik susreta rimskoga biskupa s vjernicima i s tolikim posjetiteljima koji dolaze iz svih krajeva svijeta.
Lav je podrijetlom bio iz Tuskije. Oko godine 430. postao je đakonom rimske Crkve, a s vremenom je u njoj zauzeo utjecajan položaj. Ta njegova istaknuta uloga navela je 440. godine Gallu Placidiju, koja je tada vladala Zapadnim carstvom, da ga pošalje u Galiju da bi smirio tamošnju tešku situaciju. No, u ljeto te godine umro je papa Siksto III., uz čije su ime vezani veličanstveni mozaici u Svetoj Mariji Velikoj, a za njegova je nasljednika izabran upravo Lav, kojemu je to javljeno dok je još obavljao svoje mirovno poslanje u Galiji. Vrativši se u Rim, novi je papa posvećen 29. rujna 440. godine. Tako je počeo pontifikat koji je trajao dulje od dvadeset i jedne godine i koji je bez sumnje bio jedan od najznačajnijih pontifikata u povijesti Crkve. Nakon smrti, 10. studenoga 461., taj je papa pokopan uz grob sv. Petra. Njegove moći i danas se čuvaju u jednom od oltara vatikanske bazilike.
Vremena u kojima je živio papa Lav bila su vrlo teška: neprestani upadi barbara, stalno slabljenje carske vlasti na Zapadu i dugačka socijalna kriza nametnuli su rimskom biskupu – kao što će se to dogoditi na još očitiji način stoljeće i pol kasnije, za pontifikata Grgura Velikoga – potrebu da preuzme istaknutu ulogu i u građanskim i političkim pitanjima. To je, naravno, pridonijelo porastu važnosti i prestiža rimske stolice. Osobito je poznat ostao jedan događaj iz Lavova života. Bilo je to godine 452., kad je papa u Mantovi, zajedno s rimskim poslanstvom, susreo Atilu, hunskoga vođu te ga odgovorio od nastavka osvajačkog rata u kojem je već bio poharao sjeveroistočne krajeve Italije. Ovaj važan događaj ubrzo je ušao u povijest, te je postao simbolom mirotvornoga djelovanja ovoga pape. Nažalost, nije toliko pozitivan bio, tri godine kasnije, ishod drugog jednog papina pothvata, koji je ipak znak hrabrosti koja i danas zadivljuje: u proljeće 455. godine Lav nije uspio spriječiti Genserikove barabare, koji su pristigli na vrata Rima, da osvoje nebranjeni grad, koji su potom dva tjedna pljačkali. Ipak, papin potez da nenaoružan i okružen samo svojim klerom pođe ususret osvajaču da bi ga molio da se zaustavi, doveo je barem do toga da Rim ne bude zapaljen, te da od strašne pljačke budu pošteđene bazilike Sv. Petra, Sv. Pavla i Sv. Ivana, u koje se sklonio dio prestrašenoga stanovništva.
Dobro nam je poznato djelovanje pape Lava, zahvaljujući njegovim prelijepim propovijedima – ostalo ih je sačuvano gotovo stotinu, na sjajnom i jasnom latinskom – i zahvaljujući njegovim pismima, njih oko sto pedeset. U tim se tekstovima ovaj papa prikazuje u svoj svojoj veličini, usmjeren na služenje istini i ljubavi, po ustrajnome posluživanju riječi, koja ga u isto vrijeme otkriva i kao teologa i kao pastira. Lav Veliki, neprekidno zauzet za svoje vjernike i za rimski narod, ali i za zajedništvo među raznim Crkvama i za njihove potrebe, bio je neumoran zastupnik i promicatelj rimskoga primata, predstavljajući se kao istinski nasljednik apostola Petra: toga su bili svjesni brojni biskupi, većinom istočni, okupljeni na Saboru u Kalcedoniji.
Ovaj Sabor koji je održan godine 451., sa svojih tristo pedeset sudionika, bio je najznačajniji skup koji se do tada ikad održao u povijesti Crkve. Kalcedonski sabor predstavlja konačno postizanje cilja u kristološkom promišljanju triju prethodnih ekumenskih sabora: Nicejskoga iz 325. godine, Carigradskoga iz 381. i Efeškoga iz 431. godine. Već u 6. stoljeću ova četiri sabora, koja su sažela vjeru drevne Crkve, počeli su se uspoređivati s četiri Evanđelja: to potvrđuje Grgur Veliki u svome poznatome pismu (I,24), u kojem kaže da valja “prihvatiti i častiti, kao četiri knjige svetoga Evanđelja, četiri Sabora”, jer se na njima – dodaje Grgur – “kao na čvrstom kamenu podiže zdanje svete vjere”. Kalcedonski sabor, koji je odbacio Eutihovo krivovjerje koje je nijekalo ljudsku narav Sina Božjega, potvrdio je jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske, u jednoj Osobi, bez miješanja i bez dijeljenja.
Ovu vjeru u Isusa Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka potvrdio je i papa Lav u značajnom doktrinalnom tekstu što ga je poslao carigradskom biskupu, u takozvanom Tomosu Flavijanu, koji su, nakon što je pročitan u Kalcedoniji, nazočni biskupi rječitom aklamacijom prihvatili, o čemu je sačuvana i bilješka u saborskim spisima: “Petar je govorio po Lavovim ustima”, jednoglasno su uzviknuli saborski oci. Ponajprije iz ovog zahvata, ali i iz drugih izvršenih za kristoloških rasprava tih godina, postaje jasno da je papa na osobiti način shvaćao odgovornost Petrova nasljednika, čija je uloga jedinstvena u Crkvi, jer “samo je jednom apostolu povjereno ono što je svim apostolima objavljeno”, kao što kaže Lav u jednoj od svojih propovijedi o blagdanu sv. Petra i Pavla (83,2). I tu je odgovornost papa znao vršiti, na Zapadu i na Istoku, sudjelujući u raspravama u različitim okolnostima s razboritošću, čvrstoćom i jasnoćom, svojim spisima i služeći se izaslanicima. Na taj je način pokazao da je vršenje rimskoga primata bilo potrebno tada, kao što je potrebno i danas, da bi se učinkovito moglo služiti zajedništvu, kao značajki jedinstvene Crkve Kristove.
Svjestan povijesnog trenutka u kojem je živio i prelaska koji se odvijao, u razdoblju duboke krize, od poganskoga prema kršćanskome Rimu, Lav Veliki znao je biti blizak narodu i vjernicima pastoralnim djelovanjem i propovijedanjem. Poticao je milosrđe u Rimu kušanom neimaštinom, nadiranjem prognanika, nepravdama i siromaštvom. Suprotstavljao se poganskim praznovjerjima i djelovanju manihejskih skupina. Povezao je liturgiju sa svakodnevnim životom kršćana: povezujući, na primjer, post s milosrđem i milostinjom posebice prigodom kvatri koje tijekom godine označuju izmjenu godišnjih doba. Na osobiti je način Lav Veliki poučavao svoje vjernike – a još i danas njegove riječi vrijede za nas – da kršćanska liturgija nije sjećanje na prošle događaje, nego posadašnjenje nevidljivih stvarnosti koje djeluju u svačijem životu. To ističe u svojoj propovijedi (64,1-2) o Uskrsu, koji valja slaviti u svako doba godine “ne toliko kao nešto iz prošlosti, koliko kao sadašnji događaj”. Sve to dio je jednoj jasnog nauma, kaže sveti papa: kao što je Stvoritelj dahom razumskoga života oživio čovjeka oblikovana od zemaljskoga blata, tako je, nakon istočnoga grijeha, poslao svoga Sina na svijet da čovjeku vrati izgubljeno dostojanstvo i uništi vlast đavola po novom milosnom životu.
To je otajstvo utjelovljenja, draga braćo i sestre, u kojem je Gospodin “ne stran ljudskome rodu, ali bez grijeha” (usp. Serm. 64), došao u pomoć našoj slabosti. U tom je susretu s Bogom spasenje i najveća radost našega života.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 27. veljače 2008.          

 Sveti Augustin, uzor obraćenja, ljubavi i nade

Draga braćo i sestre, s današnjim susretom zaključujemo predstavljanje lika svetog Augustina. Nakon što smo se zaustavili na njegovu životu, njegovim djelima i nekim vidovima njegove misli, koja je doista bila značajna i izvršila nemali utjecaj, danas ćemo se vratiti njegovu nutarnjem životu koji je od njega učinio jednog od najvećih obraćenika kršćanske povijesti. Tom njegovu iskustvu osobito sam posvetio svoje razmišljanje za hodočašća što sam ga poduzeo u Paviju da bih iskazao štovanje posmrtnim ostacima ovog crkvenog oca. Na taj sam mu način htio iskazati čast u ime čitave Katoličke Crkve, ali i na vidljiv način izraziti svoje osobno poštovanje i zahvalnost svecu s kojim se osjećam posebno povezan, zbog uloge što ju je imao u mome životu kao teologa i pastira, ali i prije toga kao svećenika.
Još je i danas moguće ponovno proživjeti iskustvo svetog Augustina ponajviše zahvaljujući Ispovijestima, napisanima na hvalu Bogu, a koje označuju početak književnog oblika osobito karakterističnog za Zapad, autobiografije, to jest osobnog izričaja o svijesti o sebi. Dakle, tkogod se približi ovoj izvanrednoj i zadivljujućoj knjizi, još i danas vrlo čitanoj, brzo postaje svjestan da Augustinovo obraćenje nije bilo iznenadno niti od početka u potpunosti dovršeno, nego bi ga se prije moglo odrediti kao pravo putovanje koje svakome od nas može poslužiti kao primjer. Taj je put svoj vrhunac imao zasigurno u obraćenju i potom u krštenju, ali se nije završio na tom vazmenom bdjenju 387. godine, kad je u Milanu ovog sjajnog afričkog govornika krstio biskup Ambrozije. Augustinov hod obraćenja ustvari je nastavljen u poniznosti sve do kraja njegova života, tako da se doista može reći kako su različiti koraci toga hoda – a lako ih se može razlikovati tri – zapravo jedno jedino veliko obraćenje.
Sveti Augustin bio je strastveni tragatelj za istinom: bio je to kroz cijeli svoj život, a prvi korak njegova hoda obraćenja – mogli bismo reći “prvo obraćenje” – ostvario se upravo u postupnom približavanju kršćanstvu. Augustin je zapravo od svoje majke Monike, uz koju je uvijek ostao osobito vezan, primio kršćanski odgoj, te je, premda je u mladenačkim godinama živio neurednim životom, uvijek osjećao duboku privlačnost Krista, budući da je ljubav prema imenu Gospodinovu pio s majčinim mlijekom, kao što to on sam naglašava (usp. Ispovijesti, III, 4, 8). No i filozofija, ponajprije ona platonskoga usmjerenja, pridonijela je njegovu daljnjem približavanju Kristu, jer mu je pokazala postojanje Logosa, stvoriteljskog razuma. Filozofske knjige nisu mu međutim pokazale kako dostići taj Logos, pa mu je samo čitanje poslanica svetoga Pavla, u vjeri Katoličke Crkve, u potpunosti objavilo istinu. Ovo iskustvo Augustin je sažeo na jednoj od najpoznatijih stranica Ispovijesti: on pripovijeda da je, povukavši se u vrt obuzet razmišljanjima, iznenada čuo dječji glas koji mu je ponavljao pripjev što ga nikad ranije nije čuo: tolle, lege, tolle, lege, “uzmi, čitaj, uzmi, čitaj” (VIII, 12,29). Sjetio se tada obraćenja Antuna, oca egipatskoga monaštva, te se žurno vratio kodeksu s Pavlovim spisima što ga je maloprije imao u ruci. Otvorio ga je, a pogled mu je pao na odlomak Poslanice Rimljanima gdje apostol potiče kršćane da odbace djela tijela i da se odjenu Kristom (Rim 13,13-14). Prosvijetljena srca, osjetio je kako se raspršuje tama sumnje i kako je konačno slobodan da se u potpunosti daruje Kristu: “Moje se biće obratio k sebi”, kaže on sam (Ispovijesti, VIII, 12,30). Bilo je to prvo obraćenje.
Do tog temeljnog koraka svoga dugog puta ovaj je afrički retor došao zahvaljujući svojoj zauzetosti za čovjeka i za istinu, zauzetosti koja ga je dovela do toga da traži Boga, velikog i nedostupnog. No, Bog nije dalek, jer se učinio bliskim ljudskim bićima postavši poput nas. U tom je smislu vjera u Krista dovršila dugu Augustinovu potragu na putu istine. To je put što ga valja poduzeti hrabro ali u isto vrijeme i ponizno, sa spremnošću za trajno čišćenje koje je svakome od nas potrebno. Augustinovo putovanje međutim nije bilo završeno. Vrativši se u Afriku nakon krštenja što ga je u Milanu, u vazmenoj noći 387. godine, primio od milanskoga biskupa, velikog Ambrozija, utemeljio je mali samostan kamo se povukao s nekolicinom prijatelja kako bi se posvetio kontemplativnom životu i studiju. Bio je to lijepi san koji je trajao tri godine, dok nije bio posvećen za svećenika u Hiponu i određen za služenje vjernicima, nastavljajući tako život s Kristom, ali u služenju svima. Tako je Augustin, odrekavši se života obilježena samo meditacijom, iz dana u dan učio kako plodove svoga uma i svoga studija pretvoriti u korist za druge, za jednostavne kršćane i običan narod u gradu koji će postati njegovim. Neumorno je ondje obavljao tešku službu koju opisuje u jednoj od svojih prelijepih propovijedi: “Neprekidno propovijedati, raspravljati, opominjati, izgrađivati, biti na raspolaganju svima – to je ogroman zadatak i velik teret, neizmjerna muka” (Serm. 339,4). Bilo je to drugo obraćenje.
No, tu je i posljednji korak Augustinova hoda, treće obraćenje: ono koje ga je dovelo do toga da svakoga dana svoga života od Boga traži oproštenje. Taj stav duboke poniznosti pred jedinim Gospodinom Isusom – što je uzor kršćana svih vremena – uveo ga je i u iskustvo intelektualne poniznosti. Augustin, koji je jedan od najvećih likova povijesti misli, posljednjih je godina svoga života, tako, htio sva svoja brojna djela podvrći pronicljivoj kritici. Tako su nastale njegove Retractationes (“revizije”), koje na taj način njegovu doista veliku teološku misao uključuju u poniznu i svetu vjeru Crkve, koju on jednostavno naziva Catholica – Katolička. “Shvatio sam – piše u toj svojoj originalnoj knjizi (I, 19, 1-3) – da je samo jedan doista savršen i da su riječi govora na gori u potpunosti ostvarene samo u jednome: u samom Isusu Kristu. Sva pak Crkva – svi mi, uključujući i apostole – moramo svakoga dana moliti: otpusti na duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.”
Obraćen Kristu koji je istina i ljubav, Augustin ga je slijedio kroz čitav svoj život te je tako postao uzor svakog ljudskog bića u potrazi za Bogom. Stoga sam htio zaključiti svoje hodočašće u Paviju pružajući ponovno na duhovan način Crkvi i svijetu, pred grobom ovog velikog Božjeg zaljubljenika, svoju prvu encikliku, naslovljenu Deus caritas est – Bog je ljubav. Ona mnogo toga, osobito u prvom svome dijelu, duguje misli svetog Augustina. I danas, kao i u njegovo doba, čovječanstvo ima potrebu upoznati i ponajprije živjeti ovu temeljnu stvarnost: Bog je ljubav i susret s njime jedini je odgovor na nespokoj ljudskoga srca. To je srce u kojem obitava nada, možda još maglovita i nesvjesna kod mnogih naših suvremenika, ali koja otvara za budućnost, te je i sveti Pavao napisao da smo “u nadi spašeni” (Rim 8,24). Nadi sam htio posvetiti svoju drugu encikliku Spe salvi, a i ona u mnogočemu duguje Augustinu i njegovu susretu s Bogom.
U prelijepom tekstu sveti Augustin opisuje molitvu kao izraz čežnje i kaže da Bog odgovara šireći naše srce prema sebi. Sa svoje strane, mi moramo očistiti svoje čežnje i svoje nade kako bismo primili slatkoću Božju (usp. In I Ioannis, 4, 6). Samo nas ona spašava, otvarajući nam oči i za druge. Molimo stoga da nam u životu uvijek bude moguće slijediti primjer ovog velikog obraćenika, te svakog trenutka svoga života, poput njega, susrećemo Gospodina Isusa, jedinoga spasitelja.