5. vazmena nedjelja – A
Na posljednjoj večeri, dok je svoje učenike pripremao na predstojeće događaje svoje smrti i uskrsnuća, Isus ih je na poseban način poticao da čuvaju vjeru. Vjera je bila znak i način odnosa koji su oni trebali uspostaviti s Bogom i s njim, pogotovo od trenutka kad je najavljivao svoj odlazak k Ocu. Oni doduše, nisu znali kamo on to planira ići, ali on ih je umirivao potičući ih da ne klonu duhom, nego da vjeruju: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ U trenutku kada je on privodio kraju odnos tjelesnog zajedništva, pozivao ih je da se usredotoče na odnos vjere za koji je osposobljavao dok je s njima provodio vrijeme i dijelio najvažnije stvarnosti svoga života. No ono što je nadasve bilo važno, Isus izjednačuje sebe s Bogom, što djeluje zbunjujuće na učenike. Jer time što govori da moraju vjerovati u Bog i u njega, pokazuje im da je vjerovati u Boga i u njega na istoj razini. Da ih je poticao samo da vjeruju u Boga, to bi bilo još i prihvatljivo, ali da vjeruju u njega, to je bilo prilično zahtjevno. Isto tako govori o svome božanstvu onda kada veli da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu ili pak još otvorenije: „Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.“ Potom im je još sasvim otvoreno rekao da tko je vidio njega, vidio je i Oca, ili: da je on u Ocu i Otac u njemu, itd.
Kako vidimo iz ovog odlomka, Isus se trudio predočiti im da je on pravi Bog u punom zajedništvu s Ocem, pa im zato i ponavlja govoreći: „Vjerujte mi…“ Osjećajući njihovu zadršku, traži dodatni način uvjeriti ih putem konkretnih dokaza, pa će dodati: „Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.“ Isus zna da je vjera odnos koji treba izgraditi, ali odnos koji treba imati svoj temelj. Taj temelj je najprije vjerodostojnost riječi i pouke koju im upravlja, ali isto tako i djela koja čini, jer sve što je učinio, učinio je s ciljem da izgradi s njima odnos vjere. U trenutku kad vidi da je njegovim učenicima preteško doći do sigurnosti i čvrstoće vjere samo na temelju njegovih riječi, on ih poziva da se prisjete njegovih djela, te da zaključe iz djela koja govore o njemu. A kada ni to nije do kraja dovelo do rezultata, ostao mu je još zadnji korak, a to je bio osobni izazov, to jest osobna provjera. Isus im je htio reći da će se moći i osobno osvjedočiti koju korist, ako je ispravno koristiti ovu riječ, mogu imati od vjere. U tom smislu im ostavlja dvostruki izazov tvrdeći da će i sami doživjeti preobrazbu i osjetiti da im je udijeljena posebna moć koju daje vjera: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“ Tako ih on na prvoj razini izazova potiče da da se odvaže vjerovati u njega, jer će tako postati poput njega sposobni činiti izuzetna djela koja su vidjeli da je on do tada činio. Dapače, da im uveća izazov, rekao im je da će činiti i veća djela od njegovih, ako budu vjerovali.
Tako se Isusov govor o vjeri sveo na govor o djelima. S jedne strane o jasnom shvaćanju da ga njegova djela potvrđuju kao Boga, a s druge strane da i njihova djela potvrđuju da je on Bog. Jer kad je riječ i o njihovim djelima, to nisu neka njihova osobna djela koja nemaju veze s njime ili s Bogom, nego su to djela vjere i prihvaćanja Boga. Uostalom, on sam im je jednom zgodom rekao da bez njega ne mogu učiniti ništa. A kad je riječ o djelima koja oni trebaju činiti, riječ je ne o njihovim djelima, nego o djelima koja Bog čini preko njih, te su kao takva djela Božja. Inače bilo bi nemoguće da čovjek sam od sebe čini djela veća od Gospodinovih. Točnije rečeno, najveće djelo na koje se Gospodin referirao je djelo uskrsnuća. Sva djela koja je do tada učinio, ne mogu se mjeriti s tim uzvišenim djelom kojim je spasio i posvetio čovjeka. Zato je i svojim učenicima rekao da će činiti djela koja on čini, kao i veća od onih koje je do tada učinio. Time je mislio da će i oni primiti snagu uskrsnuća, to jest snagu da daju božanski život onima kojima ih je poslao. Oni će biti ne samo svjedoci uskrsnuća, nego će biti i djelitelji, to jest činitelji njegova uskrsnuća drugima.
Na taj način preko njih Gospodin i nama daje dar svoga uskrsnuća, te i nama obećava da ćemo činiti veća djela od njegovih. Doista, veće je djelo da je nama smrtnicima omogućio i podario snagu uskrsnuća, nego što je sam uskrsnuo svojom božanskom snagom. Nama je kao utjelovljeni Bog ostavio sebe kao Put, Istinu i Život, a to je put njegove muke i slavnoga uskrsnuća. Otkrio nam je istinu o svome božanstvu, te nam je dao neprolazni život koji i mi sada uživamo kao vlastiti, a ne samo neki izvanjski, darovan kao usputan ili drugotan. Zato nam se potruditi do krajnjih granica da i mi sami se usredotočimo na ovo veliko djelo na koje nas poziva Isus. Da učinimo ne znam što u životu, a da se ne zauzmemo da živimo novim, uskrsnim životom, učinili bismo premalo da se kao ljudi ostvarimo i da djelima pokažemo da smo njegovi. Koliko živimo uskrsnuće, toliko svjedočimo za Isusa i toliko pokazujemo da smo ozbiljno prihvatili njegovu poruku i djelo spasenja kojim nas je obdario. Neka nas prožme u potpunosti njegova snaga da možemo i sami činiti djelo uskrsnuća samima sebi i svima koje susrećemo, te tako svjedočiti njega i njegovu božansku snagu kojom nas je oživio i kojom nas vodi u život vječni.