5. vazmena nedjelja – C

Dovršivši svoje pashalno otajstvo Gospodin Isus je do kraja izvršio ne samo objavu Božju, već je i ispunio potpuno sebedarje. Točnije, ne samo da je objavio istine o Bogu, već je čovjeka obdario svojim životom i ispunio svojom ljubavlju. A to što je Isus napravio, doista je jedinstveno čudo s kojim se ništa ne može usporediti. Zato je Isus toliko naglašavao upravo potrebu ljubavi govoreći o njoj kao o novoj zapovijedi. Doista nije im je ostavio na dobru volju, na slobodan izbor, na sadržaj bez kojega se može ili na stvarnost koja nije životno važna i neophodna. Jer ono što je on činio, ne može biti nevažno niti prepušteno proizvoljnosti, već od jedinstvene životne važnosti. Zato je i rekao: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.” Ako je on ljubav prema nama stavio u središte života, onda smo i mi pozvani staviti ljubav prema njemu i jedni prema drugima u središte svih svojih nastojanja.

A zašto je ljubav po sebi toliko važna? Zašto je Isus oko nje toliko nastojao? Jer je ljubav toliko čudesan sadržaj da omogućuje da netko u istim trenutku ostane u sebi, i da se preda drugome i potpuno uđe u njegov život. Ljubav je istinsko čudo koje omogućuje da se u isto vrijeme bude na više mjesta, kao što je i on bio u vječnom i punom zajedništvu s Ocem, ali u isto vrijeme i s nama. Po ljubavi je on bio uskrsli i proslavljeni Gospodin u nebu, ali opet trajno prisutan sa svojim učenicima na zemlji. Po ljubavi je bio u vječnom zajedništvu s Ocem, ali i u savršenom zajedništvu s ljudskom naravi u smrtnom tijelu. Ljubavlju koju je uživio kao Božji Sin obdario je i  svoju ljudsku narav te je i ona bila prožeta i natopljena svim božanskim darovima. Stoga ljubav nije samo božanska stvarnost,

4. vazmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova Evanđelja pred nama je jedan dio teksta u kojemu Gospodin Isus uspoređuje svoje vjernike i pozorne učenike s ovcama koje slušaju glas svoga pastira. Gospodin nije ravnodušan prema svojima, već im želi otkriti i ponuditi ključ istinske snage i sigurnosti u svijetu. Jer, na žalost, ljudski život u svijetu nije bezazlena idila ni bajka sa sretnim završetkom. Pa i kada svijet pokazuje izvana uglađeno lice, ipak valja znati da, gledano iz duhovne perspektive, život nije bezopasan. Na čovjeka i njegovo duhovno dobro vrebaju tolike opasnosti, jer postoje zle sile kojima nije u interesu da čovjek bude u čvrstom zajedništvu s Bogom. I zato Zli i njegove zle sile sve čine da ga otrgnu iz ruke Božje, te da ga time učine nezaštićenim i bespomoćnim, premda to nikada neće reći izravno.

Doista, oni koji ne žele čovjeku dobro, danas ga neće na silu odvlačiti iz ruke Božje, ali će sve učiti da se sam udalji od Boga. Poticat će ga na različite načine da izgubi povjerenje i da izrazi nepovjerenje prema Bogu. Usmjeravat će ga da se usredotoči sam na sebe i na svoje snage, uvjeravajući ga kako mora biti samostalna i zreo odlučivati o sebi i svojoj sudbini. Svojim će mu glasovima zaglušivati uši i učit će ga da sluša samo sebe i da sve odluke izvlači iz svoga osjećaja i na temelju svojih procjena.

Vjerodajnica je formalno pismo
šefa države pošiljateljice
kojim predstavlja šefa
diplomatske misije šefu
države primateljice.
U pismu se navodi
ime šefa misije i razred
u kojem je imenovan,
te molba da se spomenutom
diplomatu pokloni povjerenje
i omogući ispunjavanje misije.
Takve vjerodajnice koje služe
kao legitimacija i punomoć
primio je i naš Gospodin
kad ga je Otac nebeski
poslao ispuniti poslanje
među ljudima na zemlji.
Zato je on jedini pravi,
vjerodostojni i ovjerovljeni,
Očev poslanik i zastupnik.
Snagu svojih ovlasti
pokazao je uskrsnućem
kada se svojim životom
zauzeo za povjereno mu
stado Božje istrgnuvši ga
iz ralja grijeha i smrti.
A kada se vraćao k Ocu,
nakon što je dovršio poslanje,
ostavio je svoje ovlasti
pastiru kojega je sam odredio,
ponavljajući mu triput:
Pasi ovce moje!

3. vazmena nedjelja – C

Kao vjernicima može nam se dogoditi da ne znamo čemu nam ‘služi’ vjera. To jest da ne znamo zašto nas je Gospodin pozvao ili što od nas hoće. Često se može susresti vjernike koji ne znaju koje poslanje imaju pred Bogom, to jest što bi trebali u njegovo ime činiti za ljude. Stoga bi se moglo reći da u našoj vjerničkoj stvarnosti ima mnogo nesnalaženja i zbunjenosti. Promatrajući u današnjem Evanđelju kako se osjećaju i ponašaju apostoli nakon uskrsnuća Gospodinova, može se doći do zaključka da su i oni jednako zbunjeni i pogubljeni. Naime, Gospodin je uskrsnuo i ukazao im se u nekoliko navrata u Jeruzalemu, ali oni se još uvijek ne snalaze. Poručio im je da idu u Galileu gdje će ga dodatno vidjeti, ali nisu znali što još očekuje od njih. Još nisu otkrili što njegovo uskrsnuće znači ne samo za njega, već i za njih. Nije im bilo jasno da je uskrsnuće bile doista vrlo bitno, važno i snažno za cijeli ljudski rod. Još im nije dopiralo do svijesti da je događaj uskrsnuća bio središnji događaj ljudske povijesti, vrlo konkretan i poticajan za svakog čovjeka.

Umjesto toga oni su bili sasvim zbunjeni i izgubljeni do mjere da nisu znali što im je činiti. Vrtjeli su se oko sebe, nesposobni znati što bi uskrsnuće trebalo značiti u njihovoj svakodnevnici. U svom nesnalaženju nisu otkrivali pravi smisao Gospodinove uskrsne prisutnosti, koje očito još nije prodrlo do dubine njihove svijesti i spoznaje, nije prodrlo do dubine srca i nije proželo svaku poru njihova bića.

Kao krhko i ranjivo biće
čovjek traži zaštitu od svega
što ga straši i što mu
predstavlja životnu ugrozu.
Tako su se i apostoli
u strahu od Židova zatvorili
u dvorani posljednje večere
u danima nakon Isusove
muke, smrti i pokopa.
No zatvorena vrata ne mogu
biti dugoročna zaštita,
pogotovo ne od straha i smrti,
već samo mogu još više
doprinijeti tome da se
srce još više zatvori u sebe
u strahu i nemoći.
Zatvorena vrata pružaju
samo lažnu sigurnost,
ali ne rješavaju nikakav
problem i poteškoću.
Zato Isus svoje apostole
nakon uskrsnuća najprije
oslobađa lažne sigurnosti
tvrdo zatvorenih vrata
tako što će kroz njih proći
i pokazati im svoje rane.
Tako će im posvjedočiti
da je najčvršća zaštita od
straha i smrti upravo
vjera u njegovo uskrsnuće,
jer njegova uskrsna snaga
širom otvara srce dajući mu
svjedočku odvažnost.

2. vazmena nedjelja – C

Nakon Gospodinove muke i smrti na križu, osjećaj koji je dominirao među apostolima bio je osjećaj straha. Kad su vidjeli što se dogodilo Isusu, njihovu Učitelju, ni njima nije moglo biti svejedno hoće li ih netko prepoznati, prozvati, osuditi i kazniti, kao što su učinili s njime. Taj strah je bio snažan i radi toga što je bio tako nagli prijelaz između slave i osude, veličanja i moguće kazne. Jer oni su pored Isusa, dok je propovijedao i činio čuda, stajali uzdignute glave, ponosni da su njegovi učenici, a sada ih je to moglo stajati glave, jer su ih mnogi mogli prepoznati i dojaviti jeruzalemskim starješinama. Svoj strah su odagnavali skrivanjem, ili, rečeno drugim jezikom, strah ih je tjerao da se skrivaju. U prvom trenutku dobro im je išlo. Uspješno su se sakrivali od Židova, ali nisu mogli pobjeći od svoga straha i od nemira koji je bio pratilac strahu. Nisu mogli pobjeći od činjenice da se boje i da nemaju nikakvog rješenja protiv straha. A dodatni učinak straha i nemira bio je i gubitak povjerenja i samopouzdanja. Koga zahvati strah nije više u stanju biti siguran ni u samoga sebe, a jednako tako ni pouzdati se u one oko sebe, čemu je primjer sveti Toma, koji je odbio vjerovati kad su mu rekli da je Gospodin živ. Koliko je bio nesiguran pokazuje njegov gotovo ultimativni zahtjev da mu Isus pruži neoborive dokaze svoga identiteta, to jest da mu pokaže rane što su mu ih ostavili čavli i koplje rimskog vojnika. Da nije toliko bio nesiguran u svojoj nevjeri, ne bi tražio tako čvrste i sigurne dokaze, već bi povjerovao svojim kolegama i prijateljima koji su vidjeli Gospodina živa.

Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Slavimo najsvetiji dan koji nam je svemogući Bog u svojoj dobroti i ljubavi podario. Ovo je dan u kojemu kličemo: “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!” Snaga ovoga dana jedinstvena je u povijesti ljudskoga roda, jer danas slavimo slavni događaj Kristova uskrsnuća. Ne samo da slavimo liturgijskom svetkovinom dan kada je naš Gospodin Isus Krist uskrsnuo od mrtvih, već slavimo njegovu pobjedu nad smrću koja je i nama dala besmrtno, koja je i nama dala okusiti tu istu pobjedu koji je Gospodin za nas izvojevao.

Od poraza do pobjede

Ali njegova pobjeda nije bila tako bezbolna i laka, o čemu nam svjedoče očevici njegove patnje i razapinjanja, muke i smrti: “I njega smakoše, objesivši ga na drvo!” Upravo kao raspeti i ubijeni morao se izboriti za pobjedu vlastitim životom, jer se morao suprotstaviti jedinstvenom neprijatelju protiv kojega ne pomažu nikakva ljudska oružja i kojega nijedan čovjek nije svojom snagom pobijedio. Doista, morao se suprotstaviti samoj smrti, sam i napušten od svojih učenika, te naposljetku ubijen i položen u grob. I kada se već činilo da ništa više ne može poduzeti za svoje spasenje, kada su svi već mislili da se ne može ništa više učiniti on je svih iznenadio trećega dana nakon što je bio ubijen i položen u grob. Zato je među njegovim učenicima zavladala gotovo nevjerica kada je Marija Magdalena donijela glas, nakon što je otišla bila do groba, da je njegovo tijelo uzeto iz groba.

Velika subota

U ovoj velikoj i svetoj noći čitali smo niz čitanja iz Staroga zavjeta u kojima se izlaže Božji naum stvaranja i spasenja čovjeka, ne samo pojedinca već i cijelog Božjeg naroda. Kroz čitanja, počevši od onog prvog izviješća o stvaranju uočavamo da Bog sanja svoje snove s čovjekom, svojim ljubljenim stvorenjem i krunom svega stvorenja. Zato i čitamo kako sve što Bog stvara, bijaše dobro, sukladno njegovim snovima i svetim planovima za stvorenja, a vrhunac svega ja kada sanja san o čovjeku govoreći: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” U tom smislu je znakovit i blagoslov nad čovjekom: “Plodite se i množite, i napučite zemlju, i sebi je podložite.” Nadalje, čitali smo kako sanja snove i sa svojim izabranikom Abrahamom, potom i Mojsije, kao i sa cijelim svojim narodom. Doista, Gospodin je sanjao svete snove stvaranja, izabranja i spasenja s čovjekom i sa svojim narodom.

S druge pak strane znamo da je i Adam, čovjek, čim se malo osovio na vlastite noge, počeo sanjati svoje snove. Ali snove neovisne od Božjih snova. Odbio je vjerovati u snove svoga Stvoritelja, te počeo, zavaran sotonskim varkama, sanjati bezbožne snove koje je sotona ovako formulirao: ”Onoga dana kad budete s njega (stabla s kojeg je Bog zabranio jesti) jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” Počeo se baviti mišlju kako postati bogom bez Božje pomoći, kako ostvariti svoje naume odbacujući njegove. Tako se napuhao od oholosti, a zaboravio da je tek prah i pepeo, da je iz zemlje uzet, te da mu se u zemlju vratiti, ako mu Gospodin oduzme svoj životvorni dah. Dok je dizao ruku i glavu protiv Boga, nije bio svjestan da diže ruku i glavu protiv sebe. Dok se pobunio cijelim svojim bićem protiv Božjih snova i nauma, ni slutio nije da ruši temelj svoga postojanja.

Veliki petak

Danas u središtu naše vjerničke pozornosti, drugoga dana Vazmenog trodnevlja, stojimo pred križem koji sam Bog stavlja pred nas da ga dotaknemo, da ga poljubimo, da mu se poklonimo. Stojimo pred križem spominjući se kako je na drvetu križa izvršena smrtna osuda nad Božjim Sinom, kako smo slušali u izviješću iz Muke po Ivanu: “Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini.” Zato je u obredima Velikoga petka križ u središtu pozornosti i čašćenja, jer je ovaj događaj bio ciljna točka prema kojoj je Isus bio usmjerio svu svoju pozornost i svu svoju mesijansku djelatnost. Doista, svjesno je išao prema trenutku u kojem će položiti život na križu, kako bi svojom krvlju zapečatio svoje propovijedanje, te dao snagu blagovanju pashalne večere. Zato je i večeras u obredima Velikoga petka sveti križ Gospodinov u sredini između slušanja njegove riječi, te obreda pričesti u kojem primamo njegovo tijelo predano za nas i naše spasenje. Jer božanska mudrost koja je izlazila iz njegovih usta nije ostala samo na riječi, već je potvrđena svetim znamenom njegove krvi, a kruh i vino nisu ostali samo zemaljski prinosni darovi, već su primili njegovu muku i smrt, ali i snagu uskrsnuća, čemu je križ trajni znak i spomen.

Danas u ovim obredima, dok ćutimo Božju bol i dotičemo rane Sina Božjega, shvaćamo da križ nije obično drvo, već je više od drveta. Križ nije samo simbol i znak, već je više od simbola i znaka. Križ je ono što je bio za Isusa. A za njega je bio život! Križ mu je bio istinski život, bez obzira što je na križu on sam umro. Križ je za Isusa bio život, jer je na križu, upravo time što je dopustio da ga razapnu i ubiju, porazio sve ono što je bilo ljudsko, a otkrio snagu božanstva koje je porazilo samu smrt. Križ na kojem je bio svezan i pribijen, postao je njegovom snagom oruđe oslobođenja od svega neljudskoga što sputava čovjeka. Taj izraz čovjekova nesagledivoga bezboštva, postao je najvećim izrazom Božjega čovjekoljublja.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Ove uzvišene večeri misao i srce idu u dvoranu posljednje večere koja je izvorno ishodište večerašnjeg slavalja. Tada je uoči svoje posljednje Pashe Isus sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru prema obredu jasno uređenom u Knjizi izlaska, o čemu smo čitali u prvom čitanju. A u središtu pashalnog starozavjetnog obreda bilo je žrtvovanje janjeta bez mane, kako je bilo propisano Mojsijevim uredbama: “Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče. Tako, jedno na obitelj. Ako je obitelj premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško.” Ali osim ove preporuke o izboru prikladnoga živinčeta za pashalno blagovanje, Izraelska zajednica je primila još nekoliko važnih naputaka. Dobili su upute kako da janje pripreme za jelo, te također da njegovom krvlju namažu dovratnike i nadvratnik kuća u kojima budu blagovali: “A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se spusti suton. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. (…) Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.”

Iz svih danih uputa izvlačimo da dvije važne točke: pashalno žrtveno janje je trebalo s jedne strane biti zaštita od zatornog pokolja, a s druge strane je trebalo biti i hrana koja krijepi zajednicu na putu izlaska iz Egipta. Prema Božjoj odredbi, i u kasnijim vremenima, izraelska zajednica je vršila spomen na izlazak iz Egipta blagovanjem janjeta koje ih je sjećalo na janje izlaska koje ih je zaštitilo od zatora, te ih nahranilo kako bi imali snage za put prema zemlji obećanja. No uz ovu dimenziju sjećanja,