1. korizmena nedjelja – C
Prve korizmene nedjelje razmišljamo o kušnjama kojima je bio izlože naš Gospodin prije početka svoga javnog djelovanja, a nakon četrdeset dana provedenih u pustinji. Radi se o tri napasti, to jest izazova kojima sotona kuša njegovu vjernost Bogu, premda u nijednom trenutku to ne govori otvoreno. Sotona doista ne otkriva svoje prave namjere, ne otkriva karte niti pokazuje svoje adute, a tri kušnje su samo mamac na koji želi uhvatiti Gospodina i nanijeti mu duhovni poraz. Znajući da ga ne može uhvatiti na nikakvu banalnost, sotona se vješto maskira u dobrotvora koji ima cijeli niz dobrih ponuda za Gospodina. Ponude ne samo da se naizgled čine vrlo dobrima i prihvatljivima, već se tiču vrlo važnih sadržaja ljudskoga života. Prva se tiče kruha i preživljavanja, druga se tiče vlasti i bogatstva, a treća slave i popularnosti. A kako se kušnje tiču bitnih odrednica ljudskoga života, jasno je zašto se mnogi ljudi upravo u njima zapliću, a nema nijednoga koga takve ponude ne bi zanimale.
Baš zato da nama ljudima pomogne prozreti što se krije iza zemaljskih ponuda, Gospodin Isus je svojom božanskom mudrošću jasno detektira da sotona nije dobrotvor ni dobročinitelj, već pod krinkom humanosti ljude zavodi i navodi na propast. A ljudska propast započinje onog trenutka kad se okrene prema zemaljskim dobrima okrećući leđa Bogu živomu i odbacujući njegove darove. Zato je Isus i mogao prozreti da u prvoj kušnji sotona ne želi da se on zasiti kruhom, već da ga želi odvojiti od riječi Božje. U drugoj mu ne želi dati zemaljsko obilje, već navesti da se ne klanja Bogu. A u trećoj ne traži da se proslavi pred ljudima znacima i čudesima, već da se usredotoči na svoju umjesto na Božju slavu.
Današnji evanđeoski odlomak donosi nam više kratkih Isusovih pouka u slikama – prispodobama. Nemoguće je posvetiti se iscrpno svakoj od njih, onda je korisnije ovim razmišljanjem produbiti jednu konkretnu misao. A kako se nekoliko ovih izričaja i slika tiče oka, vida i gledanja, Isus time pruža dovoljno razloga da se upravo tu temu izdvoji za središnju poruku ove nedjelje. Gospodin, naime, ističe da ne može slijepac slijepca voditi, inače će obojica pasti u jamu. Time nam sugerira da ne budemo slijepi, ali isto tako da ne budemo slijepi vođe, to jest slijepi pomagači slijepcima. No kako pomoći slabovidnim osobama ili onima kojima je neki predmet upao u oko pa im onemogućuje dobar vid, kao što može biti zrnce prašine ili nešto slično? Nije li logično da ga pokušamo odstraniti i tako pomognemo svome bratu otklanjajući mu zapreku za dobar vid? Ali čini se da je sam Isus kritičan prema takvom pokušaju da pomognemo svome bratu, jer nam osporava pravo na takvu inicijativu govoreći: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” Kao da bi bilo bolje ostaviti trun u oku bratovu, nego mu pomoći izvaditi ga.
Danas mnogi ljudi žele biti posebni razvijajući neku osobinu po kojoj će se razlikovati od drugih. U ime toga postaju, ako treba, i čudaci, te se i izlažu i raznim rizicima. A sve u ime toga što ne žele biti jednoobrazni, i uniformirani poput drugih ljudi. Sebe doživljavaju posebnima i tako se predstavljaju drugima. A svoju posebnost izražavaju na više načina: odjećom i obućom, noktima i frizurama, različitim uresima i tetovažama. U svakom slučaju čovjek u sebi nosi potrebu biti drugačiji od drugih i ne činiti ono što drugi čine, već se razlikovati barem nekom nijansom od njihova stava i ponašanja. Mnogi kao da se boje redovitog života u kojemu će biti poput ostalih. Kao da je taj redoviti život dosadan do te mjere da nitko ne želi takva redovita iskustva, već teži nečemu posebnom. Uslijed toga traže neka nova, neredovita i drukčija iskustva kojima žele ispuniti svoj život, jer doista i stoji činjenica da je život dan za ona važna i snažna iskustva za koja se isplati živjeti.
Kad je Isus započeo svoje propovijedanje u Galileji, nije se isključivo posvetio samostalnom propovijedanju okupljajući sljedbenike, već mu je cilj bio prikupiti i vrijedne suradnike kojima može povjeriti svoje poslanje. No način na koji ih je izabirao bio je u najmanju ruku neobičan do mjere da postaje gotovo neprotumačiv. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je birao svoje suradnike nasumce, bez ikakvih kriterija. Jer da je htio primijeniti kriterije kojima se vode ljudi, onda bi otišao bio u rabinske ili gradske škole, tražio kvalificirane ljude s diplomom i doktoratom. Potrudio bi se saznati gdje postoje dobri profesionalci, vješti i poduzetni ljudi, imućni i sposobni menadžeri, govornici i demagozi, filozofi i profesionalci komunikacije koji će plijeniti pozornost svojim nastupima. Tražio bi ljude kojima će se običan čovjek moći diviti i čijim će riječima i stavovima povlađivati i oduševljeno im pljeskati.
Današnji evanđeosko odlomak nastavak je odlomka od prošle nedjelje u kojem je sveti Luka opisao Isusov prvi nastup u sinagogi u Nazaretu. Dakle, nakon što je Isus rekao da se na njemu ispunilo Pismo koje je pročitao, to jest tekst iz Knjige proroka Izaije, dogodio se ovaj nesporazum i spor. Vrhunac tog spora je bio u odluci njegovih slušatelja i sugrađana da ga izbace iz sinagoge i “iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave”. Njihov otpor prema svemu što je on govorio i naviještao bio je tako velik da nisu mogli suspregnuti svoj bijes, ne prežući niti od toga da ga ubiju. U trenutku kad im je htio skrenuti pozornost da je njihova pobožnost prema Bogu na samome rubu vjere, to jest da je njihov život na samome rubu zajedništva s njime, oni su se pobunili i njega odveli na rub svoga mjesta, to jest izgurali ga iz svoje sredine. Jer nisu htjeli da im njegova pouka i njegova osoba bude u središtu života, gurnuli su ga na rub svoga življenja. Želeći ga strmoglaviti s brijega, pokazali su koliko je dubok ponor grijeha i bezbožnosti u koji su sami pali.