Jednostavnost i brzina kupovanja
danas je omogućena
čitačima crtičnoga koda,
koji postoji na svakom proizvodu.
Sastavljen od tamnih i svijetlih crta
kod sadržava podatke o proizvodu,
a prodavačima na blagajnama
čitači olakšavaju posao
jer s lakoćom čitaju informacije
koje su običnom oku nevidljive.
To što su našem oku obične crtice,
čitač prepoznaje kao jasnu poruku
i očitava o kojem je proizvodu riječ
i kolika je njegova cijena.
Slika čitača i crtičnog koda
pomaže nam bolje razumjeti
stvarnost vjere koju nam je
Uskrsli dao kao čitač
kojim dublje i jasnije
čitamo stvarnost uskrsnuća.
Što je običnom oku nevidljivo,
oko puno vjere s lakoćom pročita.
O tome svjedoči Evanđelist
kad opisuje prazni grob
na dan Kristova uskrsnuća.
Dok je obično vidjelo samo
prazni grob i nekoliko povoja,
onaj koji je povjerovao,
vidio je slavu Uskrsloga
potičući i nas da čitačem vjere
promatramo istinsku poruku
praznoga Kristova groba.

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja slavi se kao nedjelja Dobroga pastira, jer se redovito čita neki evanđeoski tekst koji nam doziva u pamet Isusovo pastirsko služenje. No nije cilj da ove nedjelje produbimo samo neke povijesne vidove o teologiji Dobroga Pastira, naslova kojim je Gospodin bio štovan već od samih početaka Crkve, već smjera i k tome da argument artikuliramo i za naše vrijeme. To jest ova nas nedjelja napose potiče progovorili o pastirima našega vremena, biskupima i svećenicima, potičući ih na pastirsku revnost koju je imao naložio Vrhovni Pastir koji je život svoj dao za ovce svoje. Isto tako je svrha ovoga slavlja dati do znanja mladima da ih želimo oduševiti za našega Gospodina i privući u duhovni poziv služenja njegovu narodu, jer nam je doista nasušna potreba imati revnih i predanih pastira.

3. vazmena nedjelja – A

Nakon Gospodinove muke i smrti, uočljivo je da su apostoli i drugi Isusovi učenici potonuli u mrak i beznađe. Oni, naime, nikada i nisu došli do onog stupnja gledanja na život za koji ih je osposobljavao Isus svojom prisutnošću, naukom i djelima. Točnije, nisu nikada došli do te točke da ga sa sigurnošću otkriju kao Sina Božjega, već su ga promatrali, što je sasvim razumljivo, svojim ljudskim očima. I za njih se može reći da su bili slijepi pored zdravih očiju ili da su bili nesposobni vidjeti oni bitno što nadilazi okvire ljudske svakodnevnice i ljudske predodžbe. Apostoli su imali svoje ljudsko shvaćanje i pokušali su u to svoje shvaćanje staviti Isus, dok je on s druge strane njima pokušao ukazati da trebaju drukčije gledati i dobro otvoriti oči. Jer svojim su očima mogli vidjeti njegovu ljudskost, to jest mogli su ga staviti u svoje shvaćanje  ukoliko je on bio i čovjek, ali da bi razumjeli da je Božji Sin, to jest utjelovljeni Bog, u tom slučaju su oni trebali preispitati svoj pogled i svoje spoznajne mogućnosti.

Posljednjih tjedana nema onoga tko ne razmišlja o aktualnoj situaciji kod nas i u svijetu vezanoj uz pandemiju koronavirusa. Tako i ja, dok zapisujem misli koje mi nadolaze i pokušavam posložiti u jednu smislenu cjelinu, ako je uopće moguće, prebirem po glavi svoj stav o svetoj ispovijedi. Naravno, u pozadini je pitanje koje me je potaknulo na ovaj tekst: Je li nam Covid-19 ukrao ispovijed? Svojevrsna je to parafraza filma, ako se ne varam: Kako je Grinch ukrao Božić. Bez pretjerane samohvale, doista volim ispovijedati. Mnogo više nego propovijedati. U ispovijedi se nađeš s dušom jedan na jedan, a propovijed je uvijek govor većem broju ljudi te nikada ne možeš znati u kojoj te je mjeri netko shvatio. Nije mi teško satima sjediti u ispovjedaonici (najčešće hladnoj!), pa i zaboravim na vrijeme dok ispovijedam. Premda nije lako ispovijedati, nikada ne pogledam na sat, niti koristim štopericu kad je penitent ispred mene.

No u ispovijedi nije sve idealno. Uostalom da je i život idealan, ne bi se vjernici dolazili ispovijedati. I mene koješta muči kad je riječ o ispovijedi. Muči me kad mi netko dođe

2. vazmena nedjelja – A

Iz događanja vezanih uz muku i smrt našega Gospodina poznato je da je apostolski zbor Dvanaestorice bio načet i okrnjen. Pokazala se sva njihova krhkost i ranjivost. Juda je izdao Isusa i potom se objesio. Petar ga je zatajio, a i svi ostali su se razbježali tražeći sigurnost one noći nakon što su blagovali posebnu pashalnu večeru – Isusa našu Pashu. Oni pojedinačno bili su na velikim iskušenjima, a kao zbor bili su u raspadu. No na dan uskrsnuća Isus ponovno okuplja kao svoju braću, poučava ih, obdaruje svojim mirom i želi učvrstiti i zaštiti od raspada. A najsnažnije zaštitno sredstvo kojim se učvršćuje i štiti zajedništvo njihova zbora je vjera u uskrsnuće. Štoviše, vjera u njega Uskrsloga! Jer vjera u uskrsnuće nije apstraktni pojam, već konkretni živi događaj u Isusu. Isus im daje snagu svoga Duha, te očekuje da nastave ispunjavati svoje poslanje u svijetu.

Ali ne mogu poći u svijet ako ne zacijele zajedništvo koje je Gospodin za njih htio, to jest ako ne postanu složni i snažni svjedoci njegova uskrsnuća.

Ovih dana nemogućnosti okupljanja zajednice vjernika i slavljenja svetih sakramenata moglo se vidjeti više kreativnih inicijativa u različitim sredinama. Mnogi župnici su pokušavali na različite načine doprijeti do svojih vjernika i s njima održavati kontakt. Htjeli su im se pokazati živi i djelatni na različite načine, te pokazati svoju blizinu i solidarnost, ali isto tako i bol što ne mogu na redoviti način okupiti zajednicu i s njome slaviti otajstva. No bilo je i onih koji nisu ništa takvoga napravili, koji u svojim sredinama nisu imali na raspolaganju tehnologiju ili jednostavno nisu vični društvenim mrežama na kojima danas mlađi svećenici s lakoćom funkcioniraju. I sada se postavlja pitanje jesu li župnici/svećenici dovoljno bili angažirani? Jesu li mogli napraviti i više u ovim kriznim vremenima? Što su točno trebali raditi? Jesu li bili dovoljno viđeni? Dovoljno solidarni? Jesu li doprili do svojih vjernika s kojima su trebali uspostaviti kontakt, bez obzira na sve?

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Čitali smo danas na ovaj sveti dan odlomak iz Evanđelja svetog Ivana koji nas izvještava o događajima koji su se zbili na Isusovu grobu u uskrsno jutro. I neobično mu je bilo stalo naglasiti da je to bilo prvoga dana u tjednu: Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Za Evanđelistu Ivana to nije tek obični kronološki detalj, već je bremenit teološkim sadržajem i porukom. Jer Ivan dobro zna da je prema starozavjetnim odredbama dan Pashe trebao biti najvažniji dan u godini, to jest u životu vjernika, jednako kao što je, iz istog razloga, mjesec Nisan trebao biti početak mjesecima i prvi mjesec u godini. Odredbe donesene u Knjizi izlaska glede svetkovanja pashe ovako vele: “Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena. Prvoga već dana uklonite kvasac iz svojih kuća. (…) Prvoga dana držite sveto zborovanje, a tako i sedmoga dana. Nikakva posla tih dana nemojte raditi. Jedino jelo, što kome treba, možete pripraviti. Držite Blagdan beskvasnih kruhova! Toga sam, naime, dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske. Držite zato taj dan kao blagdan od koljena do koljena: to je vječna naredba.”

Velika subota

U ovoj velikoj i svetoj noći koja se zove majkom svih bdijenja, slušali smo svetopisamske izvještaje o različitim trenutcima povijesti spasenje. A sve je usredotočeno na očinsku ulogu Boga koji kao pravi otac stvara, skrbi i ljubi sve stvorenje, a napose čovjeka. Bog u punoj slobodi čini čudesno djelo stvaranja, te s puno ljubavi ga održava, te brižno zahvaća u povijest i spašava svoj narod i svakoga čovjeka. Zato je poruka ove noći posvemašnja sloboda Božja, sloboda u kojoj djeluje provodeći svoj plan stvaranja i spasenja. No njegova sloboda se vezala uz našu dobrobit i spasenje. Nije bila sloboda bez odgovornosti za sve ono što će se dogoditi, već je bilo nevjerojatno velika sveta sloboda koja prihvaća odgovornost za sve što on sam čini, ali i za svako zlo koje će biti povezano i s njegovim stvorenjem, premda ga nije ni želio ni učinio.

Zloporaba slobode

Na ovakav milosni dar cijelom stvorenju koje je stvoreno iz čiste slobode, i dovedeno do toga da u lepezi bića Bog stvara i ona koja će biti njegova slika, to jest slobodni na njegovu sliku, pa i kad to nije u onolikoj mjeri u kojoj je on, ta ista slobodna bića uzvratila su nezahvalnošću.

Veliki petak

Obredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svojim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i nepravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam osjećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evanđeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao. Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti starozavjetne proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trpjeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”, kako kaže Izaija. Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest posvemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spasenja po kojemu će izvojevati pobjedu.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Oni koji običavaju praviti gozbe znaju kako je to odgovoran posao koji zahtijeva mnogo truda. Najprije treba pribaviti sve što je potrebno, pa zatim pripraviti i postaviti jela na stol. Uz toliko posla može se dogoditi da zaboravi pravi smisao i cilj okupljanja, to jest onaj pravi povod radi kojega su uzvanici okupili. A kad zaborave ili ne misle na pravi povod, onda je moguće da zaborave i na sebe, to jest da uzvanici dođu neprikladno pripremljeni za događaj zajedništva koje se kruni obiteljskim stolom i blagovanjem. Opasnost toga je onda da se slavlje pretvori samo u jelo i piće, umjesto da bude istinsko zajedništvo u kojem je blagoslov i bogatstvo imati osobe koje te mogu svojom prisutnošću i obiljem duše razveseliti i obdariti.

Nešto slično se događalo i vezano uz pashalnu večeru koju je Isus namjeravao blagovati sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Naime, znamo kako su ga učenici pitali: Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu? Na neki način oni su se osjećali odgovornima za onaj materijalni to jest tehnički dio priprava, što im je Isus i prepustio, što su oni i napravili. No pripraviti pashu nije bilo moguće ni dostatno ako sebe ne priprave za taj događaj i obred. A oni su to uzeli zdravo za gotovo, vjerojatno kao jednu formalnost u kojoj su htjeli sudjelovati vjerojatno s religioznim uvjerenjem i osjećajima, ali to sve skupa bi prošlo kao još jedno od slavlja u nizu koje ne donosi nešto novoga ni sadržajnijega.