Bogojavljenje – Tri kralja

Današnja svetkovina od starine je jedan od najvećih kršćanskih blagdana. Slavljen je vrlo svečano i radosno u velikoj zahvalnosti Bogu koji je ljubio sve ljude do mjere da je sve ljude htio spasiti i učiniti dionicima svoje ljubavi i dobrote. A mogao je spasiti sve ljude samo ako je se svima objavio, to jest učinio dostupnom svoje očitovanje, kako u izabranom narodu, tako isto i po svome Sinu. Upravo u ime toga, želeći ljude obdariti spasenjem, poslao je svoga Sina na svijet. A njegov jedinorođeni Sin koji u skrovitosti dolazi utjelovljen, ipak nije potpuno skriven, već se otkriva onima koji su jednostavni i čista srca, sposobni prihvatiti njegovu objavu. Zato je Bog ne samo dopustio da ga utjelovljena nađu iskreni tražitelji, već je to i sam želio i njima omogućio.

U tom smislu čitamo kako su trojica mudraca s Istoka došla do Jeruzalema, jer su i sami u svojoj zemlji imali neku vrstu objave o novorođenome kralju židovskome. Zato su se i raspitivali u gradu: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti. Mudraci su, dakle, posvjedočili da su vidjeli zvijezdu Mesijinu. Zvijezda je bila simbol jednog života koji dolazi na pozornicu povijesnih zbivanja, te s te pozornice mijenja tijek povijesti i svakog ljudskog života. Nitko do tada, doista, nije mogao svoj život sa sigurnošću i jasnoćom upraviti prema vječnosti, dok nije došao onaj čija zvijezda svijetli mnogo jasnije od ijedne druge zvijezde naznačujući smjer vječnost. Šaljući svoga Sina u obličju ljudske naravi Bog je onima koji su istinski tražili spoznati otajstvo Božje dao znak – zvijezdu koja ih je vodila u otajstva neba.

Ta ista zvijezda i nama je znakom neba koje treba motriti i promatrati pozorno. Jer nebo nikada ne zakaže dati nam znak, ako iskreno tražimo. Sami od sebe razumijemo određena otajstva života ako pozorno promatramo nebo, to jest stvoreni svemir. No napose ako promatramo nebo koje nam je stvoreno u duši i koje nam se na njezinim obzorjima objavljuje. Zato je istinsko Božje djelo otkriti govor neba koji se očituje u duši, kad duša sluti Božju istinu, kad sluti u savjesti što je sveto i ispravno, to jest kad je spreman živjeti otvoreno pred onim višnjim Bićem, koje potom nazivamo imenom Bog. Upravo zato su ovi ljudi s Istoka koji se pokloniše Kristu Gospodinu mogli biti nazvani mudracima, jer su živjeli otvoreno za Boga i pred Bogom sluteći da on svojim svjetlom ljudima dolazi ususret. Tada im je i samo nebo progovorilo, u vidu zvijezde koja ih je vodila, a koju im je Bog poslao. Živjeli su toliko otvoreno pred Bogom da im je on znakom s neba pružio pouzdan putokaz za odvažno putovanje u judejsku zemlju. Uistinu, onome tko sluša nebo, onda zvijezde rječito progovore u duši i dovedu ih do samoga Boga.

A to nije prvi put u povijesti spasenja da je Bog progovorio po ljudima i ljudima koji nisu imali nikakve krvne veze s Božjim narodom. Upravo je jedan takav čovjek, Bileam sin Beorov, pozvan da prokune Izraelce nadošle iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom, odgovarajući mopaskom kralju Balaku izgovorio jedno proročanstvo koje se odnosilo na Isusovo rođenje, a ima veze s otajstvom koje danas slavimo: Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada i oči mu se otvaraju. Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže. I Bileam je, dakle, trinaest stoljeća prije nego se Gospodin rodio, motrio njegovu zvijezdu i slutio njegovu kraljevsku vlast. Upravo sve ono što su osjetili i mudraci s Istoka koji su također bili ljudi pronicava pogleda i zacijelo su poznavali mudrost Svevišnjega, barem u onoj mjeri u kojoj im je bilo dano. Ali su bili otvoreni toj mudrosti koju kao ljudi stječemo uz trud i napor, te su za nagradu dobili dar da stanu pred utjelovljenu Mudrost Božju. Zvijezda ih je dovela do Zvijezde Danice koja sjaji kao nepogrješiva Mudrost, vječna Istina i Spasitelj ljudskoga roda.

Poput mudraca s Istoka i sami smo pozvani otkriti zvijezdu Kristovu, to jest samoga Krista kao zvijezdu. Ako su mudraci s Istoka, a i Bileam, otvorenošću Bogu mogli nazrijeti njegov spasenjski naum u Isusu Kristu, nama je dano istražiti dubine tog istog otajstva, te još lakše doći do mjesta njegova rođenja. U Isusu, kao što učiniše mudraci, otkrivamo puninu svakoga dara, jer je on prava Zvijezda Božja koja se pojavljuje na obzorju našega života. Ako je naraštajima prije Bog davao zvijezde i druge znakove da ih uvode u mudrost koja je svoje ispunjenje pronašla u Kristu, kolika je tek milost nama dana što se klanjamo Kristu – utjelovljenoj Mudrosti od koje i sami crpimo. Ako su mudraci osjetili radost jer ih je zvijezda dovela do dječaka Isusa u Betlehemu, koliko tek mi trebamo osjetiti radost što smo njegovi učenici i sljedbenici. Doista, ako ovo nisu razlozi da mu se istinski i duboko poklonimo, kao što učiniše mudraci, jer nije dopustio da živimo u neznanju njegove mudrosti i ljubavi, onda teško pronađemo pravi razlog radovati se u njemu i pred njim poradi Zvijezde koju je poslao u naše živote da nas vodi do života vječnoga!

Stigla je danas 


godina nova 


ko knjiga prazna 


bez riječi, slova.

 A ona nije 


kucanje čaša, 


niti lagodno


ispijanje flaša.

 Upisati u nju 


s ljubavlju treba, 


slova i riječi 


što vode do neba.

Izvadi ti ih

iz srca svoga

časteć životom

Boga jedinoga.

Noćas si zapalio,
Svevišnji Bože,
Svjetlo istinsko
u betlehemskoj štali
u milosnom trenu
svetom i svijetlom
kad Bog se rodi
kao Dječak mali.
Noćas si kriknuo,
Svesilni Bože,
krikom ljubavi,
spasenja i mira
u gluho doba
betlehemske noći
kad Riječ se rodi
iz Djevina krila.
Iskrenu tebi
upravlja molbu
nemoćni slijepac
s bremenom tmine:
Dok jasle tvoje
ponizan motrim
neka mi vječna
Svjetlost sine.

Veliku je istinu izgovorio sveti Ivan Krstitelj dok je propovijedajući obraćenje pripremao Mesijin dolazak u srcima ljudi. Naime, kritizirao je farizeje i saduceje koji su dolazili k njemu ali u dvoličnosti, nespremni obratiti se, te im je, između ostaloga, govorio: I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Ako je Bog mogao i može iz kamenja podići djecu Abrahamovu, onda je tim više mogao i sam doći na svijet među ljude na bezbroj načina koje mogla izvršiti njegova svemoć. Njegova dobrota, mudrost i ljubav, odredile su pak da taj način na koji će doći na svijet u narodu koji je izabrao za svoju baštinu bude onaj do kraja naravan. Htio je postati čovjekom izabirući rod Abrahamov u kojem je i sam postao potomkom Abrahamovim po tijelu, to jest, još preciznije rečeno, potomkom Davidovim.

Izabrana Djevica

I dok se tako prebire starozavjetna proročanstva, otkrivamo da je Bog objavio veliko čudo svoga dolaska među ljude na tako neprimjetan način koji će biti do kraja ljudski. Ali neće zbog toga biti manje čudo, već, naprotiv, postaje tim veće čudo. Bog je odredio svesti se na mjeru ljudskoga, te je izabrao put da i sebi sagradi prebivalište među ljudima na isti naravan način na koji je svaki čovjek dolazio na svijet, pa tako i sinovi Abrahamovi. No ovaj izabrani put je ujedno bio i nadnaravan, čime je bio znakovit i poticajan ljudima, jer su i sami trebali razumjeti da za biti čovjek nije dostatna ljudska narav, već je neophodna usmjerenost prema nadnaravnome. I kao što za djecu Abrahamovu nije bilo dostatno da su tek rođeni tjelesno od potomstva Abrahamova, već su trebali prihvatiti i njegovu vjeru u Boga, tako je i sam Bog izabrao put do kraja naravan, a u isto vrijeme nadnaravan.

Ovaj put je bio naravan jer je izabrao roditi se kao čovjek od žene, ali je ujedno bio i nadnaravan jer je ta žena bila djevica. No njezino djevičanstvo nije bilo tek samo biološko, već je bilo djevičanstvo potpune okrenutosti Bogu i potpune posvećenosti njegovoj volji i riječi. Ono je bilo i tako istinski naravno i ljudsko jer se ticalo jednog čistog ljudskog bića, ali nadnaravno ukoliko je bilo potpuno opredjeljenje za Boga i za službu njemu. Bilo je nadnaravno i radi toga, a i Marija je dobro to znala, što je Marija bila čista i okrenuta nadnaravnom i milosnom životu ne sama po sebi, već po Božjem daru. Bila je izabrana da bi izabirala do kraja Božju volju i posvećivala se na način na koji je on htio da njegovi vjernici žive okrenuti prema njemu.

Od Božjeg čovjekoočinstva do Marijina bogomajčinstva

A kao što je Marija sebe potpuno predala Bogu, tako je i Bog dovršio proces predanja čovjeku po njoj, te se potpuno predao do mjere utjelovljenja. Bolje rečeno, Bog se ne može drukčije ni darovati ljudima nego cjelovito, ali je tražio osobu koja će se njemu potpuno posvetiti prihvaćajući poticaje njegova Duha i biti do kraja vjerna njegovu primjeru. Jer Bog je ljubav koja se daruje do kraja, čiji život je predanje, te je zato i podigao ljudsku osobu koja će sudjelovati u njegovu božanskom planu posvemašnjim darom srca i ljubavi.

Zato je Marija imala snaga potpuno se predati kao njegova službenica jer je njega spoznala kao Boga koji služi ljudskome spasenju. I nije mu bilo dosta što je sebe ponizio do mjere da se nazove Ocem ljudi, već se ponizio do mjere da je dao svoga Sina da se rodi od ljudskoga bića, kako bi među ljudima i sam imao roditelja. Dok je sebe zatomio kao svemoćnoga Boga ulazeći u neposredan odnos s malim, zemnim stvorenjem, dotle je dao prigodu čovjeku da se uzdigne do uzvišenih razmjera. Biti stvoritelj i otac ljudi njemu nije uvećavalo uzvišenost, ali je u dobroti svojoj htio biti i prema ljudima u istom odnosu kao što je bio u svom božanskom životu prema svome Sinu i Duhu. No tim činom je dao prigodu ljudskome biću, točnije Nazaretskoj Djevici, da stekne neizrecivo časni naslov bogorodice i bogomajke koji nije mogla sam sebi dati. Izabrao je takvo biće koje je svojim poniznim služenjem nasljedovalo njegovu poniznost kojom se darivao ljudima, te je u tom duhu Marija prihvatila roditi ga kao čovjeka svijetu. No to je mogla samo zato što je cijelim bićem bila okrenuta onom uzvišenom božanskom vječnom rađanju Sina od Oca, pa je mogla Božjemu Sinu pružiti dolično rođenje na zemlji. Jer je bila sačuvana od grijeha, mogla je Božjega Sina roditi i kao svoga Sina, te mu dati sve što joj je bilo u moći – cijelu i savršenu ljudsku narav, kao što mu je i Otac predao na savršen način božanstvo. Dala mu je u vremenu svu svoju ljudskost, kao što mu je Otac odvijeka dao savršeno božanstvo, te stoga doista zaslužuje da je častimo kao Bogorodicu.

Ognjište je simbol svete
i neprekinute niti života,
kao i postojane vatre ljubavi
koja gori među ljudima.
A jer se ta nit i vatra
izravno čuvaju u obitelji,
ognjište je onda sinonim
iskonskih obiteljskih odnosa,
te je kao takvo znak
topline, nježnosti i svetosti.
Na ljudsko skromno ognjište,
preko Marijina krila,
sišao je vječni Sin Božji
da ga dodatno posveti
prenoseći na nj
neugasivu vatru
vječne trojstvene ljubavi.
Od tada je krhki plamen
ljudskoga života i ljubavi
osnažen nebeskim plamenom,
što svoj izvor ima u vječnosti
iz koje nam je došao Božji Sin.
S Marijina čistog ognjišta,
gdje on gori kao milosni Oganj
i sjaji kao vječno Svjetlo,
svaki pojedinac i obitelj
pale svoju luč života,
stavljajući vlastito ognjište
u službu njegova poslanja.

Božić (danja misa)

Dok nam čitanja u božićnoj noći govore o tome što se zbilo u trenutku samoga rođenja Gospodinova, današnja čitanja otvaraju nam obzorja razmišljanjima svetopisaca o značenju tog događaja u sveobuhvatnom opsegu ljudske povijesti. Čitanjem iz Evanđelja po svetom Luki mogli smo na misi polnoćki čuti kako je u trenutku Isusova rođenja slava Božja obasjala pastire, te kako su oni osjetili radost kad im je bilo navješteno Spasiteljevo rođenje u gradu Davidovu, a u današnjim čitanjima čitamo koje su sve posljedice njegova rođenja za ljudski rod i cijeli svemir. Doista, sveti Ivan govori o značenju ovog događaj za sve one koji su Božjeg Sina upoznali kasnije, a nisu bili prisutni prilikom njegova rođenja. Jer njegovo rođenje nije bilo zatvoreno u betlehemski događaj, već je njegovo rođenje u Betlehemu bilo početak konačnog i cjelovitog Božjeg očitovanja ljudskome rodu.

Rođenje Sina Božjega u Betlehemu judejskome doista je tako snažan događaj da je zahvatio cijelu ljudsku povijest pokazujući razloge i smisao svih onih naraštaja koji su živjeli stoljećima prije naviještajući iskonski Božji plan. Ali isto tako ovaj događaj bitno ulazi u svaku poru i urezuje se u ljudsku povijest na vrlo poseban način, jer je ušao u sve sastavnice i tijekove života kako bi svemu vjerodostojnom dao značenje i smisao.

Samo kad bismo sa svom ozbiljnošću zastali pred činjenice koje nam ovaj događaj naviješta, bilo bi dovoljno da se obratimo i živimo dosljednim i gorljivim načinom života. A u današnjem slavlju se spominjemo kako nam je Bog konačno progovorio izravno po svome Sinu, nakon što je stoljećima prije govorio po prorocima. Te stoga u Betlehemskom Djetetu koje još nije izgovaralo riječi, progovara nam Bog i njegova neizmjerna ljubav. Nadalje Bog nas je u njemu obdario svojom slavom, da nas oslobodi isprazne ljudske slave kojoj težimo i kojoj se podlažemo. U njemu nam je darovan otisak bića Božjega, to jest po njemu ponovno primamo bogolikost. U njemu i u njegovu imenu darovana nam je moć da se vinemo iznad anđela, jer više nismo sluge, već smo djeca Božja.

Šaljući svoga Sina na svijet u našem ljudskom liku, Bog nam daje prigodu promatrati tvorca našega života, bez kojega ni sami ne bismo imali postojanja. Šaljući svoga Sina s nebesa u tamu ljudske povijesti, Bog nam daje prigodu primiti Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka vodeći nas u svjetlo vječnosti. Svaki onaj tko ima potrebu govoriti Božjim jezikom, po njemu je primio Riječ koja bijaše u Boga i koja bijaše Bog, te je u njom otkrio svu mudrost i smisao svega. Osim toga, svojim rođenjem na zemlji kao čovjek, objavio nam je istinu o nama: ne samo da smo stvorenja Božja, već smo po njemu primili poziv da postanem djeca Božja i vratimo se u kuću Očevu. Tako nam je dao ne samo ljudski život, već i onaj Božji je utisnuo u naša srca.

Dok slavimo njega rođenoga od Žene, zahvaljujemo Ocu koji ga je poslao k nama. Dok ga promatramo u krilu Majke Marije, zajedno sa svetim Ivanom se divimo Jedinorođencu Bogu koji je došao iz krila Očeva dajući nam vidjeti Boga nevidljivoga kojemu je on odsjaj Slave i otisak Bića. Po njemu, Riječi koja je postala tijelom, vidjeli smo vječnu slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca. On koji se ponizio silazeći u krilo Majke Djevice, posvetio je svako ljudsko krilo i svaki ljudski život usmjeravajući sve ljude na put koji vodi prema krilu Očevu.

I mi poput Ivana promatramo sa stanovitim odmakom događaj njegova rođenja u Betlehemu, ali opet na tako živ i prisutan način da se osjećamo izravno njime zahvaćeni, kako je već to osjetio i sveti Evanđelist. Izravno smo zahvaćeni po njegovu daru, premda smo od njega vremenski udaljeni dvije tisuće godina, kao što je i Ivan bio udaljen nekoliko desetljeća. A opet došao je na tako neprimjetan način da ga oni koji nemaju oči duha ne vide i koji nisu otvoreni njegovoj milosti ne osjećaju potrebu za njim. To su oni koji ne osjećaju potrebu biti djeca Božja ili pak ne osjećaju potrebu svoje čovještvo uzdići na razinu milosti i živjeti preobraženim životom koji graniči s Božjim. Takvi smo počesto i sami kad očekujemo da on zahvaća u svijet na ljudski način, umjesto da dopustimo da nas ljude preobražava i čini pokretačima njegove revolucije ljubavi koja se počela širiti već iz betlehemske štale njegova rođenja.

Ako mislimo da je malo to što je učinio u svojoj poniznosti, ako ne vidimo kolika je milost imati u svojoj sredini prisutnost živoga Boga, ako ne vidimo koji je dar biti prosvjetljen Svjetlom koje tama ne može obuzeti, ako ne vidimo kolika je moć biti djecom Božjom, ako ne vidimo koje je bogatstvo biti bogat Božjim životom, onda u ovome svijetu živimo kao slijepci, siromasi i nemoćnici. Onda nam proslava Božića ništa ne znači. No uvjeren sam da smo otvorili oči duha kojima ispravno vidimo, te da smo također otvorili duhovne spremnike svoga života u koje ulazi siromašno Betlehemsko Dijete. On obogaćuje naš ljudski život Bogom živim s ciljem da mi započnemo živjeti božanskim životom. Danas dok shvaćamo kako smo primili milost na milost kad nam je Bog darovao svoga Sina, trenutak je da ga istinski primimo i da od punine njegove počnemo živjeti noseći svim ljudima radosnu vijest – Boga koji ljubi sve ljude do mjere da im daje sebe samoga i cijeli svoj život. Prigoda je da svom dušom prionemo uz taj život posvećujući i prosvjetljujući sebe i svijet u kojemu živimo.

Božić – polnoćka

Ovim ponoćnim slavljem slavimo radosni događaj jedincatog Božjeg zahvata u ljudsku povijest kako bi izmijenio njezin tijek pretvarajući je u povijest spasenja, radosti i mira. Na žalost, ljudi, otpavši od Boga, zapadali su u sve veću tamu bezboštva, bezakonja i međusobnih nepravdi. Umjesto da ljudski rod bude narod braće i sestara, narod ljubavi i zajedništva, pretvorio se u mnoštvo naroda koji se međusobno mrze i gaze u povijesti. Umjesto da hodi u svjetlu Božje istine, ljudski rod se pretvorio u roba vlastite tame i vlastitoga ograničenog razuma. Umjesto da se pouzda u vodstvo Božjih savjeta, čovjek postaje sam sebi vođom i savjetnikom. Umjesto da se osloni na Božju silu koja je kadra spasiti ga, radije se oslanja na sile ovoga svijeta koje se potom najčešće konkretiziraju kao nasilje i ugnjetavanje koje jači provode nad slabijima. Umjesto da uspostavlja vječno zajedništvo života s Ocem od kojega dolazi sav život i koji daruje vječnost, radije voli sam sebi biti očuhom u vremenu. Umjesto da dopusti Bogu da on uspostavlja kraljevstvo nebeskog mira, radije voli oružjem i ratovima uspostavljati mir na zemlji.

Kao odgovor na tolike promašaje u ljudskom ponašanju, kojima je žrtva cijelo čovječanstvo, prorok Izaija je navijestio Božji zahvat na zemlji koji će biti u isto vrijeme moćan i nenasilan. Jer Bog koji zahvaća u ljudsku povijest skinut će jaram s ljudi, te će slomiti batinu i šibu s pleća svoga naroda. No to se neće dogoditi novim nasiljem, novim jarmovima, batinama i šibama, već darom Božjega Sina koji će biti spreman i sam podmetnuti leđa pod jaram ljudske muke i nevolje, pod teret grijeha, spreman se izložiti šibi i batini kako bi ljudima podario radost i mir novoga i drukčijega života. Prorok će doista jasno naznačiti da je Božji odgovor na kojem se temelji novi život je rođenje djeteta koje će biti kadro ispuniti sva Božja obećanja: Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan.

Upravo večeras slavimo rođenje tog Djeteta, Sina Božjega, na čijim je plećima vlast pobjede nad grijehom i tamom. On je onaj koji je svojim rođenjem obasjao svijet Božjim svjetlom, izbavio ljude iz tame i podario im radost i mir duše i tijela. To je onaj koji je nas vjernike obdario darom besmrtnosti i vječnoga života, te nas je zadužio da njegovu slavu, radost i mir pronosimo svijetom svjedočeći ljepotu Božjega dara koji nam je po njemu darovan i slave njegove kojom smo obasjani. Na žalost još uvijek ga mi vjernici nedovoljno jasno i glasno svjedočimo i darujemo svijetu. A svijet kao svijet, kao što je nekada tako i danas ostavlja Boga u zapećku, na marginama povijesti ne želeći mu prepustiti mjesto koje mu pripada.

No ne smijemo se radi toga obeshrabriti, kao što se nisu obeshrabrili Marija i Josip ni onda kada za njih nije bilo mjesta u svratištu, već su završili u štali. To je bio pokazatelj kako se čovjek odnosi prema Bogu i kako Boga stavlja po strani, jer život i povijest svijeta želi upravljati sam bez Boga. A Bog je prihvatio i to poniženje, ne odustajući od svoga vječnog plana da svijetu podari svoga Sina. Nije odustao od svega što je po prorocima navijestio, da će iz loze Davidove dati Kneza mira, to jest Spasitelja i Mesiju. Ali da bi njegovo kraljevstvo donijelo promjenu u našem svijetu u kojemu i danas ljudi misle da bez Boga mogu zajamčiti mir, te su potrebu za njegovim kraljevstvom zamijenili demokracijom i pravom državom, civilnim i kojekakvim društvima. Rezultat je, međutim, više nego očit: i dalje se među ljudima nastavlja logika moći i sile, iskorištavanja i porobljavanja, logika vladavine oružja i novca, umjesto vladavine prava i pravednosti, ljubavi i zajedništva koje vode prema radosti i miru.

Večeras smo pozvani i mi osjetiti da je i nama upućen poziv kojim anđeli potiču pastire da idu do Betlehema. I sami smo ponukani tražiti i vidjeti novorođenče gdje leži u jaslama, jer je ono naš čudesni Savjetnik i Bog silni. On nam je i Otac vječni, jer je slika Očeva i objavitelj njegove ljubavi. On je Knez mira, jer nas je poučio putu nebeskog mira koji izvire iz srca puna Boga i njegove ljubavi. On je ta velika blagovijest i radost za sav narod i cijeli svijet, a mi smo večeras miljenici Božji koji na zemlji primamo mir njegovim rođenjem. Večeras je on za nas umnožio radost i uvećao veselje, a mi smo pozvani pred jaslama u kojima se rodio radovati se kao žeteoci plodovima svoje žetve, kao radnici zasluženoj plaći, kao sužnji primljenoj slobodi, kao oslobođeni utamničenici koji su došli na svjetlo dana, kao prognanici koji su se vratili u svoju domovinu, kao lutalice koji su napokon pronašli put iz bespuća.

Pristupimo stoga odvažno ovom velikom otajstvo. Slavimo Boga koji s visine siđe k nama na zemlju obasjati nas slavom Božjom i ispuniti svojim mirom. Dopustimo da nas prožme njegova milost i slava, kako bismo prema budućnosti hodili radosni noseći mir svijetu koji miriše miomirisom njegova rođenja. Primimo u svoj život njega – Boga radosti i mira, te postanimo nositelji radosti i mira noseći svijetu sva dobra kojima nas je obasuo. U tom duhu i sami s anđelima večeras radosno kliknimo: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

Živi pijesak je prirodna pojava
koja nastaje na obali ili ušću rijeka
na način da se obični suhi pijesak
natopi podzemnim vodama.
Trenje među zrncima pijeska
tada postaje slabije,
te više ne podnose težinu tijela
koje se na njih osloni.
Tlo postaje poput svježeg cementa
u koji se s lakoćom tone,
a teško izvlači vani.
Jednom u toj situaciji,
što se više miču, to dublje tonu.
Tako i ljudima koji sebe
ne izgrađuju u kreposti
i ne grade život na Kristu,
tonu u pijesak ovozemaljskoga
svodeći sebe na prah
iz kojeg su nekoć stvoreni.
Uslijed životnih slabosti
i poteškoća lako potonu,
a poradi duhovnog neiskustva,
jer se pokušavaju izvući
samo svojim ljudskim snagama,
sve dublje zapadaju u blato.
Zato je među nas došao
i ruku nam pružio Sin Božji,
da nas izvuče iz blata
prije nego potonemo potpuno.
Stoga nam ne preostaje drugo
već pružiti ruke prema
onome koji dolazi s neba,
da nas smrtne ljude
izvuče iz zemnoga praha
i uzdigne do nebeskih visina.

4. nedjelja došašća – A

Liturgijska čitanja četvrte nedjelje došašća u središte pozornosti stavljaju lik svetog Josipa koji se nalazi pred iskušenjem kad saznaje da je njegova zaručnica trudna. Josip se nalazi u procjepu kolebanja između odbacivanja i prihvaćanja osobe u čiju čestitost je vjerovao onda kad ju je zaručio i odredio s njom stupiti u brak međusobnog poštivanja, ljubavi i slavljenja Boga. I dok je on u svojoj zdvojnosti ipak odlučio da je potajice otpusti ne želeći je izvrgnuti sramoti, ukazao mu se anđeo Gospodnji noseći mu duhovno prosvjetljenje i vrlo jasne upute glede onoga što mu je bilo činiti. Anđelova riječ ga je osnažila da ne bude kolebljiv i nesiguran, već da nastavi odvažno putem odgovornosti za Mariju i zajedništva s njom. Njemu je sigurno bilo bremenito čuti poticaj iz usta nebeskoga glasnika: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.

Možda bi se i nama mogle pojaviti dvojbe ili zadrške pred Božjim djelom u povijesti spasenja, jer ga Bog izvodi na neobičan način, silazeći u krilo Djevice, ali onome tko želi doživjeti Božju blizinu, preporučen je isti put kao i Josipu. To je put prihvaćanja proročanstava o Božjem Sinu Emanuelu koji nam dolazi kao Dijete rođeno od Djevice. Upravo ta istina je raspršila svaki strah i odagnala svaku sumnju iz njegova srca. Postao je svjestan proročke riječi koja se ispunja u Mariji i od tog trena mu je najsigurniji put bio prigrliti Mariju.

Zna se dogoditi da i pojedini vjernici budu zbunjeni ili u strahu od Marije, jer su čuli da bi ona navodno mogla ugroziti njihovo zajedništvo s Isusom, da bi možda mogla umanjiti njegovu jedincatost, spasenjske zasluge i božansko posredništvo. No kao što Marija nije ugrozila Josipa ni njegovu čast i pravednost, tako isto ne može ugroziti našu svetost i spasenje, već samo doprinijeti i pospješiti. Kao što je Josipu donijela pod krov utjelovljenoga Boga – Emanuela, tako da je imao čast biti mu skrbnikom u svome domu.

Uz ovaj mogući strah česta je pojava u današnje vrijeme, a jednako pogubna, i nemar prema Mariji u našim kršćanskim obiteljima. Kao da zaboravljamo na nju i gubimo onaj gorljivi kršćanski duh kojim je treba prigrliti kao donositeljicu Božjeg Sina u naše obitelji. Jer ukoliko nju ne prigrlimo i ne obnovimo svoje osjećaje i pobožnost prema njoj, Emanuel neće biti prisutan u našim obiteljima i pod našim krovom. Ukoliko naše obitelji ne budu oblikovane Marijinom blizinom i prisutnošću, u njima neće biti niti one istinske utjelovljene Božje prisutnost. Možemo možda zadržati neko poimanje Boga i smatrati se vjernicima i pravednicima, no ako nema žive Marijine prisutnosti, ako se ne njeguje pobožnost prema njoj, onda ostajemo u sebi i u svojim domovima opustošeni i zakinuti za istinske osjećaje koje bismo trebali njegovati i koji bi onda postali naše duhovno bogatstvo.

Stoga anđelove riječi upućene Josipu vrijede i za nas danas: Ne boj se uzeti k sebi Mariju! Što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga. A kao što nam Josipov primjer svjedoči ga Marija nije ugrozila i da nije umanjila njegovu pravednost pred Bogom, već, naprotiv, uvećala, takvo jamstvo onda postoji i za nas. Kao što se Josip nije prevario što je prigrlio Mariju, tako je i nama dana za najuzvišeniji znak Božje blizine i prisutnosti u našim srcima i obiteljima. Kao što je Josipu bila izvor najvećeg blagoslova i kruna pravednosti koju je prakticirao, tako može biti i nama zajedništvo s Marijom kruna duhovnog života i izvor blagoslova, jer nam donosi Emanuela u život. Štoviše, kao što je Josip upravo po Mariji stupio u izravno zajedništvo s Božjim Sinom, tako se i nama otvaraju čudesni prostori izravnog zajedništva upravo po Mariji.

Slijedimo, stoga, Josipov primjer i dopustimo da se u nama poveća žar ljubavi prema Bogu, te osjećaj svetosti na koju nas poziva dolazak utjelovljenoga Sina Božjega. Primimo stoga u svoje domove i svoje živote Mariju, ali ne kao obično ljudsko biće, već kao Djevicu koja nam donosi Emanuela, jer Bog je Bog s nama koji doista želi biti s nama cjelovito i potpuno. I nama je zablistati istim žarom ljubavi kojim je zablistao Josip kojem je neposredna blizina Božjega Sina raspirivala dodatne osjećaje odgovornosti u posvemašnjoj svetosti. I nama je s još više spremnosti prionuti na posao, te tesati sebe i svoj karakter, osjećajući se u isto vrijeme i malenima i nedostojnima utjelovljenoga Boga, ali ujedno i velikima i odgovornima za njegovu neprocjenjivu prisutnost pod našim krovom i u našem srcu. Ne bojmo se, dakle, uzeti k sebi Mariju, već prigrlimo nju i otajstvo Božje koje nam dolazi kao Emanuel – Bog s nama.

U danima nadolazeće zime
dok studen steže prirodu i ljude,
neophodno je potražiti
izvore topline i grijanja,
pa makar običnu grijalicu.
A grijalica je posebna po tome
što radi na principu sebedarja.
Svu energiju koju prima
nastoji preko svoga bića
pretvoriti u dragocjenu toplinu
koja grije tuđe živote.
I vjernici su kao grijalice
na način da najprije
primaju toplinu od Boga
svoga glavnog izvora.
Potom tom vatrom ljubavi
zagrijavaju grijače svoga srca,
kako bi se onda iz njega širio
ugođaj božanske ljubavi.
Ona neodoljivo privlači
sve one hladne duše
koje uđoše u zimu postojanja
jer se udaljiše od svoga izvora.
Zato ne žali izložiti i založiti
svoje srce kao grijalicu
koja se natapa vječnom vatrom
i predaje sebe do kraja
kao goruću buktinju spasenja
od studeni ovoga svijeta.