4. nedjelja došašća – A

Liturgijska čitanja četvrte nedjelje došašća u središte pozornosti stavljaju lik svetog Josipa koji se nalazi pred iskušenjem kad saznaje da je njegova zaručnica trudna. Josip se nalazi u procjepu kolebanja između odbacivanja i prihvaćanja osobe u čiju čestitost je vjerovao onda kad ju je zaručio i odredio s njom stupiti u brak međusobnog poštivanja, ljubavi i slavljenja Boga. I dok je on u svojoj zdvojnosti ipak odlučio da je potajice otpusti ne želeći je izvrgnuti sramoti, ukazao mu se anđeo Gospodnji noseći mu duhovno prosvjetljenje i vrlo jasne upute glede onoga što mu je bilo činiti. Anđelova riječ ga je osnažila da ne bude kolebljiv i nesiguran, već da nastavi odvažno putem odgovornosti za Mariju i zajedništva s njom. Njemu je sigurno bilo bremenito čuti poticaj iz usta nebeskoga glasnika: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.

Možda bi se i nama mogle pojaviti dvojbe ili zadrške pred Božjim djelom u povijesti spasenja, jer ga Bog izvodi na neobičan način, silazeći u krilo Djevice, ali onome tko želi doživjeti Božju blizinu, preporučen je isti put kao i Josipu. To je put prihvaćanja proročanstava o Božjem Sinu Emanuelu koji nam dolazi kao Dijete rođeno od Djevice. Upravo ta istina je raspršila svaki strah i odagnala svaku sumnju iz njegova srca. Postao je svjestan proročke riječi koja se ispunja u Mariji i od tog trena mu je najsigurniji put bio prigrliti Mariju.

Zna se dogoditi da i pojedini vjernici budu zbunjeni ili u strahu od Marije, jer su čuli da bi ona navodno mogla ugroziti njihovo zajedništvo s Isusom, da bi možda mogla umanjiti njegovu jedincatost, spasenjske zasluge i božansko posredništvo. No kao što Marija nije ugrozila Josipa ni njegovu čast i pravednost, tako isto ne može ugroziti našu svetost i spasenje, već samo doprinijeti i pospješiti. Kao što je Josipu donijela pod krov utjelovljenoga Boga – Emanuela, tako da je imao čast biti mu skrbnikom u svome domu.

Uz ovaj mogući strah česta je pojava u današnje vrijeme, a jednako pogubna, i nemar prema Mariji u našim kršćanskim obiteljima. Kao da zaboravljamo na nju i gubimo onaj gorljivi kršćanski duh kojim je treba prigrliti kao donositeljicu Božjeg Sina u naše obitelji. Jer ukoliko nju ne prigrlimo i ne obnovimo svoje osjećaje i pobožnost prema njoj, Emanuel neće biti prisutan u našim obiteljima i pod našim krovom. Ukoliko naše obitelji ne budu oblikovane Marijinom blizinom i prisutnošću, u njima neće biti niti one istinske utjelovljene Božje prisutnost. Možemo možda zadržati neko poimanje Boga i smatrati se vjernicima i pravednicima, no ako nema žive Marijine prisutnosti, ako se ne njeguje pobožnost prema njoj, onda ostajemo u sebi i u svojim domovima opustošeni i zakinuti za istinske osjećaje koje bismo trebali njegovati i koji bi onda postali naše duhovno bogatstvo.

Stoga anđelove riječi upućene Josipu vrijede i za nas danas: Ne boj se uzeti k sebi Mariju! Što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga. A kao što nam Josipov primjer svjedoči ga Marija nije ugrozila i da nije umanjila njegovu pravednost pred Bogom, već, naprotiv, uvećala, takvo jamstvo onda postoji i za nas. Kao što se Josip nije prevario što je prigrlio Mariju, tako je i nama dana za najuzvišeniji znak Božje blizine i prisutnosti u našim srcima i obiteljima. Kao što je Josipu bila izvor najvećeg blagoslova i kruna pravednosti koju je prakticirao, tako može biti i nama zajedništvo s Marijom kruna duhovnog života i izvor blagoslova, jer nam donosi Emanuela u život. Štoviše, kao što je Josip upravo po Mariji stupio u izravno zajedništvo s Božjim Sinom, tako se i nama otvaraju čudesni prostori izravnog zajedništva upravo po Mariji.

Slijedimo, stoga, Josipov primjer i dopustimo da se u nama poveća žar ljubavi prema Bogu, te osjećaj svetosti na koju nas poziva dolazak utjelovljenoga Sina Božjega. Primimo stoga u svoje domove i svoje živote Mariju, ali ne kao obično ljudsko biće, već kao Djevicu koja nam donosi Emanuela, jer Bog je Bog s nama koji doista želi biti s nama cjelovito i potpuno. I nama je zablistati istim žarom ljubavi kojim je zablistao Josip kojem je neposredna blizina Božjega Sina raspirivala dodatne osjećaje odgovornosti u posvemašnjoj svetosti. I nama je s još više spremnosti prionuti na posao, te tesati sebe i svoj karakter, osjećajući se u isto vrijeme i malenima i nedostojnima utjelovljenoga Boga, ali ujedno i velikima i odgovornima za njegovu neprocjenjivu prisutnost pod našim krovom i u našem srcu. Ne bojmo se, dakle, uzeti k sebi Mariju, već prigrlimo nju i otajstvo Božje koje nam dolazi kao Emanuel – Bog s nama.