18. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus dotiče temu pohlepe za zemaljskim dobrima ili bolje rečeno upozorava na opasnost te pogubne mane. Radi se o temi koja je naoko svima jasna, ali u biti mali broj ljudi ozbiljno zastaje pred njom uzimajući je u razmatranje. Ali do upozorenja na štetnost pohlepe došlo je u jednoj konkretnoj situaciji. Naime, jedan čovjek iz mnoštva uputio je Isusu sljedeću zamolbu: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. Premda je Isus mogao pretpostaviti da je ovaj čovjek žrtva nepravde i nerazumijevanja njegovih potreba, ipak se nije htio zauzeti za njega. Doista, židovski je zakon koji je regulirao ova pitanja bio oblikovan u skladu s mogućnostima, ili bolje rečeno nemogućnostima. U oskudici gdje nije bilo dovoljno zemlje da se razdijeli na sve potomke, zakon je definirao da se baština ostavlja najstarijem sinu, to jest prvorođencu. Mlađa djeca su bili žrtve takvog sustava, te su se morali snalaziti više od starijih kako bi uopće preživjeli. Zato je i ovaj čovjek, vjerojatno mlađi sin u obitelji, nastojao doći do ćudoredno pravednije podjele, jer se osjetio ugroženim kako zakonom koji je davao za pravo starijemu, ali i ponašanjem svoga brata. Pogotovo što je vjerojatno bila riječ o situaciji u kojoj je bilo dovoljno dobara za obojicu, ali kako je zakon bio neumoljiv jer je davao sve jednome, on je potražio duhovnu zaštitu od Gospodina kako bi došao do moralno pravednije raspodjele.

Zanimljivo je da Isus ne pristaje na njegovu zamolbu, premda bi, da je uslišio njegov zahtjev, sigurno učinio nešto, gledano iz ljudskog ćudorednog gledišta, vrlo pravedno. Isus propušta biti socijalno osjetljiv i osviješten, te ne ulazi u bratske razmirice oko baštine. Ujedno mu ukazuje da postoji još jedna gledišna točka iz koje se može sagledati spomenuti problem, a to je ona duhovna koja nadilazi i zakone koji reguliraju prava na baštinu, ali i ljudsko prizemljeno ćudoređe koje se tiče zemaljskih dobara. Jer kad bi i uspio premostiti nepravedne zakone i običaje, te ostvariti socijalnu pravednost, još uvijek ne znači da je sebi priskrbio konačno duhovno dobro. Jer ako sve što čini, čini gonjen iznutra pohlepom, onda mu od svega što stekne nema nikakve duhovne koristi. Kao što nema koristi ni onom bratu koji s istim ciljem eventualno drži dobra u svojim rukama.

I u našem svijetu postoje slične situacije. Postoje na primjer zakoni i nepisano pravilo o konkurentnosti, te u ime toga nam se omogućuje zakonito posjedovanje i stjecanje dobara. Čak i kad se ne pitamo jesmo li time što smo bili bolja konkurencija, nekoga izgurali i životno ugrozili. Tako u društvu zakonito nastaju nepravedne situacije, te onda oni koji su jači i moćniji dolaze u posjed zemaljskih dobara i potencijala, dok oni slabiji ostaju na rubu i ugroženi. Stoga se može dogoditi da u društvu nastaju zakonita bogaćenja, a da budu daleko od ljudske pravednosti koja vapi za većom jednakošću i boljim međusobnim odnosima. No isto tako, kad bi se do kraja usavršio sustav i ljudske pravednosti, još uvijek ne znači da bi se eliminirao grijeh i zlo koje vreba na čovjeka i po zemaljskim dobrima. Jer kad bi socijalni sustav bio do kraja pravičan, a ako pojedinac ne ukloni iz svoga srca neurednu želju za zemaljskim dobrima, ako ne ukloni osjećaj da mu ona pružaju sigurnost, mir i zaštitu, ostaje uvijek žrtva pohlepe. A time je u grijehu i prijestupu protiv sebe samoga.

A žrtve pohlepe mogu biti i oni koji imaju, kao i oni koji nemaju osobitih zemaljskih dobara. I doista oko sebe vidimo velik broj frustriranih, pa čak i izopačenih osoba koje su pune zavisti i gorčine, ljutnje i psovke, a sve poradi pohlepe koja ih zavodi i izbacuje iz ljudske ravnoteže. One koji imaju pohlepa pretvara u bezobzirne i bezosjećajne ljudima kojima je najvažnija stvar zarada i zemaljska korist. A one koji nemaju pretvara u neuredne ljude koji proklinju sudbinu i život, kojima su svi odreda krivi za njihovu neimaštinu i neuspjehe, jer jedino što vide u životu je zemaljska blagodat koje su im pune oči i želje. I jedni i drugi su daleko od toga da se usredotoče na vrijednosti svoje duše, jer pravo blago je bogatiti dušu Bogom, kako nas pouči Isus.

Zato Isus nije htio biti ni ljudski zakonoša ni djelitelj socijalne pravde, jer to ljudi mogu i bez njega. On je, prije svega, htio biti Učitelj puta života. U tom duhu nas poučava duhovnom nauku učeći nas kako se postaviti pred nepravdom, te kako i nepravednu situaciju iskoristi za duhovno dobro. S tog naslova nije htio da njegov duhovni autoritet služi za stjecanje zemaljskih dobara, nego za stjecanje nebeskoga blaga, prema čemu je skrenuo pozornost čovjeka koji se borio za zemaljsku baštini, kao i svih svojih slušatelja. Odvažimo se i sami poslušati njegov nauk, te poći odvažnije i vjernije njegovim putem bježeći od pohlepe, a tražeći pravo bogatstvo u duši koja se bogati Bogom.

Na našim zemaljskim cestama
poradi kiša i učestalog prometa,
stvaraju se duboke kolotečine
iz kojih je potom teško izići.
Kad jednom uđemo u kolotečinu
gotovo smo prisiljeni ostati u njoj,
pogotovo ako nam se učini
da postoje i prednosti hoditi u njoj.
Sličnoj napasti ljudi podliježu
i u duhovnom smislu,
kad radije hode starim
zemaljskim kolotečinama
koje napraviše ljudi,
umjesto da slijede svježe
milosne tragove Sina Božjega.
U duhovnoj se kolotečini
tješe kotrljajući se i ne pitajući
vodili li ona do neba,
nego im je važan izgovor
da su tuda prije njih
već neki drugi ljudi išli.
A Bog koji je došao među nas
htio je da odvažno iskoraknemo
iz zemaljskih kolotečina,
te se odvažimo putem
njegovih nebeskih stopa
koje je utisnuo za nas
prilagodivši ih našem koraku.
Pogotovo što one sigurno
vode do neba i vječnoga spasenja.

17. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti je Luka opisao prigodu u kojoj je Isus svoje učenike učio moliti. Naime, osim što su apostoli znali da je Ivan Krstitelj naučio svoje učenike moliti, oni su vidjeli i njega kako moli, te su i sami, za pretpostaviti je, htjeli ovladati nekom molitvenom tehnikom, pretpostavljajući da bi im molitva mogla dati u životu onu snagu duha koju su vidjeli kod Ivana, a nadasve kod samog Isusa. Gospodin im, znajući i svjedočeći koliko je molitva važna, izlazi ususret te ih uči molitvu koju po njemu zovemo Gospodnjom molitvom, a koju nam Luka prenosi u skraćenom obliku u odnosu na svetog Mateja. Iz Isusove pouke ne samo da su apostoli mogli crpiti nadahnuće za molitvu, nego su mogli razumjeti i sam smisao molitve, koji je mogao dvojben ili upitan i njima, a još više nama. Doista, potrebno je razumjeti smisao molitve iz Gospodinova stava i riječi, kako ne bismo pali u napast da je Isus povjerio svojim učenicima tek da nauče napamet nekoliko rečenica i da to nazovu molitvom. Jer on koji je iskreno i istinski bio povezan s Ocem prisnim stavom molitve, ne bi bio toliko naivan ili površan da pomisli kako je bit naučiti i izrecitirati tih nekoliko jednostavnih rečenica koje napamet nauče već i mala djeca.

Možda su i sami apostoli htjeli neko čarobno sredstvo uzvišenja, preobrazbe i duhovne snage kakvu su vidjeli u svome Učitelju za određeni duhovni napredak, a koji nije bilo moguće ostvariti ljudskim silama. Možda i danas u našoj svijesti postoji predodžba kako je molitva sredstvo kojim se koristimo u trenutku kad postajemo svjesni vlastitih granica, a htjeli bismo ih nadići. Najčešće posegnemo za molitvom kad uočimo da nešto nadilazi naše snage i domet, a htjeli bismo pošto poto ostvariti, a mislimo da to isključivo ovisi o nekome drugom. Zato mnogi odvajaju molitvu od ljudskih sposobnosti, rada i djelatnosti prebacujući je isključivo u Božju nadležnost. Prema tome molitvu smatraju nekom vrstom pomoći za slabiće ili eventualno za besposlene koji nisu kadri u životu doći do ostvarenja svojim snagama. Upravo takva predrasuda prevladava kod dobrog broja čak i vjernika, te uredno molitvu prepuštaju starima i bolesnima, djeci i ženama. S druge pak strane osobe u snazi najčešće ne odvajaju ni snage ni vremena kako bi molili, a ni želje da se ponize pred Bogom tražeći da im dadne što sami ne mogu, čvrsto uvjereni kako se ipak snagom mišića i drugih ljudskih sposobnosti mogu izboriti za svoje ciljeve i ostvarenja u životu.

Tako ljudi u svojoj površnosti i neznanju ne otkrivaju pravi smisao molitve. Jer ako ima netko tko nije bio slabić, onda to nije bio Isus, pa ipak je molio. Štoviše, dobro je znao da molitva ne služi da Boga umilostivimo ili pak da mu protumačimo razloge radi kojih bi nam trebao učiniti uslugu i pomoći u određenoj potrebi, a do sada ih nije znao. Smisao i sadržaj kojem je Isus učio svoje učenike u molitvi, kako nam svjedoči današnji evanđeoski odlomak, doista je nasušna potreba koja nam najviše nedostaje u životu. Moliti da budemo sveti, to jest da životom odrazimo Božju svetost, doista je nezamjenjiva potreba i ispravan način kojim molimo da se Božje ime sveti. Činiti sve da se njegovo ime u nama i po nama, kao i životima drugih, sveti, to je temeljni zahtjev našega odnosa s njime. Samo tada je to prava molitva kad nas je ponukala da najozbiljnije djelujemo sukladno izgovorenoj riječi. Zato nas svaka prava molitva ne ostavlja besposlenima ili skrštenih ruku, nego nas tjera da radimo na sebi, polazeći od vlastite nutrine, kako bismo iz dana u dan sve više bile sveti.

Jer molitva je riječ nakon koje se očekuje čin u našem životu. Božji čin je neupitan, no potreban je naš čin, čin našega duha. Molitva nas vodi tom činu da se otvaramo Božjoj svetosti i njegovu kraljevstvu, jer dok izgovaramo riječi, raspolažemo se da se dogodi u nutrini što riječima izgovaramo. Jer bilo bi besmisleno u molitvi tražiti da se sveti ime Očevo i da dođe njegovo kraljevstvo, ako mi ne činimo ništa da se to i dogodi. Isto vrijedi i za kruh svagdanji, za otpuštenje grijeha i čuvanje od svake napasti. Ne znači da možemo sjesti u hladovinu prekriženih ruku kad smo izgovorili te riječi, pa će nam kruh svagdanji pasti s neba ili ćemo zadobiti otpuštenje grijeha bez pokajanja i traženja oprosta ili kao da se možemo sačuvati od napasti samim time što smo izgovorili te riječi u molitvi, a da i sami ne izbjegavamo bliže grješne prigode. Naprotiv, molitva nas potiče na nutarnju aktivnost, te je i sama takva nezamjenjiva aktivnost duha koja nas vodi prema obraćenju i svetosti.

Isus tako pokazuje da Božje uslišanje ovisi i o nama, to jest o tome koliko ustrajno idemo putem svetosti i koliko ozbiljno radimo za njegovo kraljevstvo. Zato molitva nije šala ni tek izgovorena riječ, nego najozbiljniji životni zahtjev. Moleći, to jest kucajući na Božje srce, otvaramo svoje za njegove darove pripravljene za nas. Zato dopustimo Gospodinu da i nas nauči moliti kao prave svoje učenike, a mi budimo ustrajni u svetosti kako bismo svojim životom donosili Božje kraljevstvo na zemlju.

Nama ljudima nije dano
u svom redovitom življenju
promatrati svijet iz zraka,
to jest iz ptičje perspektive.
Tek u rijetkim prigodama,
kad smo u letjelicama
ili na povišenim mjestima,
u povlaštenoj smo mogućnosti
gledati svijet ispod sebe
na drugačiji način.
Tada shvaćamo kako se
ta perspektiva razlikuje
većim dometom i jasnoćom,
te boljom preglednošću
za konfiguraciju terena.

Upravo takvoj perspektivi,
u duhovnom smislu,
poučio nas je sam Bog
koji je tijekom cijele povijesti
poučavao čovjeka
da zemaljske stvari
sagledava mnogo bolje
iz nebeske perspektive.
A pošto se čovjek opirao,
utjelovljeni Sin Božji je
i na križ bio uzvišen
da i životom posvjedoči
kako se iz Božje visine
najbolje promatra ljudski život.
Od tada se, po daru vjere,
svaki krštenik diže
u uzvišene nebeske visine
iz kojih sagledava svoj život
Božjim pogledom.

16. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus jednom zgodom dok je putova svratio kod svojih prijatelja Marte i Marije u kuću. Marta, kao domaćica kojoj je došao dragi gost, dale se zauzeto na posluživanje želeći Isusu učiniti što ugodnijim boravak u njihovoj obitelji, dok je Marija ostala slušati Isusa. Marta je stoga, osjećajući se napušteni i iskorišteno, od Isusa očekivala pomoć da on svojim autoritetom prekori Mariju i da je potakne da se uhvati posla i posluživanja. Očekivala je da se Isus zauzme za tako svakodnevne prizemljene stvari. A Isus, umjesto da učini kako je Marta tražila, dade za pravo Mariji. Tako se stječe dojam da je Isus relativizirao važnost kućanskih poslova, te gostoprimstva koje se trebalo iskazati njemu.

Možda je naša današnja situacija u mnogočemu slična tim odnosima koje je, naizgled, htio Isus. Gotovo da je iznimka da se danas nađe u obiteljima djevojka Martina duha, gostoljubiva i okretna, kadra pobrinuti se za gosta putnika i omogućiti mu da se dobro okrijepi i osjeća. Djeca u kući najčešće ne znaju gosta ponuditi niti čašom vode, jer ne znaju gdje stoje čaše, a luksuz je očekivati da znaju pripremiti ručak i ponuditi gosta. A da se ne govori o tome kako nisu naučile držati čistim i urednim obiteljski dom ili svoju sobu, ormar i sudoper, kupaonicu i kuhinju. Upravo rado toga počesto se diže vapaj roditelja Bogu: Gospodine, zar ne mariš što moje dijete ne mari i ostavlja me da sama perem, čistim, kuham, peglam i spremam? Gospodine, zar ne mariš da me moje dijete ostavu samu mučiti se tolikim stvarima, a ono sjedi na fotelji pred televizorom prekriženih nogu i skrštenih ruku, s kavom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci? Zar ne mariš što moje dijete zna samo potrošiti novac na parfeme i uređivanje, na izlaske i zabave, a u stanu ostavlja samo nered i prljavštinu koju treba netko drugi iza njega čistiti? Zar ne mariš što moja djeca umjesto da nedjeljom idu na svetu misu, radije vrijeme ispunjavaju ispraznim, pa čak i negativnim sadržajima, od šopinga do neprimjerenih i opasnih izlazaka? Mariš li ti uopće, Gospodine, za takve svakodnevne i prizemljene stvari?

No doista, mnoge su majke, u svom porivu da svojoj djeci što više ugode, same krive što nisu svoju djecu odgojile u duhu Marte. Previđali su da je odgoj satkan upravo od ovih malih sitnih svakodnevnih stvari koje nisu zanemarive. Kroz njih se brusi, te se u njima zrcali i očituje krepost. No ako roditelji ne omoguće djeci da razviju krjepost radišnosti i gostoljubivosti kakvu je imala Marta, da budu vični svakodnevnim poslovima u obitelji i spremni na gostoprimstvo, učinili su im lošu uslugu. Pogotovo što im to nisu omogućili u ime slušanja Isusa i njegove riječi, to jest u ime krjeposti kakvu je stekla Martina sestra Marija, nego u ime lijenosti i nemara, u ime ispraznih ljudskih ambicija i nesposobnosti odgoja.

Isus, međutim, nije prezirao ono što je činila Marta, to jest male jednostavne svakodnevne stvari i odgovornosti u životu, koje, ma kako sitne, ipak su jako bitne. Na žalost mnogi za nje ne mare i u obiteljima se ne skrbi oko toga da ih se vrši u ime života i da se djecu potiče da ih usvajaju i prakticiraju u ime Boga. Mnoga djeca zbog toga ostaju nezrela i uskraćena, te do konca života nedorasla djeca kojima treba hranu u usta stavljati, umjesto da budu zrele osobe sposobne biti očevi i majke koje vode obitelji. Zato se Bog, poradi našega dobra, zanima za tako male svakodnevne stvari, jer tako svjedočimo koliko smo odgojeni i krjeposni, postojani u dobru i ponizni za svakodnevno življenje, što nam danas jako nedostaje. Danas, na žalost, mnogama kao da nije stalo biti kreposne i radišne Marte – majke i očevi – koji su kadri brižno bdjeti nad svakodnevnim običnim stvarima, te tako podići krjepostan i odgovoran narašta. A onda opet kao da je još manje onih koji bi htjeli biti Marije – osobe do kraja posvećene slušanju Božje riječi.

Doista, ako ne bude onih koji će se znati u svakodnevnim stvarima posvetiti poradi Isusa i za Isusa, teško se može podići čvrst i odgojen naraštaj kadar na svojim leđima nositi teret odgovornosti i budućnosti jednog naroda. Isto tako ako ne bude onih koji će se svega toga znati odricati da bi mogli riječ Božju imati punije i plodonosnije, neće biti onih koji će narodu davati pravu viziju budućnosti.

Isusova prisutnost u životu, to jest obitelji, trebala bi biti poticaj na još veću zauzetost u obitelji u svakodnevnim stvarima. To je Marta dobro razumjela, te odatle njezin vapaj: Gospodine, zar ne mariš? No isto tako, Isus je znao da Marija nije iz lijenosti ostavila posao, nego iz veće potrebe da sama nasiti dušu Bogom, pa je onda na ispravan način vrednovao njezin stav kao bolji dio. A time što je Marijin nazvao boljim dijelim, vidimo da Isus prihvaća i onaj Martin dio kao ispravan, te ga onda valja takvim i prihvatiti. S time da Isus ne želi da se njega prima samo kao čovjeka, a primit ga kao Boga značilo je od njega primiti, te je stoga Marijin dio bio vrjedniji. Tako valja izabrati bolji dio, ali ne odbaciti onaj Martin, nego ga nadići, jer Gospodin mari za ono što činimo, te svakom našem činu daje spasenjsku vrijednost, pa i onim malim svakodnevnim stvarima kojima je predstavljala Martina krjepost. Izabirimo stoga uvijek bolji dio, bilo da poslužujemo u obiteljima poput Marte, bilo da služimo izravno Gospodinu slušajući njegovu riječ poput Marije.

Kad treba preliti tekućine
iz veće u manju posudu,
onda je potrebno imati
prikladnu i jednostavnu napravu
koju zovemo lijevak.
On služi da se tekućina prelije,
a da se uludo ne raspe
i nepotrebno ne izgubi
ništa od njezina sadržaja,
koji je najčešće dragocjen.
Tako je i sam dobri Bog,
kad se odlučio smilovati
grješnome ljudskom rodu,
te kad je odredio izliti
svoje milosno obilje,
poslužio se lijevkom križa.
Učinio je to na vješt način,
da nije bilo uzaludno
prolijevanje njegove krvi,
uz pomoć koje je sveta milost
ostvarila željene učinke,
puneći svako vjerničko srce
oproštenjem i ljubavlju Božjom.
I nama je danas dopustiti
da Bog od punine ljubavi,
po lijevku križa svoga Sina,
u kojem je tjelesno prebivala
sva punina božanstva,
pretoči u naša srca
neizrecivo božansko obilje.
Bogu je doista bilo naravno
pronaći način kako svima
udijeliti od punine njegove
neizmjernu milost na milost
u ograničeno ljudsko biće,
a da se pritom ne izgubi
ništa od čudesne snage i sjaja.

15. nedjelja kroz godinu – C

Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu odgovor je na jednu konkretnu dvojbu koju je imao jedan njegov sugovornik zakonoznanac. Riječ je bila o vršenju zakona, a razgovor je započeo zakonoznančevim upitom o tome što bi trebao činiti da baštini život vječni. Vrlo lako je došlo do izražaja da nije dostatno poznavati Zakon i Božje odredbe na razini teorije ili ljudskog znanja, jer je zakonoznanac to sve vrlo dobro znao, ali u sebi nije pronalazio dovoljno snage i motiva za ponašanje dosljedno spoznatoj istini. Ostavio je sebi prostora da i ne čini sve ono što je izlazilo kao posljedica znanja, te je time pokazao da njegovo znanje nije bilo ono pravo znanje koje ujedno iznutra tjera na aktivnost, nego je bila jedna vrsta intelektualne apstrakcije ili besplodnog umovanja.

Problem je bio u tome što vršenje Zakona i Božjih zapovijedi ne može biti djelomično, polovično i izbirljivo, nego bi trebalo biti cjelovito. Svaka zapovijed, doista, izvire iz Boga koji je ljubav, te tako Božja ljubav postaje temelj ljudskog djelovanja i snaga koja omogućuje da se vrše zapovijedi. A jer je svaki govor o ljubavi govor o cjelovitosti osobe, tako je zaključak do kojeg dođe zakonoznanac bio poziv i poticaj na cjelovito i dosljedno djelovanje, ne samo u duhu spoznate istine o ljubavi prema Bogu, nego i snagom ljubavi koja izvire iz njega. Uistinu, ne može biti suvislog govora o Zakonu i zapovijedima ukoliko se ne pretpostavi da je Božja ljubav njihov izvor i temelj njihova ispravnog shvaćanja. Upravo zato je zapovijed ljubavi ona temeljna zapovijed koju treba činiti kako bi se ušlo u život vječni.

No nakon što je Isus svojim pitanjem prisilio zakonoznanca da pokaže koliko poznaje Zakon, dotični je postao svjestan da ni sam nije vršio Zakon, a ušao je u raspravo uvjeren da ispravno živi i da je na dobrom putu. Sebi je dopuštao rasprave o Zakonu, umjesto da ozbiljnije prione na vršenje onoga što mu je nedostajalo. A kad je tako sama sebe raskrinkao kao nevršitelja Zakona, htio se potom opravdati govoreći kako nije znao tko je njegov bližnji. Vjerojatno je živio osrednje i mlako, kako uostalom živi većina nas ljudi, idući linijom manjega otpora i ljubeći one svoje najbliže koji su mu uzvraćali ljubav. Vjerojatno je ljubio u mjeri u kojoj je sam procjenjivao da mu je ugodno i prihvatljivo, u mjeri koju je u svojem ljudskom poimanju shvaćao i prihvaćao, ne praveći nikad ozbiljnijeg iskoraka prema bližnjemu na način da bi uzeo sebi za smisao i cilj života iskazivati milosrđe drugima. Zato je došao do proturječja: on koji se dičio svojim poznavanjem zakona, sada izjavljuje da nije znao tko je njegov bližnji, te mu je to bio izgovor što nije činio.

Bio je u pravu utoliko ukoliko je istina da za naše ljudsko ‘činiti’ doista treba mnogo toga i ‘znati’. No s druge pak strane, Isus mu daje daljnju pouku svojom prispodobom o Samarijancu, dovodeći ga do toga da je i ovaj put priznao da zna što bi trebalo ili barem da zna procijeniti što je ispravno, a ispričavao se neznanjem jer nije činio idući linijom manjeg otpora. Umjesto da se ispravda neznanjem, postalo je očito da opravdanja nije bilo. Jer i sam raskorak koji postoji između znanja i vršenja nije nastao zbog neznanja, nego zbog nehtijenja i nedosljednosti. Zavaravao je sebe i druge uvjeren da vrši Zakon, a u biti je bježao od vršenja najvažnijih odredbi vršeći samo u mjeri koju je sebi kao čovjek odredio, prema ljudskom shvaćanju i osjećanju.

Iz ovog događaja proizlazi i jasna poruka nama danas, jer otkrivamo kako nas Isus kao Učitelj uči da premostimo jaz koji i u našem životu postoji između znati i činiti. Najprije nas vodi do pravoga znanja, da bi nas potom onda i usmjerio da to isto znanje provedemo u život, jer nam ne pripada baština života vječnoga ako smo znali, a nismo činili.  Osim toga Isusov dvostruki poticaj zakonoznancu ‘da čini’ ono što je prepoznao kao ispravno bilo u riječi Zakona bilo u prispodobi koju mu je ispričao Isus, ostaju poticaji i za nas. Gospodin je svojom riječju i nama pokazao pravi put na kojem prevladati jaz između onoga što znamo i što činimo. S njime nemao lažnih izgovora o neznanju, jer nam je on otkrio autentičnu ljubav Božju koja postaje izvor objave i snaga za dosljedno djelovanje. On nam je objavio da Boga treba ljubiti jer je on nas prvi ljubio, te da treba ljubiti i svakog čovjeka unatoč svemu, kao što je i nas Bog ljubio unatoč grijehu i otpadu.

A on koji je bio istinski milosrdni Samarijanac ljudskoga roda dao nam je izuzetan primjer da činimo kao što je on činio. Ujedno nam je ulio snagu svoje ljubavi kako bismo mogli činiti ono što smo spoznali kao ispravno i ono što smo vidjeli u njegovu primjeru. Dopustiti nam je da nas njegova ljubav zahvati, te da nas pretvori u milosrdne svjedoke u svijetu koji će imati ono najvjerodostojnije znanje o Bogu koje pokreće na zauzetu ljubav, jer naše znanje o Bogu nije obično teorijsko znanje, nego poznavanje živoga Boga Oca čija nas ljubav pokreće da se dajemo za braću. Posvjedočimo stoga svijetu da znanje koje imamo nije besplodno kao neka filozofska rasprava ili teorijski zaključak, nego da je proizišlo iz živoga iskustva s Gospodinom, nije samo puko znanje, nego istina koja nas pokreće da se potpuno predamo za Boga i da izaberemo milosrđe kao stil života prema braći ljudima.

Znanstvenici od formata
koji nisu dopustili
da im ljudski pogled
bude granica i ograničenje,
patentirali su velike izume
jer su radije opredijelili
za vlastitu intuiciju
protiv krute očevidnosti.
Jedan od tih izuma bila je
i parabolička antena
ili popularno satelitska,
koja služi za primanje
televizijskih programa.
Ona uspješno prima i sabire
oku nevidljive radiovalove,
pretvarajući ih u ton i sliku,
na opće udivljenje ljudi.

No već prije ljudi sam Bog je
patentirao ovakav izum,
jer je stvorio ljudsko srce
kao prijemnik onih nevidljivih
silnica iz svoga uma i srca.
A kad je čovjek otklonio
antenu od Božjeg izvora,
došao je Božji Sin usmjeriti je,
nepovratno i potpuno precizno,
prema srcu iz kojeg je primao
silnice vječne ljubavi.
Od tada je svakome dano
usmjeriti sve svoje snage,
te primiti razgovijetan ton
i jasnu sliku Božjeg života.
Težiti nam je biti mu vjerni
dok i sami ne prispijemo
u puninu iz koje smo
primali poticaje ljubavi,
čvrsta jamstva života
i nepogrješiva usmjerenja.

14. nedjelja kroz godinu – C

Kako Crkvu našega vremena, tako je i Isusa mučio problem nedostatka zvanja, to jest poslenika i poslanika koje je imao poslati u svoju žetvu da vrijedno rade i privode ljude u Božju žitnicu, to jest u vječni život. Da je i Isus uočavao nedostatak zvanih i poslanih razaznajemo iz njegove izjave: Žetva je velika, radnika je malo. Dakle, i on je smatrao da je radnika malo, te je, kako vidimo, stavio na srce svojih učenika da vode računa o tome. I sam je morao poduzeti korake da odgovori na tu krizu i manjak onih koje je trebalo poslati u žetvu Božju. A što je kanio poduzeti, zapisano je u savjetima koje daje svojim učenicima, kad ih poziva na krepostan i uzdržljiv život, svjestan kako je njihovo svjedočanstvo istinski magnet koji može privući druge da nasljeduju Učitelja i vrše božansko poslanje naviještanja kraljevstva Božjega. A drugi njegov odgovor je poziv da mole Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu.

No u krizi zvanja, počesto se nude rješenja kako bi se doskočilo krizi. Jedno od rješenja o kojem se glasno raspravlja u Crkvi je ređenje oženjenih muškaraca ili pak ređenje žena. Ne sumnjajući u dobronamjernost onih koji nude ta rješenja, ipak ne znam jesu li dovoljno dobro iščitali uzroke nedostatka zvanja i krize zvanja, ako se o tome može govoriti, te jesu li pronašli pravo Gospodinovo rješenje. Jer i Isus kad je govorio o nedostatku radnika, nije svima koje je poznavao dao ovlast ni propovijedanja niti vođenja zajednica koja će se oblikovati nakon njegova uskrsnuća, a mogao je na tako jednostavan način riješiti problem. Isus, međutim, nije krizu promatrao kroz broj, kako smo mi skloni, jer smo navikli da treba biti određeni broj svećenika koji će recitirati misu i podijeliti sakramente. Uglavnom smo usredotočeni na ono izvanjsko tehničko funkcioniranje, a ne na kvalitetu onih koji su pošli za Isusom.

Danas se, dakle, govori da je problem što je malo svećenika, ali se malo govori o tome kako bi nam bili neophodni gorljivi navjestitelji Božje istine, ljudi potpuno predani Bogu i njegovoj riječi. Kad govorimo kako je malo zvanja, onda se uglavnom misli kako je malo onih koji će obaviti činovničke poslove u župi, umjesto da vapimo da bude više molitelja. Kao da želimo da bude onih koji će obaviti servisne poslove u župi, a ne da budu istinski tražitelji Boga. Kao da želimo da budu djelitelji sakramenata kao prodavači na tržnici, umjesto da žudimo da svećenici budu svjedoci Božjih otajstava koji prevrću stolove bezboštva i mlakosti u Crkvi i u društvu.

Istina, Isus je želio radnika, ali je bio usredotočen na Božju njivu i žetvu. Znao je koje su stvarne potrebe Božjeg vjerničkog puka, te je htio sve dovesti u žitnicu Božju. Žetva je bila velika, no trebalo je i radnika koji će ljude privesti poznavanju živoga Boga. Htio je poslati one koji će nadići zakonodavne okvire, te dati narodu svjetlo i žar Duha po kojem bi prestali živjeti u duhovnoj nesigurnosti. Cilj mu je bio vršitelje zakona pretvoriti u prijatelje Božje, a za takvo što mu je trebalo pravih radnika koji imaju osjećaja za Boga, koji su s njim u prisnom odnosu do mjere da razumiju savršeno njegovu riječ, volju i ljubav. Tako je Isus krizi broja nastojao doskočiti kvalitetom radnika u žetvi, a ne ljudskim tehničkim rješenjima. Uočljivo je stoga da nije htio zaobići istinski problem, a to je kvaliteta radnika i žetvi Božjoj, te je zato pokušao odgojiti učenike koji će biti kadri zapaliti srca i učiniti da plamte za Boga. Htio je one koji su sami oduševljeni  i spremni oduševljavati za Boga i pokoravati zloduhe ovoga svijeta.

Jer i danas bi bilo lako pronaći onih koji će izrecitirati ili otpjevati misu, ali nedostaje onih koji su spremni predati se do kraja kao žrtva za Krista. Lako bi bilo pronaći onih koji bi za dobru plaću odradili što treba, ali problem je naći one koji bi sve što imaju dali za navještaj kraljevstva. Ne bi bilo problema pronaći one koji bi bili kadri svećeničkom službom prehraniti sebe i svoju obitelj, ali problem je naći one koji bi ostavili svoju obitelj da se posvete potrebama Crkve. Nije problem pronaći nekoga tko živi na račun svoje službe kao dobro uhljebljen, ali pronaći onoga tko živi za svoju službu dajući se nesebično za spas svojih vjernika, mnogo je teže. Doista, nije problem pronaći činovnike i plaćenike, ambiciozne karijeriste ili koristoljubive materijaliste, ali pronaći skromna, umjerene i velikodušna radnika koji je sretan jer vrši volju Božju, to je mnogo teže.

Stoga i danas, ako nedostaje zvanja, onda nedostaje gorljivih blagovjesnika, spremnih i nesebičnih staviti se na raspolaganje Bogu živomu, koji od radosti trepere na zvuk njegova glasa, koji se napajaju njegovom riječju i od nje žive, koji se pale njegovom ljubavlju i izgaraju za spasenjem duša. Kao zaključak moglo bi se reći da je kriza zvanja ništa drugo nego kriza vjere u Boga i živoga zajedništva s njime nas u Crkvi. Možemo iznaći načina da proizvedemo nove činovnike, ali je samo jedan način da dođemo do novih vrijednih radnika, a to je da ponizno molimo Boga, da se žrtvujemo, odričemo, postimo, živimo skromno i samozatajno onako kako je Gospodin htio. Tako vidimo da Isus nije tražio tehnička rješenja, jer je uostalom bilo mnogo pismoznanca i farizeja, nego je htio predane radnike s novim iskustvom i novom snagom. A to isto očekuje i od nas da se s krizom koja nas prati suočimo na istovjetan način na koji se on suočio s njom, te da živimo onako kako je on učio svoje učenike, te će nakon toga naše molitve Gospodaru žetve biti uslišane, a mi dobiti revnih radnika koji predano žanju na njivi Gospodnjoj i dovode u život vječni one koji su povjereni njihovoj skrbi.

Gotovo svima je poznato
da u kućama i stanovima
kad treba učvrstiti
pojedine dijelove namještaja
da se ne klimaju ili ne ukose,
nego da stoje ispravno i uspravno,
redovito se podmetne jedna vrsta
plastičnog ili drvenog klina
koji omogući stabilnost i čvrstoću.
Doista, bilo stol, ormar ili stalaža,
tek je komad klimavog namještaja,
ako kajlom nije stavljen u ravnotežu.
Isto vrijedi i za ljudsku stabilnost
u kojoj se svaka osoba izgrađuje.
Pojedinac može imati potrebne
ljudske i umne kvalitete,
ali ako sve skupa nije učvrstio
svetim križem Gospodinovim,
njegovo znanje je sasvim krhko,
a život nestalan i nestabilan.
Zato nam je učvrstiti život
ovom svetom kajlom križa,
kojom se uglavljujemo u Kristu,
da se provede punina vremena,
te sretno prispijemo punini spasenja.