Blizancima zovemo osobe
začete u jednoj trudnoći
i rođene iz jednog poroda,
pa i onda kad porod
ne mora biti istovremen.
Njima je svojstvena velika sličnost
do mjere da su vrlo često
gotovo identični jedan drugome.

Sukladno gore rečenome
mi kršćani smo istinski blizanci
jer smo rođeni iz istog poroda,
snagom Boga živoga
iz Kristova slavnog uskrsnuća.
I mi se odlikujemo iznimnom sličnošću,
napose sličnošću Kristu Gospodinu
s kojim smo otajstveno srasli
po sličnosti smrti njegovoj,
pa ćemo srasti i po sličnosti
njegovu slavnom uskrsnuću.
Upravo po tom daru,
kao Kristovi blizanci,
u vječnoj slavi Kraljevstva,
bit ćemo Bogu slični,
jer vidjet ćemo kao što jest.

15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o poslanju koje Isus daje svojim učenicima kad ih šalje naviještati kraljevstvo Božje. Pri tome im daje vrlo precizne upute o tome kako ići na put i kako se ponašati i postaviti u pojedinim okolnostima. Daje im savjete kako se trebaju ponašati kad ih prime, to jest kad njihova riječ uspješno dolazi do cilja i žanje uspjeh. Ali isto tako ih poučava što im je učiniti onda kad njihova riječ naiđe na neodobravanja i zid kroz koji ne može proći navještaj Božje riječi. Iz toga vidimo da je jedna od mogućih varijanti koju Isus predviđa je i odbacivanje na koje apostoli mogu naići u pojedinim sredinama, što on mirno prihvaća kao jednu zakonitu mogućnost. Ta mogućnost se tiče ljudske slobode, jer Bog se daruje u slobodi i očekuje da njegova riječ bude slobodno prihvaćena, kao što relativno mirno dopušta mogućnost da ga pojedinci i odbiju.

Zanimljiv je savjet koji Isus daje svojim učenicima u slučaju kad negdje ne prihvate blagonaklono njihov navještaj: Ako vas negdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo. O ovakvom Isusovu savjetu je neophodno malo podrobnije razmisliti, pogotovo jer se, tražeći da otresu prah, izrazio slikovito u duhu svoga vremena. Ponajprije treba se upitati što taj savjet znači i što je Isus njime htio ostvariti. Je li time što svojim učenicima savjetuje da otresu prah ispod svojih nogu pretpostavlja da im savjetuje da otklone svaku odgovornost za dotičnog pojedinca, kuću ili mjesto? Diže li on time ruke, nakon neuspjeha u naviještanju od tih istih ljudi koji su upravo najpotrebniji obraćenja i Božje riječi tim više što je odbacuju? Potiče li ih da hladnokrvno prihvaćaju navjestiteljski neuspjeh i da se mire s njime? Zar povrijeđenost navjestitelja treba dovesti do toga da se odbaci svako nastojanje oko tih istih koji se pokazuju tvrdokornima? Je li ovim riječima Isus učio svoje učenike da okreću leđa od tih ljudi? Želi li ih time demotivirati i obeshrabriti pred neuspjesima? Želi li da ne ulaze u rasprave i razgovore, da odustanu od urazumljivanje i uvjeravanja ljudi za njihovo vječno dobro i spasenje?

I dok tako postavljamo pitanja o tome što je mogao značiti Isusov savjet učenicima pored mogućim neuspjehom, bit će nam lakše ako ga pokušamo usporediti s vlastitim životom. Tko to od nas, naime, nije doživio neuspjeha, razočaranja i odbacivanja. I to ne samo od nepoznatih, nego i od onih najbližih? Tko to nije doživio poteškoća i neuspjeha u poslu i svakodnevnim aktivnostima? Isto tako valja primijetiti da ni danas Crkva i svećenik nisu dobrodošli u svakom domu, a da ne govorimo u medijima, javnosti i politici. Ne možemo reći da i danas nema svjesnog odbacivanja Crkve i vrijednosti koje ona zastupa, i to na najvišim razinama uljudbe, gospodarstva i političke moći. Te se stoga postavlja pitanje trebamo li se zbog toga prestati truditi oko očovječenja i uljuđenja ove zapadne uljudbe koja pokazuje tako malo istinski ljudskoga?

No na pitanja koja nam izviru iz evanđeoskog teksta i na pitanja koja nastaju u našem konkretnom životnom okruženju, valja dati pravo tumačenje i istinski odgovor dostojan Sina Božjega koji je poslao svoje apostole da naviještaju kraljevstvo Božje. Prvo što valja reći je sljedeće: Da Isusu nije stalo do dobrobiti i spasenja svih ljudi, ne bi bio slao svoje apostole da naviještaju radosnu vijest. Stoga ih on svojim savjetom da otresu prašinu s nogu ne potiče da okrenu leđa onima koji odbacuju navještaj spasenja niti im daje za pravo da se olako obeshrabre i odustanu od svoga poslanja. Naprotiv, on želi da time ostave znak i svjedočanstvo onima koji su ih odbili, kako bi im se taj znak upečatljivo urezao u svijest, te da jednom shvate, kad spoznaju zabludi i kad dođu u slijepu ulicu svoje nevjere i ljudskih nastojanja, da su bili u zabludi i pogibelji onda kad su udaljili Isusove navjestitelje. Tada im može biti prigoda za obraćenje kad se sjete ostavljenoga znaka kako bi spoznali da su sami sebi bili okrenuli leđa i da su sami odustali od svoga poslanja kad su Isusove učenike udaljili sa svojih vrata i otkazali im gostoprimstvo.

Zato Isus ni danas ne želi da se navjestitelji obeshrabre pred neuspjesima kod ljudi i u svome društvu, premda je bolno promatrati kako čovjek odbacuje od sebe onoga tko mu donosi dar spasenja. Isus ne želi ni danas da se navjestitelji mire s neuspjehom, i kad trebaju prihvatiti činjenicu da ima onih koji ih ne samo odbacuju nego i mrze. Bolno je, doista, promatrati pojedince i društvo u vlastitom narodu i gledati kako odbacuju vrijednosti i spasenjske darove u ime ispraznosti koja im se nudi i napuhuje u ljudskim sustavima ovoga svijeta. Zato poslanik otresa prašinu s nogu da kaže da je čisto od odgovornosti za njihovu propast, te da je čist od prašine koju im netko drugi baca u oči kako bi im onemogućio da vide. Isusov je navjestitelj sve činio da dotične razuvjeri, da im očisti prašinu iz očiju, a kad već nisu htjeli i kad više nije bilo moguće napraviti daljnji korak, onda je jednostavno otresao prašinu s nogu za svjedočanstvo svima.

Neka i nama, Crkvi u cjelini i svakom vjerniku ponaosob, Isusov savjet bude poticaj da se ne mirimo s neuspjehom, nego da još gorljivije nastojimo oko stvarne dobrobiti vlastitoga naroda i društva, pa i onda kad stječemo dojam da nama i sebi taj isti čovjek i narod, to isto društvo okreće leđa. Nas Isus šalje da ljudima vjerodostojno svjedočimo i da svim ljudima ostavljamo znakove po kojima će jednom moći prepoznati da ih je Bog bio pohodio svojom porukom, a oni su je odbili sebi na štetu. Stoga i kad nas pojedinci i javnost odbija ipak nam je neophodno nastaviti moliti i raditi za istinsku i cjelovitu dobrobit društva i čovjeka koja će se ostvariti onda kad potaknemo sve ljude da svoj pogled usmjere prema vrijednostima koje iz Boga izviru i prema istinskom životu koji doseže svoje ostvarenje i puninu u vječnosti.

Statika ili građevna statika
je znanost o sigurnosti konstrukcija,
to jest znanost o izračunima
o nosivosti dijelova zgrade.
O vještini arhitekata i inženjera
da naprave statički izračun,
to jest izračunaju moguća opterećenja,
ovisi stabilnost ili nestabilnost zgrade.
A ne samo da je neophodno
izračunati stalna opterećenja
kao što je težina konstrukcije,
nego valja predvidjeti
i one neobične efekte
i promjenjiva opterećenja
kao što su požari i potresi,
vjetrovi i temperature,
te utjecaji kiše i snijega.

Sličan statički izračun
doista je neophodan
i za ljudsko duhovno zdanje,
jer ljudi u svojoj površnosti
počesto ne vode računa
o vlastitim temeljima,
čim ugrožavaju osobnu stabilnost.
Napose to vrijedi za pojedince
koji odbacuju živoga Boga
ne prihvaćajući božanski život
kao temelj svoje stabilnosti.
A kad dođu vjetrovi i bujice
i druge životne nedaće
njihov život se brzo uruši
kao nestabilna kula od karata.
Na žalost oni ne znaju da je čovjek
čvrst i stabilan u ovome svijetu
onoliko koliko su njegovi temelji
položeni i učvršćeni u Boga.

14. nedjelja kroz godinu – B

Nakon što smo proteklih nedjelja slušali kako Isus prolazi galilejskim gradovima liječeći i naviještajući kraljevstvo Božje, u današnjem odlomku čitamo kako dolazi i u svoj zavičaj, te subotom počinje naučavati u sinagogi. Međutim, njegove riječi nemaju isti učinak na slušatelje kao što je bilo u drugim mjestima, što evanđelist Marko uredno opisuje. Isus će u svome rodnom mjestu doživjeti (ne)očekivano iskustvo odbacivanja. Dinamiku događaja razaznajemo iz opisa osjećaja koji prate prisutne u sinagogi. Evanđelist opaža da su bili preneraženi kad su čuli Isusovo naučavanje, da bi kasnije uočio da su u nevjerici postavljali pitanja o njemu, te su se i sablažnjavali o njega. Vrhunac njihovih dvojbi glede onoga koji je bio pred njima bila je sumnja, to jest nevjera koja je bila toliko jaka da joj se Isus čudio, te poradi nje nije mogao ondje učiniti nijedno čudo.

Cijeli slučaj dakle završava time da Isusovi sumještani u sinagogi ograničavaju svojim pristupom i osjećajima njegovu božansku moć. Sve je započelo nevjericom i preneraženjem, a dovelo ih je do sablazni i nevjere uslijed koje su odbacili Isusa i njegovu poruku. Na žalost ne znamo točno što je Isus govorio i što ih je toliko prenerazilo i u njima potaklo nevjeru. No vjerojatno nije bilo pitanje samo sadržaja nego i onoga koji govori, što je često velika prepreka ili izgovor nama ljudima. Kad nam ne odgovara ono što čujemo, onda se usredotočimo na ono tko govori. Zato se i jesu pitali: Odakle to ovome? Kakva mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Dakle, bilo je i njima očito da je posrijedi mudrost i silna djela, ali im je smetalo kako to da je njemu bila dana tolika mudrost i da se po njegovim rukama događaju takva djela. Bio im je neprihvatljiv Isus kao navjestitelj mudrosti i autor silnih djela, pa su zato u njima proradili osjećaji odbojnosti prema njemu i svemu što je naučavao i činio.

I danas u našem svijetu se u glavama mnogih pokreće sličan mehanizam. Počesto promatramo i razmatramo s oduševljenjem i divljenjem misli i izreke filozofa i književnika, te je i hvale vrijedno da tražimo uzvišene sadržaje koji uzdižu duh. Nema ništa lošega u tome da se divimo ljudskoj mudrosti i znanju, no postaje problematično kad nismo kadri osjetiti veličinu i uzvišenost Božjega znanja i Božje objave koja daleko nadvisuje onu ljudsku mudrost. I danas se događa kad iz usta biskupa ili svećenika čujemo navještaj one nepogrješive Božje istine i mudrosti, mnogi to prihvaćaju s dozom netrpeljivosti, te redovito, jer im ne odgovara, prebace žarišnu točku s onoga što je rečeno na onoga tko govori. Posljedica svega toga je da od sebe odbace vjerodostojnu Božju poruku upravljenu izravno njima. Da iste riječi izgovori netko drugi, možda bi se divili i prihvatili o njima razmišljati, ali kad službenik Crkve govori u ime Boga koji se objavio i darovao svome puku, onda to postaje neprihvatljivo.

Možda i za ovakve situacije postoji objašnjenje. Ljudska mudrost i ljudsko znanje, ma koliko moglo biti uzvišeno, prodorno i duboko, nikoga od nas ničim ne obvezuje, nego samo u mjeri u kojoj sami želimo. No spasenjska istina Božja nas zahvaća i obvezuje na izravan način, cjelovito i potpuno. A onaj koji je ne želi prihvatiti, pokrene mehanizme odbacivanja tako da ga ne zahvati osobno, kao što učiniše stanovnici Nazareta. Svi mi ljudi pred Bogom imamo takve obrambene mehanizme, te mu ne dopuštamo da lako i jednostavno uđe u naš život i da nas do kraja prožme. Radije se bunimo i podižemo barijere nevjerice i nevjere kako ne bismo dopustili da nas zahvati do kraja, da nas preobrazi i da nas, ako treba, u društvu izloži. Vjerojatno se to dogodilo i u sinagogi u Nazaretu. Očito im je Isus navijestio Božju mudrost kao živu i zahtjevnu, kao mudrost koja njih osobno izaziva i poziva na put obraćenja i trajnoga hoda za njim, pa su se radije obranili od toga nego da prihvate.

Pred Božjom porukom koja nam je upućena izravno i koja nas zahvaća osobno i intenzivno mi smo počesto preneraženi te je odbijamo. Isus pak ne može ne izgovarati poruku izravno, ne može govoriti apstraktno, nego izravno za spasenje i duhovni život svakoga od nas. Iskustvo koje Isus ima u Nazaretu među svojima poticaj je nama da se preispitamo kakvim osjećajima slušamo evanđeosku poruku. Slušamo li je samo dok nam zvuči uopćenom, dok mene ne dirne osobno? Podižem li obrambeni mehanizam onda kad me dirne i kad je upravljena meni? Jer u društvu u kojemu živimo možemo uočiti iste reakcije. Na isti način ljudi odbijaju Boga kad osjete da im progovara, to jest najprije se ogluše na njegove riječi koje su uvijek izravne, jer su riječi važne i bremenite spasenjem. Bilo bi smiješno da Bog upravlja apstraktne riječi kao neke filozofske teorije, pa tko ih prihvati prihvati, bez neke posebne obveze. On ih, naprotiv, upravlja izravno od srca k srcu, od uma k umu, te očekuje da mu dopustimo da nas zahvate.

Na nama je da to prepoznamo kao prednost i prihvatimo oduševljeno, a ne da se nađemo povrijeđenima zašto nam Bog na izravan način dira razum i srce, svijest i savjest. Takva izravnost je pokazatelj Božje skrbi za nas, a nije prozivanje ni provokacija s njegove strane. Ako nas Bog želi trgnuti iz naše uljuljanosti, to je radi toga što nas voli i što takva uljuljanost nije dobra za nas. Stoga mi sebi ne možemo dopustiti osjećaje koji ograničavaju Isusovu moć, nego naprotiv s radošću i sa zanosom prihvatimo njegovu izravnu poruku svakome od nas koji slušamo njegove riječi. Umjesto da ograničavamo nevjerom Božju moć, radije otvorenim pristajanjem prihvaćajmo Isusa i s ponosom istaknimo ono što su propustili stanovnici Nazareta koji su ga prezreli jer je bio njihov. Istaknimo ne samo da ga se ne stidimo, nego da vjerujemo upravo radi njega, utjelovljenog Božjeg Sina, koji je među nas došao moćnom riječju i čudesnim djelima kako bi nas obdario spasenjem i životom vječnim.

Kaže se da krokodili plaču
dok nemilosrdno gutaju plijen
u močvarnim vodama gdje žive.
Jer se vjerovalo da suzama oplakuju
ulovljenu nesretnu žrtvu,
po njima se svake dvolične suze
nazivaju krokodilskim suzama.

Tako i svijet u kojemu živimo
iskazuje lažno sažaljenje
prema žrtvama svoga vremena.
U tom smislu se bezdušno bori
protiv vječne Božje istine
i pravih vrijednosti života,
a onda se čudom čudi
kad ljudi gube orijentaciju,
kad srljaju u grijehu i bezboštvu
kojega sami postaju žrtve.
A na poseban način truje mladež
neodgovorno joj dajući u ruke
sredstva duhovnog samoubojstva,
te se potom zgražaju i sablažnjavaju
nad tolikim opustošenim životima,
nad besmislom i propasti
koja ih svakodnevno prati.
Okruniti nam se radije
dobrome i sućutnome Bogu
koji je iz ljubavi i samilosti
podijelio naš ljudski život.
On nas nikad ne navodi na zlo,
a kao Otac nas sažalijeva,
ako smo lutali, padali i propadali,
oplakujući nas iskrenim suzama
dok čeka naš povratak u očinski dom.

13. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak prikazuje nam određena proturječja koja u sebi kriju različite životne situacije, pa i onda kad se radi o situacijama u kojima se u prvi mah ne bi očekivalo takva proturječja. Izdvajajući, naime, lik nadstojnika sinagoge Jaira u odnosu na sve što se događa oko njega, vidimo da odudara od mnoštva koje se okuplja oko Isusa, te zauzima samostalan stav, pa i onda kad će biti izložen porugama i podsmjesima. No samo takav stav prianjanja uz Isusa i čvrstog povjerenja u njegovu riječ dovest će ga da zadobije toliko veliku milost da Učitelj vrati u život njegovu kći. Jair ne uspostavlja odnos koji bi se zasnivao samo na ljudskim obzirima, jer ih je Jair trebao više puta pogaziti, a uvijek u ime onog istinskog dobra koje je izabrao za sebe i svoju obitelj. Prvi put je to učinio kad je morao zanemariti mnoštvo oko Isusa i doći mu pred noge, drugi put onda kad je čuo vijest od svojih da mu je kći umrla, te je nastavio vjerovati spreman podnijeti i podsmijehe, a treći onda kad je dopustio da Isus s autoritetom izbaci sve iz njegove kuće. Tako je vrlo uočljivo da, dok se oko Isusa okuplja mnoštvo svijeta, on ima hrabrosti doći u prvi plan i prekinuti učitelja iznoseći jednu svoju goruću molbu, a to je da mu ozdravi kćer. Jair je, dakle, prisiljen zanemariti toliki svijet oko sebe i usredotočiti se jedino na Isusa, jer mu Isus jedini može pomoći u njegovoj bolnoj situaciji. To, međutim, nije sve. On će morati, kad mu donesu vijest da mu je kći umrla, i dalje ostati pun pouzdanja u Isusovu riječ i utjehu koju je primao od njegakad mu je rekao: Ne boj se! Samo vjeruj! Naposljetku, i trećem trenutku u kojem se pokazuje njegova privrženost Isusu, Jair će dopustiti Isusu da se ponašao kao domaćin, te da izbaci iz kuće sve one koji su, u želji da izraze svoje suosjećanje s njime, bučali, plakali i naricali. Pa ipak, premda su bili s nekim plemenitim ciljem i dobrom nakanom, Isus ih izbacuje vani, a Jair mu to dopušta svjestan da mu veću utjehu pruža Gospodinova prisutnost nego njihovo naricanje.

Paralelno situaciji u kojoj se pronašao Jair možemo mogu se pronaći i mnogi vjernici u današnjem svijetu. Mnogo je onih koji su pogođeni bolešću i nedaćama, ili pak zahvaćeni nekom drugom žalošću, no mi ih prepuštamo njima samima i stojimo na dobroj udaljenosti od njih, u sebi sretni što nas nije takvo što zahvatilo. Čak naizvana možemo pokazivati znakove sućuti, ali u sebi osjećati sreću što smo mi dobro prošli jer nas takvo što nije snašlo. Takva sućut je lažna sućut koja ne donosi utjehe onima koji trpe sve dok na sebe ne preuzmemo odgovornost za njihove živote i ne pokušamo učiniti što je u našoj moći da im donesemo istinsku utjehu. To je sućut mase koja ne zna niti na koji način utješiti pojedinca koji trpi. To je sućut svijeta koji samo buči i plače, te lije krokodilske suze, ali nije u stanju dati istinsku utjehu koju daje Bog. To je sućut društva koje donosi zakonske uredbe po kojima djeci stavlja u ruke oruđa duhovne i tjelesne smrti, a onda izražava sućut kada se dogodi zlo. Ovaj svijet najčešće lije krokodilske suze jer s jedne strane dovodi do necjelovitih ponuda i omogućuje površnost i isprazan život, omogućuje i ozakonjuje zlo i grijeh, potiče mlade na raskalašenost i iživljavanje, a kad se potom dogodi zlo kao posljedica takvih izbora, onda se svi iščuđuju kako se to uopće moglo dogoditi, te se dvolično sažalijevaju nad unesrećenima noseći u sebi neki osjećaj sreće što se to nije dogodilo njima nego drugima. U tom trenutku nema nikoga da povuče uzročno-posljedičnu vezu, te da se vrati nazad tamo gdje su napravljene pogrješke koje su dovele do nepotrebnih žrtava. Time se ovakvo društvo pokazuje kao društvo koje jede vlastitu djecu i izražava dvoličnu sućut. A ni mi vjernici nemamo snage napraviti iskorak vjere i dati presudnu riječ vjeri u odgoju vlastite djece, nego ostavljamo da presudnu riječ vodi stihija, masa, društvo koje nema ispravnih kriterija ni stvarne brige za kakvoću odgoja.

Roditelji, naprotiv, koji iskreno vjeruju u Boga trebali bi se učiti odgovornosti za vlastitu djecu na Jairovu primjeru. Poput Jaira bilo bi neophodno da nauče izdići se iznad mase ili izdvojiti od mase i onoga što čini većina. Roditelj koji svome djetetu dopušta da živi neuredno, da odbaci vjeru i vrijednosti, da srlja u sadržaje i ponude koje mu dolaze od svijeta, ima lažnu sućut prema svojoj djeci. Štoviše, odgovoran je za njihovo duhovno dobro. Ako ga ne privodi Kristu i dopušta da masa utječe na njega, te ukoliko odgaja svoje dijete na način na koji “svi” odgajaju, ili ukoliko nudi svome djetetu ono što “svi” nude, onda je tek učinio medvjeđu uslugu, a kasnije će liti krokodilske suze, jer neće prihvatiti svoju odgovornost za sve što se kasnije dogodi. Bilo bi žalosno i tragično ako bi čak i sam roditelj stao na stranu bešćutne mase, te se ponašao prema svome djetetu onako kako se ponašaju “drugi” ili onako kako se ponaša “većina” ili “svi”, kako se to redovito kaže. Da se Jair ponašao poput svih, nikada Isus ne bi ušao u njegovu kuću niti bi uskrisio njegovu kći.

Jair i njegova žena imali su hrabrosti za malo drukčiji odnos prema svome djetetu, te postaju primjer svakom kršćanskom roditelju kako Isusa treba uvesti u vlastitu obitelj, te vlastitom djetetu zajamčiti živi odnos s njime. Oni i danas pokazuju da je glavni odgojni cilj omogućiti djeci da ostvare zajedništvo s Isusom, jer im je samo to jamstvo ispravnoga života i sretne vječnosti. Molimo da roditelji uzmognu ići protiv struje, te odgajati svoju djecu na neponovljiv i jedincat način kao istinsku djecu Božju koju Isus obdaruje istinskim životom i vodi putem vječnoga blaženstva.

12. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski tekst nam opisuje jednu vrlo neobičnu situaciju iz života Isusa i njegovih učenika, koja je upravo učenicima djelovala vrlo pogibeljno. Naime, nakon što je Isus završio poučavati mnoštvo o otajstvima kraljevstva Božjega, odlučio je s učenicima prijeći na drugu stranu Galilejskoga mora. No dok je on na krmi spavao, nastala je žestoka oluja na moru, te su se učenici pobojali za ishod plovidbe, te su u strahu odlučili zaiskati njegovu pomoć. Doista, on je na njihov vapaj utišao vjetar i more pokazujući svoju božansku moć, da bi nakon toga prekorio i njihovu nevjeru i bojažljivost govoreći im: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?  Prekorio ih je jer su iz njegova nauka i iz njegovih djela trebali razumjeti da raspolaže božanskom moću, te da im se onda, dok su s njim na lađi, ne može dogoditi ništa zloga. Time im je htio dati do znanja da ih on nikada nije prestao štiti i čuvati svojom moću, pa i onda dok je na krmi spavao, jer on nikad od čovjeka ne usteže svoju ruku. Pa i kad vide da on spava, on je ipak svojom božanskom snagom mnogo budniji nego kad čovjek bdije. Stoga se pokazalo da je u njima u tom trenutku zaspala vjera,  pa čak doživjela i pravi brodolom, jer su izgubili povjerenje da ih štiti njegova moć.

Kroz slične situacije i iskušenja prolazimo i sami u životu, te nam se mnogo puta čini da se Bog negdje udaljio, da spava ili da se povukao na odmor od nas. U biti ne shvaćamo da mi spavamo a da on u tim trenutcima želi našu vjeru držati budnom u svijetu. Uistinu, najčešće život i poimamo tako da bismo se opustili, a svijet oko sebe doživljavali kao idiličan, kao stanje u kojemu nam se ništa lošega i nepredviđenoga ne može dogoditi, jer sve svojim ljudskim sposobnostima isplaniramo i držimo pod kontrolom. Upravo kad nam sve ide za rukom, kad je životna plovidba mirna i bezbrižna, riječ je o situacijama kad se najčešće događa zaborav Boga, jer ne vidimo nikakve potrebe i koristi od njegove prisutnosti. A dok mi njega zaboravljamo, Bog, naprotiv, hoće da ga budimo u svim svojim životnim situacijama i da ga dozivamo, a ne da živimo kao da ga nema ili da mislimo kao da mu nije stalo do nas.

‘Probuditi Boga’ stoga znači osvijestiti se i postati svjestan njegove prisutnosti u nama i za nas, pored nas i među nama. ‘Probuditi Boga’ znači ne opustiti se u ovome svijetu misleći da će sve samo od sebe ići, te da možemo biti i da jesmo i bez njega gospodari svij situacija u kojima ćemo se naći. A kad vidimo kako se pojedinci ponašaju, tada se doista stječe dojam da Bog u njima spava, pa čak da su ga u sebi samima pokopali. Za mnoge Bog spava jer su oni uspavali vlastitu savjest i umrtvili je do mjere da ne osjete njegovu živu prisutnost, te ga drže zaspalim, što onda oni koriste za svoje zle i izopačene namjere. Eutanazirajući svoju savjest i ljudskost, uvjeravaju se da Boga nema ili bar da mi nije stalo ili da neće uspjeti reagirati na sva bezakonja koja počine. Takve doista treba oživjeti i razbuditi na život svjestan Božje prisutnosti.

Stoga se ne bojmo ‘probuditi Boga’, i to ne samo na ovaj način na koji učiniše apostoli, u strahu za vlastiti život. Nemojmo ga buditi samo kao malovjerni, nego probudimo ga kao vjernici. To jest, ako budemo vjerovali istinski i živo, osjećat ćemo njegovu stalnu i žarku prisutnost. Probudimo ga na način da ga po vjeri budemo trajno svjesni u sebi samima, jer on nikada ne spava, premda mi ne razumijemo uvijek način na koji bdije pored nas i u nama. Probudimo Boga time što ćemo svojim djelima trajno odražavati njegovu živu prisutnost koja nam ulijeva sigurnost za život. Živimo pod njegovim budnim okom da se naša savjest nikad ne uspava, pa da tako on ne zaspe u nama, iz čega bi mogao proizići pravi brodolom života. Dopustimo mu da on u nama utiša sve bure i oluje neurednog življenja i sve vjetrove ljudskih nauka koji nas odvajaju od njega, kao i sve valovlje strasti ovoga svijeta koje nas salijeću i prijete da nas progutaju svojim bijesom i silinom. Budimo stoga odgovorni mornari svoje lađe i odvažno plovimo smjerom koji nam je Krist zacrtao, jer je to jedini smjer na kojem imamo potpunu sigurnost plovidbe i dolaska do cilja. Budni budimo i slušajmo njegov glas, jer nas on kao Učitelj i Kapetan lađe nikad ne napušta, nego nam ukazuje povjerenje time što nam prepušta kormilo našeg života, uvjeren kako ćemo slijedeći njegov glas i upute koje nam je dao za dolazak u onaj drugi, vječni, sigurno preploviti na drugu stranu mora ovoga života.

Ljubitelji mudrosti i proučavatelji života
spoznali su i prispodobili čovjeka,
kojemu je bitna odrednica ljubav u slobodi,
sa srcem koje ima posebna vrata,
ali takva da se otvaraju samo iznutra.
Vjerujući u Boga koji nas ljubi kao Otac,
sasvim slobodno se darujući nama,
možemo reći da i njegovo srce
ima isto takva vrata s ručkom iznutra.
A ako čovjek ne može otvoriti izvana
tajanstvena vrata ljudskoga srca,
još manje je vlastan i snažan
otvoriti ona otajstvena Božjega.
Samo Bog je moćan otvoriti ih
i on je to već u potpunosti učinio
predavši nam svoga ljubljenoga Sina,
što je postalo osobito vidljivo
kad mu vojnik na križu probija bok.
Kroz ranu njegova svetog boka
imamo neopozivo jamstvo spasa
i širom otvoren pristup k Ocu.
Bitno je samo da grijesima
sebi ne zatvorimo ili zapriječimo
prolaz koji nismo bili vlasni
svojom snagom otvoriti.
Radije ištimo, tražimo i kucajmo
da nam pomogne da iziđemu
iz sebe i svoga zatvrenog srca
kako bismo potom ušli u život
kroz sveta vrata njegova srca

11. nedjelja kroz godinu – B

Kako što je danas tako nije bila rijetka pojava ni u Gospodinovo vrijeme da je bilo onih koji su željeli lako, brzo i bezbolno promjene u ljudskom društvu i u životima pojedinaca, a onda opet sukladno nekoj svojoj viziji i načinu ostvarenja. Nije problem uočiti da se stvari ne kreću uvijek kako se nama sviđa, bilo da se ne kreću u onom smjeru koji bismo mi htjeli, bilo da se ne kreću onom brzinom koju bismo smatrali neophodnom. Pa i kao odrasli često se ponašamo kao djeca koja žive u svijetu mašte pa razmišljamo o tome što bismo mi učinili kad bismo imali barem “5 minuta vlasti”, te sanjamo kako bismo mi riješili probleme društva i naroda, pojedinca i svijeta, samo da nam je prikladna moć. Pa ako nam se ne učini dostatnom moć moćnika ovoga svijeta onda pomišljamo i na to što bi to i sam Gospodin trebao napraviti kako bi sve stvari sjele na svoje mjesto ili pak što bismo mi napravili da smo na njegovu mjestu.

Takva naša očekivanja redovito nemaju lošu nakanu, ali su odraz naše svijesti o vlastitoj nemoći da promijenimo svijet oko sebe i ljude koji nastavljaju živjeti u svojoj kolotečini i sa svojim ograničenjima. Doista smo u tuzi i razočaranju kad vidimo ljude udaljene od Boga, a napose one ogrezle u zlu i izopačenosti, pa poželimo da Bog zahvati naglo svojom silom i da se umiješa u njihov život dajući mu novu vrijednost. Poželimo da mnogima ‘pamet prosvijetli’, da im promijeni razmišljanja i stavove, da ih vrati na put dobra i dovede do prave ljudske zrelosti. Poželimo da Gospodin odjednom ispuni naše želje i učini sve ono dobro koje bismo htjeli da drugi osjete i dožive. Vjerojatno su takva očekivanja imali i Gospodinovi suvremenici koje onda on poučava o kraljevstvu Božjemu čija se prisutnost i važnost ne pojavljuju na bučan, nego tih i skroman način, tako da ne plijeni nikakvu izvanjsku pozornost dok nastaje. Njegove riječi su kao odgovor onima koji su pokazivali veliku dozu nestrpljivosti glede dolaska tog istog kraljevstva, pogotvo ako su u isto vrijeme u svojoj naglosti očekivali da se to kraljevstvo pokaže u sili koja bi trebala biti ujedno i kazna bezakonicima i bezbošcima.

No Isus nas uči da Bog ne reagira kao mi ni nestrpljivo ni naglo. On svoje kraljevstvo ucjepljuje u ljudske živote na sasvim drukčiji način, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju. Zato nas poučava da je kraljevstvo Božje kao sjeme što tiho i neprimjetno pada u zemlju, te isto tako gotovo neprimjetno raste da mu ne treba nekog ljudskog poticaja, te se naposljetku pojavi i vrlo uočljivi plod od kojeg žive ljudi. Ma koliko ljudi nestrpljivo čekali pojavak Božjega kraljevstva sukladno nekim svojim potrebama i vizijama, njegovo kraljevstvo ipak dolazi među nas sukladno njegovoj volji i rasporedbi. A on je htio da ga usvajamo kao nenametljivu stvarnost na vrlo neusilje način. Naprotiv, želja mu je bila da mi sami otkrijemo ljepotu i bogatstvo tog Božjeg duhovnog kraljevstva, te da se slobodno i s ljubavlju za njega opredijelimo. Jer ono može u prvi mah djelovati neprimjetnim, a to je trenutak kada po vjeri usvajamo njegove vrijednosti, kada prihvaćamo Božje kriterije za vlastiti život. U očima mnogih ljudi može djelovati naivno i sasvim suvišno, no mi dobro znamo da ono u nama rađa pravom plodnošću koja će prije ili poslije doći na vidjelo. Pa i onda kad mnogi s podcjenjivanjem, a nekad i s gnušanjem i odbacivanjem promatraju to isto kraljevstvo i vjeru kojom ga prihvaćamo, mi znamo da nas ono izgrađuje u ljude plodnoga duha i života, u ljude sa stabilnim korijenjem i duhovnom bujnošću.

Ne oklijevajmo stoga prihvatiti Isusovu riječ i njegovo kraljevstvo kao sjeme koje u nama neprimjetno klija, ali donosi nezamjenjiv i neprocjenjiv plod. A to kraljevstvo Božje u nama je posijano po riječi vjere koja u očima neupućenih i površnih ljudi najčešće djeluje kao neka sićušna datost o kojoj govore s prijezirom, ono malo sjeme za koje se nikada ne bi reklo da može donijeti neki osobiti plod, no s vremenom se pokaže koliko je velika njezina moć i kako upravo ona daje snagu cijelom životu najčišćim i najsnažnijim motivacijama koje su kadre hraniti ljudski život. Te stoga ljudi koji su stekli neko životno duhovno iskustvo, osjete njezinu neprocjenjivu vrijednost, osjete snagu Božje prisutnosti, otkriju neprocjenjivu istinu o samome sebi i svom pozivu na vječnost. Ne grdimo u sebi zemaljske kule i kraljevstva, nego radije dopustimo tihoj i snažnoj prisutnosti kraljevstva Božjega da u našim srcima bude plodnije od svega drugog, te da se neopozivo ukorijeni u nama. Ne očekujmo od Boga da se ponaša sukladno našim ljudskim mjerilima, nego se mi u poniznosti podložimo njegovu nauku i vodstvu, ne žureći žeti žito i brati plodove prije nego još sjeme iznikne iz zemlje. Dopustimo sili Božjoj da se ukorijeni u nama, kako bi se naša istinska moć objavila u herojskom življenju sukladnome Božjim zahtjevima. Prihvatimo sjeme vjere zdušno i odgovorno kako bi se u nama pokazala moć života vječnoga koju ona u sebi nosi, a čovjek ga ne može ni proizvesti ni na neki drugi način steći. Stvarajmo čvrste stavove i odvažno prianjajmo uz Boga osluškujući njegov glas, učimo se tihu i nenametljivu životu koji je jedini kadar, u konačnici, odnijeti pobjedu nad smrću, ali i nad ljudskom bahatošću i bezobzirnošću koja je često na djelu, pa tako i naše vrijeme i u našem društvu. Bježimo od lažne plodnosti kojom se diče ljudi u svojoj bezočnosti i bezboštvu, a držimo se nauka našega Gospodina koji nas poučava najuzvišenijim otajstvima života.

U svakodnevnoj hodočasničkoj vrevi
na Trgu svetoga Petra u Rimu,
ovaj neobični kameni svjedok
pozornom hodočasniku priča svoju priču.
«Došao sam iz slavnog Egipta
u ondašnju još slavniju prijestolnicu,
ponosan na sebe i kamenu ljepotu,
na vitak stas i stamenu uzvišenost.
Preda mnom je bio obećavajući život:
pun slave, užitaka i zabave.
Pozorno sam pratio sve događaje
i svemu davao svoj doprinos
kao svjedok burne povijesti
koja se događala pred mojim očima.
U svoje sam pore urezivao
tolika sjećanja i zbivanja
kojima sam nazočio kao očevidac
na mjestu gdje su se mase
slijevale u velikom broju.
No nekako u isto vrijeme kad i ja,
u Grad je stigao i jedan Palestinac,
čovjek zvan Petar – Stijena.
Bilo mi čudno da iz takve zabiti
može doći netko snažan i velik,
kad se i mi ponosni Egipćani
teško probijamo u tolikom suparništvu.
Premda sam žudio upoznati ga,
nije mi polazilo za rukom,
jer on se nikad nije pojavljivao
na carskim zabavama i igrama.
Prošle su godine od toga
kad do mene doprije glas
da će se dotični Petar ipak pojaviti
u cirkusu na gradskim igrama.
Bio sam radoznao upoznati onoga
koji je bio veća stijena od mene,
no ostadoh razočaran vidjevši
sjedokosog starca na smrt osuđena.
Premda nemoćan pred osudom,
opijenu je masu riječima trijeznio,
a nesvjesne svijesti privodio.
Usprkos netaktičnog nastupa,
jer se usudio i caru reći što misli,
umjesto da moli milost i spasi glavu,
mora mu se priznati hrabrost i mir
dok su ga okrutno pribijali na križ.
Dani su potom tekli jednolično
kao da se ništa nije dogodilo,
no ipak će se zbiti velike promjene.
Kao čudom opustješe tribine trkališta,
s vremenom napuštene i zapuštene,
a iz dana u dan bijaše sve veći
broj posjetitelja na njegovu grobu.
Sve to me je nagnalo da se preispitam
tražeći odgovore na nedoumice,
napose na pitanje o budućnosti
koje mi je visjelo nad glavom.
Ali kad sam već ulazio u povijest,
nisam htio ući kao Pilat u vjerovanje,
nego iskreno priznah svoje zablude
i odučih postati živim svjedokom događaja
koji se odigraše pred mojim očima.
Zato se osjetih iznimno počašćenim
kad me uklopiše u prostor njegova groba
i povjeriše mi tako svetu zadaću
– da držim ostatke križa Gospodinova.
Sad znate zašto tako ponosno stojim
jer se napokon osjećam pravim svjedokom
neizbrisive Božje prisutnosti na zemlji
– stijenom poput Petra Stijene.»