13. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak prikazuje nam određena proturječja koja u sebi kriju različite životne situacije, pa i onda kad se radi o situacijama u kojima se u prvi mah ne bi očekivalo takva proturječja. Izdvajajući, naime, lik nadstojnika sinagoge Jaira u odnosu na sve što se događa oko njega, vidimo da odudara od mnoštva koje se okuplja oko Isusa, te zauzima samostalan stav, pa i onda kad će biti izložen porugama i podsmjesima. No samo takav stav prianjanja uz Isusa i čvrstog povjerenja u njegovu riječ dovest će ga da zadobije toliko veliku milost da Učitelj vrati u život njegovu kći. Jair ne uspostavlja odnos koji bi se zasnivao samo na ljudskim obzirima, jer ih je Jair trebao više puta pogaziti, a uvijek u ime onog istinskog dobra koje je izabrao za sebe i svoju obitelj. Prvi put je to učinio kad je morao zanemariti mnoštvo oko Isusa i doći mu pred noge, drugi put onda kad je čuo vijest od svojih da mu je kći umrla, te je nastavio vjerovati spreman podnijeti i podsmijehe, a treći onda kad je dopustio da Isus s autoritetom izbaci sve iz njegove kuće. Tako je vrlo uočljivo da, dok se oko Isusa okuplja mnoštvo svijeta, on ima hrabrosti doći u prvi plan i prekinuti učitelja iznoseći jednu svoju goruću molbu, a to je da mu ozdravi kćer. Jair je, dakle, prisiljen zanemariti toliki svijet oko sebe i usredotočiti se jedino na Isusa, jer mu Isus jedini može pomoći u njegovoj bolnoj situaciji. To, međutim, nije sve. On će morati, kad mu donesu vijest da mu je kći umrla, i dalje ostati pun pouzdanja u Isusovu riječ i utjehu koju je primao od njegakad mu je rekao: Ne boj se! Samo vjeruj! Naposljetku, i trećem trenutku u kojem se pokazuje njegova privrženost Isusu, Jair će dopustiti Isusu da se ponašao kao domaćin, te da izbaci iz kuće sve one koji su, u želji da izraze svoje suosjećanje s njime, bučali, plakali i naricali. Pa ipak, premda su bili s nekim plemenitim ciljem i dobrom nakanom, Isus ih izbacuje vani, a Jair mu to dopušta svjestan da mu veću utjehu pruža Gospodinova prisutnost nego njihovo naricanje.

Paralelno situaciji u kojoj se pronašao Jair možemo mogu se pronaći i mnogi vjernici u današnjem svijetu. Mnogo je onih koji su pogođeni bolešću i nedaćama, ili pak zahvaćeni nekom drugom žalošću, no mi ih prepuštamo njima samima i stojimo na dobroj udaljenosti od njih, u sebi sretni što nas nije takvo što zahvatilo. Čak naizvana možemo pokazivati znakove sućuti, ali u sebi osjećati sreću što smo mi dobro prošli jer nas takvo što nije snašlo. Takva sućut je lažna sućut koja ne donosi utjehe onima koji trpe sve dok na sebe ne preuzmemo odgovornost za njihove živote i ne pokušamo učiniti što je u našoj moći da im donesemo istinsku utjehu. To je sućut mase koja ne zna niti na koji način utješiti pojedinca koji trpi. To je sućut svijeta koji samo buči i plače, te lije krokodilske suze, ali nije u stanju dati istinsku utjehu koju daje Bog. To je sućut društva koje donosi zakonske uredbe po kojima djeci stavlja u ruke oruđa duhovne i tjelesne smrti, a onda izražava sućut kada se dogodi zlo. Ovaj svijet najčešće lije krokodilske suze jer s jedne strane dovodi do necjelovitih ponuda i omogućuje površnost i isprazan život, omogućuje i ozakonjuje zlo i grijeh, potiče mlade na raskalašenost i iživljavanje, a kad se potom dogodi zlo kao posljedica takvih izbora, onda se svi iščuđuju kako se to uopće moglo dogoditi, te se dvolično sažalijevaju nad unesrećenima noseći u sebi neki osjećaj sreće što se to nije dogodilo njima nego drugima. U tom trenutku nema nikoga da povuče uzročno-posljedičnu vezu, te da se vrati nazad tamo gdje su napravljene pogrješke koje su dovele do nepotrebnih žrtava. Time se ovakvo društvo pokazuje kao društvo koje jede vlastitu djecu i izražava dvoličnu sućut. A ni mi vjernici nemamo snage napraviti iskorak vjere i dati presudnu riječ vjeri u odgoju vlastite djece, nego ostavljamo da presudnu riječ vodi stihija, masa, društvo koje nema ispravnih kriterija ni stvarne brige za kakvoću odgoja.

Roditelji, naprotiv, koji iskreno vjeruju u Boga trebali bi se učiti odgovornosti za vlastitu djecu na Jairovu primjeru. Poput Jaira bilo bi neophodno da nauče izdići se iznad mase ili izdvojiti od mase i onoga što čini većina. Roditelj koji svome djetetu dopušta da živi neuredno, da odbaci vjeru i vrijednosti, da srlja u sadržaje i ponude koje mu dolaze od svijeta, ima lažnu sućut prema svojoj djeci. Štoviše, odgovoran je za njihovo duhovno dobro. Ako ga ne privodi Kristu i dopušta da masa utječe na njega, te ukoliko odgaja svoje dijete na način na koji “svi” odgajaju, ili ukoliko nudi svome djetetu ono što “svi” nude, onda je tek učinio medvjeđu uslugu, a kasnije će liti krokodilske suze, jer neće prihvatiti svoju odgovornost za sve što se kasnije dogodi. Bilo bi žalosno i tragično ako bi čak i sam roditelj stao na stranu bešćutne mase, te se ponašao prema svome djetetu onako kako se ponašaju “drugi” ili onako kako se ponaša “većina” ili “svi”, kako se to redovito kaže. Da se Jair ponašao poput svih, nikada Isus ne bi ušao u njegovu kuću niti bi uskrisio njegovu kći.

Jair i njegova žena imali su hrabrosti za malo drukčiji odnos prema svome djetetu, te postaju primjer svakom kršćanskom roditelju kako Isusa treba uvesti u vlastitu obitelj, te vlastitom djetetu zajamčiti živi odnos s njime. Oni i danas pokazuju da je glavni odgojni cilj omogućiti djeci da ostvare zajedništvo s Isusom, jer im je samo to jamstvo ispravnoga života i sretne vječnosti. Molimo da roditelji uzmognu ići protiv struje, te odgajati svoju djecu na neponovljiv i jedincat način kao istinsku djecu Božju koju Isus obdaruje istinskim životom i vodi putem vječnoga blaženstva.