4. vazmena nedjelja – A
Četvrta uskrsna nedjelja slavi se kao nedjelja Dobroga pastira, jer se redovito čita neki evanđeoski tekst koji nam doziva u pamet Isusovo pastirsko služenje. No nije cilj da ove nedjelje produbimo samo neke povijesne vidove o teologiji Dobroga Pastira, naslova kojim je Gospodin bio štovan već od samih početaka Crkve, već smjera i k tome da argument artikuliramo i za naše vrijeme. To jest ova nas nedjelja napose potiče progovorili o pastirima našega vremena, biskupima i svećenicima, potičući ih na pastirsku revnost koju je imao naložio Vrhovni Pastir koji je život svoj dao za ovce svoje. Isto tako je svrha ovoga slavlja dati do znanja mladima da ih želimo oduševiti za našega Gospodina i privući u duhovni poziv služenja njegovu narodu, jer nam je doista nasušna potreba imati revnih i predanih pastira.
I dok čitamo današnje svetopisamske tekstove i razmišljamo o potrebi svete Crkve, otkrivamo da svećenik trebao biti pastir s autoritetom. Njemu je, naime, Krist dao svoj autoritet i on djeluje snagom tog autoriteta. No ne znam koliko ozbiljno mi o tome vodimo računa i koliko mi pastiri gradimo takav autoritet. Ne znam niti kakav dojam ostavljamo kod vjernika kad su u pitanju naše sposobnosti i autoritet našega služenja. Nedvojbeno je, međutim, da smo pozvani služiti Božjemu narodu s autoritetom. To ne znači biti autoritativan na diktatorski način, već to znači biti duhovni autoritet i pravi vođa svome narodu koji će to prepoznati, te neće imati potrebu utjecati se drugim ‘duhovnim’ autoritetima koji će govoriti navodno u Kristovo ime, ali neće služiti Kristu na način na koji mu služi Crkva. Zato je svećenik pastir s autoritetom svoga Gospodina i Učitelja koji je s razlogom i vlašću rekao riječi koje smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.”
Danas kao pastiri, ali i kao puk Božji, imamo problem što ove riječi svoga Gospodina dovodimo u pitanje i što ih relativiziramo. Koliko samo teologa postavlja to kao problem, te su spremni Gospodinovu žrtvu relativizirati tvrdeći kako se i bez njega može spasiti ili pak kako su sve religije jednako vrijedni putovi spasenja, i tome slično. Kad dođemo do takvih pomisli ili ideja, onda je jasno da nismo dobro razumjeli Kristovu pastirsku službu, te se mi sami ne predstavljamo pastirima u svem opsegu i odvažnosti. A kad nismo sigurni u Krista i njegovo spasenjsko djelo, onda neminovno ne možemo ni svoje poslanje vršiti sa svom odlučnošću kao što bismo trebali. Jer nam onda ponestaje svijesti o sebi i neponovljivosti služenja za koje nas je Gospodin izabrao.
A ako se svećenik ne zna postaviti kao duhovni vođa i duhovni autoritet onda je upitno kako može voditi zajednicu i kamo je voditi. Ako nismo autoritet u svome pastirskom služenju, onda padamao u napast pronaći zamjensko područje na kojemu se postaviti kao autoritet, bilo da je riječ o športu ili poljoprivredi, ili pak o politici ili kulturi. Najčešće oni koji nisu otkrili kristovski autoritet ni poslanje postaju neprikosnoveni autoriteti u kojekakvim zemaljskim stvarima u kojima si ne dopuštaju ni proturječenje ni razgovor, već traže bespogovornu poslušnost svojim autoritativnim odlukama i autokratskim odredbama. No ono što je od svega teže, a jedino je ispravno, biti duhovni autoritet poput Krista koji daje svoj život za svoje ovce. Doista, teže je biti pastir koji vodi duše, koji je istinski duhovnik i vođa, to jest onaj koji ide ispred svoga stada, nego biti gonič koji tjera stado ispred sebe ili ga, ne daj Božje, rastjeruje daleko od sebe.
No glede autoriteta pastira postoji i drugi problem. Mnogi vjernici, naime, imaju svoje privatne duhovne autoritete, a od onih pastira koji su nad njima postavljeni i za njih zaduženi, primaju samo selektivne pouke, uzimajući samo ono što se njima sviđa. Počesto misle kako je svećenik samo onaj službeni autoritet, dakle netko čije su duhovne kompetencije niže razine za razliku od onih duhovnih autoriteta koji su mu se nametnuli na širokom polju duhovnosti. Svećenik služi, tako misle neupućeni, za administraciju i službene vjerske sadržaje i obrede poput sakramenata, a oni drugi su kompetentni baš za osobne duhovne sadržaje. Tako se događa da, kada župnik propovijeda njega se baš i ne sluša pozorno, jer on ‘govori što mora’ i njegova tumačenja istina Božjih nije zanimljivo ni posebno privlačno. Ali kad progovori neki od tih ‘duhovnih autoriteta’, onda se njegove riječi sluša upijajući ih, pa i onda kad ne govori niti približno dobro kao što govori župnik. Tako u biti život mnogih vjernika funkcionira na više kolosijeka: svom pastiru u župi vjernici zamjeraju koješta, što postaje izgovor da ga se ne sluša, to jest da se ne sluša Kristovu poruku preko njega, dok s druge strane, paralelno tome, imaju svoje duhovne vođe kao neke gurue koje slušaju bespogovorno. Jedino njih smatraju vjerodostojnima i ispravnim svjedocima Isusa Krista, autoritetima za duhovno područje i osobne odluke, dok je svećenik – župnik netko tko se samo upotrebljava kao instrument ili servis za obredne potrebe kojih nema bez njega.
Kako vidimo, Božja riječ nam danas govori mnogo toga. I poručuje svima da usmjerimo svoj pogled i otvorimo svoje uši, prema Isusu Kristu Pastiru naših duša, te da mu se u poniznosti stavimo na raspolaganje kao što se on stavio na raspolaganje nama ljudima kao spasitelj i otkupitelj. I što svi skupa budemo vjerniji Kristu, imat ćemo i bolje pastire, te će iz tako spremnoga Božjega naroda niknuti i nova duhovna zvanja. Molimo stoga svi za pastire Crkve, da budu pravi i velikodušni pastiri s autoritetom, te da darivanjem svoga života pokazuju svoj autoritet, izgrađuju svoje zajednice i daju primjer i mladima da se stave na raspolaganje u službi Isusa Krista našega Gospodina.