14. nedjelja kroz godinu – C
Nema toga čovjeka koji se ne veseli uspjehu i dobro obavljenom poslu, pogotovo ako se radi o specijalnosti i specifičnosti posla kojim se bavi. Kao što se profesor veseli dobrom predavanju i objavljivanju nove knjige, a kirurg dobro obavljenoj operaciji, ili pak građevinar dobro izvedenom građevinskom zahvatu i pothvatu, isto tako i navjestitelj Božje riječi se veseli svojim pastoralnim uspjesima. S pravom, valja reći. Bilo bi doista neuviđavno to ne primijetiti i ne veseliti se poslovnim i profesionalnim uspjesima i pothvatima.
Činjenica je, međutim, da danas treba pozorno razmotriti i razborito promisliti što su to stvarni pastoralni uspjesi. Nekada se nama svećenicima, Kristovim poslanicima, zna potkrasti previd ili kratkovidnost, pa se veselimo samo izvanjskim događanjima poput gradnje i obnove, te isključivo to smatramo pastoralnim uspjesima, dok ne uočavamo ili zanemarujemo mnogo bitnije sadržaje. Bez daljnjega da župa i župni pastoral satkan i od izvanjskog i od unutarnjeg, no, bez daljnjega, sve bi trebalo biti podređeno duhovnoj izgradnji pojedinaca i zajednice. Ukoliko nema pojedinačne izgradnje vjernika u Crkvi, to jest izgradnje unutarnjeg duhovnog čovjeka, sve drugo je uzaludno.
Isto tako kad u pastoralnom radu baratamo brojkama i statistikama koliko je bilo pričesnika i pričesti, koliko krizmanika a koliko krštenja i vjenčanja, sve to može nešto značiti, a može biti i velika opsjena. Sigurno u to se ulaže mnogo energije i snage u pastoralnom djelovanju, ali teško da bi se to samo po sebi moglo nazvati pravim uspjehom, koliko bi bio uspjeh kad bismo mogli znati koliko je onih kojima smo stvarno usadili u srce Božje vrijednosti i oživjeli ga Božjim životom. Stvarni uspjeh bi bio kad bismo mogli izmjeriti koliko je stvarnog milosnog djelovanja u srcima onih koji su prošli pastoralne pouke i pripreme. Uspjeh bi bio onda kad bismo znali kolike smo oduševili za sakramentalni život Crkve, koje smo oduševili da komuniciraju s Bogom otvoreno i radosno.
U današnjem Evanđelju sam Gospodin Isus upozorava stoga svoje učenike da se ne zavaravaju izvanjskim uspjesima koje su postigli, ma koliko takvi uspjesi mogli biti sveti, jer, kako smo čuli, čak su im se i zlodusi pokoravali na spomen imena Isusova. Naprotiv, on ih poziva da usmjere svoja srca prema onoj nebeskoj stvarnosti gdje se nalazi pravo ostvarenje, što bi onda moralo biti izvor njihove apostolske motivacije. Radost zbog uspjeha može prijeći u samodivljenje i samohvalu, te time i skrenuti pogled s bitnoga. A bio bi krupan previd i odmak od bitnoga ukoliko bi se zaboravilo da je sve što apostol čini i sve što ima kao moć i sposobnost, dano kao dar odozgor. Bio bi ogroman propust skrenuti pogled s vječnih vrijednosti, to jest s vrijednosti vječnoga života i spasenja.
Isus ih stoga upozorava da se moraju radije veseliti što su im imena upisana u nebu, što znači shvatiti da ih je Gospodin tamo upisao kao gospodar neba i vječnosti. Isto tako to znači trajno usmjeravati pogled prema nebu i znači biti svjestan da je najdivnije i najveće djelo koje možemo učiniti za života odrediti se prema vječnom spasenju i životu koji nam daje Bog.
Jer jedino svijest da smo svoje vjernike priveli i primakli bliže Bogu, da smo ih nahranili milošću, da smo ih potaknuli na dublje i iskrenije življenje vjere, da smo im umanjili boli i pomogli zaliječiti rane na duši i tijelu Kristovom snagom, samo to može biti razlog i uzrok obilne radosti, te smatrano autentičnim pastoralnim uspjehom. Zato Krist Gospodin poziva svoje apostole da se ne dive samima sebi, pa niti onome što može biti privid kao izvanjski uspjeh. Potiče ih, naprotiv da promatraju sve događaje pod prizmom spasenja, te se vesele isključivo onda kad su sami napravili duhovni korak prema kraljevstvu Božjemu, a isto tako kad su učvrstili zajedništvo zajednice vjernika potičući svakog da se trudi iz dana u dan biti bliže spasenju.