19. nedjelja kroz godinu – A
Možemo primijetiti oko nas dio, napose mlađih ljudi, koji bježe iz uhodanog sivila svakodnevnice upuštajući se u pustolovine visokog rizika. Pokušavaju doživjeti nesvakidašnje bježeći od svakidašnjega koje drže stereotipnim. Svojim vratolomijama protestiraju protiv uhodanog, konvencionalnog načina života. Okreću se od standardiziranih iskustava želeći doživjeti ono neuobičajeno ili pak nešto što još nitko nije doživio. Tražeći iskonsko neponovljivo i nestandardno iskustvo bježe od konvencionalnih načina i modela ponašanja. Ne žele nadalje da se čovjek svede na okvire i kalupe, nego takvu jednoličnost života ‘razbijaju’ svojim ponašanjem, od odijevanja do pothvata koje poduzimaju. U tom duhu ima onih koji se bave nekim sportovima ili poslovima isključivo iz egzibicionističkih razloga. Žele okusiti nešto što nitko prije njih nije doživio, nerijetko i pod cijenu vrlo visokih rizika, pa i samog života. Spremni su biti nepromišljeni i riskirati sve dok ne pogledaju smrti u oči. Bilo kako bilo, ne može im se osporiti kreativnost i hrabrost, bez obzira koji sud o tome imali.
Takve su pak vratolomije, ako iščitavamo s druge strane, uzrokovane nedostatkom prigode da se mladima otvori autentični prostor životne borbe gdje bi mogli pokazivati svoju vrijednost spremnošću na žrtvu, odricanje i izlaganje. Očito da u društvu koje im ne pruža prigodu za takav životni rizik i ne odgaja ih u tom smjeru navikavajući ih na gotovanstvo, kako će s druge pak strane kod određenog broja ljudi doći do pobune na sve uhodano i stereotipno, ali će i njihova pobuna biti na kriv način, kao što je kriv način onaj kojim im se oduzima dragocjeno životno iskustvo.
Mnogo dragocjeniji i životniji je put koji nam nudi Isus današnjim događajem u kojem je sveti Petar bio u prvom planu. Naime, Petar je htio doživjeti jedno ovakvo snažno životno iskustvo vidjevši Isusa kako hoda po vodi. Htio je i sam izvesti nešto takvoga što je čovjeku po prirodi stvari nemoguće, ali, potaknut Isusovim primjerom odvažio se okušati isto. No prije svega zatražio je Gospodina kao jamca ovog svog poduhvata za koji je znao da ne može uspjeti sam po sebi, nego tek njegovom snagom, pomoću i zaštitom. Zato je i rekao Isusu: Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! Ali zbog straha i ljudske slabosti njegova pustolovina je završila neslavno, jer je nakon početnog uspjeha prevladao strah od vjetra i valova, pa je počeo tonuti. Više je, dakle, mislio i promatrao valove i more, nego što je računao na Gospodina, premda ga je pozvao u početku kao jamca sigurnosti. No, kad je počeo tonuti, opet se sjetio tog istog Gospodina, kojeg je na tren zaboravio, zbog čega je počeo tonuti, te ga ja zazvao kao spasitelja. Pružajući mu ruku spasiteljicu Gospodin ga je prekorio zbog slabe vjere. Time je naznačio kako bi stvarna pustolovina života, ona poradi koje se isplati staviti život na kocku, jer nam ga samo ona vraća u punini trebala biti pustolovina vjere. Mogli bismo je nazvati pustolovinom odvažnog i radikalnog življenja vjere i svih njezinih zahtjeva, pri čemu će nas svijet i svjetski mentalitet potapati poput valova ismijavajući ili osporavajući naše stavove. No taj rizik ostaje jedini stvarni rizik poradi kojega se isplati staviti život na kocku, jer samo tu se stavlja život na kocku poradi punijeg života, a ne radi egzibicijskih razloga. Na žalost, samo se malo tko na to odvažava, jer uglavnom kao vjernici živimo mlako i osrednje, bez prevelikog ulaganja u vjeru i bez osobitog riskiranja igrajući na kartu vjerskih vrijednosti, o čemu svjedoči demografska i svaka druga slika našeg naroda. Radije riskiramo u nečemu što nije tako bitno i do kraja životno, kao što može biti rizik na koji nas izaziva Gospodin u vjeri. Dosljedno življenje kršćanskih vrijednosti sigurno nam otežava život u svakom pogledu, ali ga, bez daljnjega čini mnogo bremenitijim spasenjskim iskustvom u kojem osjetimo kao je Bog na našoj strani, te nam jamči konačni uspjeh i pobjedu. Dosljedno življenje vjere dovodi život na kocku, te time postaje stvarno mučeništvo, ali nam s druge strane daje prigodu za veću vrijednost nego što je sam život. Stječe se dojam da se, na žalost, naša kršćanska autentičnost do te mjere ublažila, da je teško pronaći kršćanina koji bi bio spreman žrtvovati sve blagodati koje mu nudi društvo i ovaj svijet, kako bi se temeljitije i radikalnije posvetio vjeri. A to bi doista trebalo biti bitno iskustvo svakoga od nas kršćana. To bi trebalo biti kao hodanje po moru ovoga života, ne dopuštajući da potonemo u njegovim valovima i načinu življenja. Kamo sreće kad bismo imali odvažnosti poći za Gospodinom tim novim putem koji nam je on naznačio hodajući po vodi, a pozvao nas da, poput Petra, i sami steknemo takvo snažno iskustvo.
Vjera nas tako otvara najvećoj pustolovini života, te nam daje prigodu okusiti još neiskušana iskustva i neslućene doživljaje. Vodi nas prema svojevrsnom riziku, bez kojega nema prave proživljene vjere. Ali rezultat toga može biti da doista hodamo po vodi osjećajući Božju snagu koja nas drži na površini i jamči sigurnost od svih nedaća. Moliti nam je od Gospodina snagu da se možemo na takav pothvat poput Petra odlučiti i ustrajati vjerujući, pa i onda kad nas svijet proglašava gubitnicima, jer nam vjernička dosljednost jamči pobjedu na duge staze, kao i dobrobit cijelome društvu od naše žrtve i izlaganja života za druge. Neka nas Petrov propali pokušaj ne obeshrabri, nego neka nas radije Isusova riječ ohrabri za dosljedno vjerničko življenje, ma koliko mu bila skupa cijena, jer nam je ono jedini zalog vječnoga života, osim što nam daje i radost bogatog zemaljskog iskustva.
