3. korizmena – A
Čovjek je u svojoj biti nezasitno biće. U svojoj nezasitnosti, međutim, zna biti nelogičan. Jer on u biti žeđa za punijim životom i za dubljim smislom, ali ne zna uvijek svoju žeđ ispravno artikulirati ni kanalizirati. Dok teži za ostvarenjem svoje biti i ispunjenjem smisla života, nije rijetkost da te istinske težnje i želje dovede u pitanje i upropasti nezdravim željama i površnim težnjama koje mu se nametnu kao tekuće potrebe koje na neki način apsolutizira i od kojih potom ne vidi onih dubljih stvarnih potreba.
Narod u raskoraku
Potvrda za to je i sam Božji narod, kako nam opisuje prvo čitanje iz Knjige izlaska. Izraelci, premda uživajući Božju pomoć i zaštitu, u nekom trenutku tijekom prolaska kroz pustinju do obećane zemlje, počeli su zdvajati i kolebati se glede Božje pomoći i prisutnosti. Prestrašili su se da će pomrijeti od žeđi, te su izgubili povjerenje u Božje vodstvo i zaštitu. Uslijed tekućih potreba svakodnevnice zaboravili su na Božja čudesa i snagu kojom su izišli iz Egipta i uputili se u slobodu. Zato su počeli mrmljati i buniti se protiv Mojsija, a time i protiv Gospodina koji je njega postavio na čelo naroda. Narod se tako našao u raskoraku između Boga i životnih potreba kao što je potreba da ima vodu za preživjeti u pustinji. Krivicu za takvo stanje su prebacivali na Mojsija i na Gospodina koji su ih doveli, po njima, u nezavidnu i bezazlenu situaciju. Time su pokazali da su bili lišeni Božje prisutnosti i to ne radi toga što Gospodin ne bi bio prisutan među njima, već zato što su oni sumnjali u njega i njegovo vodstvo. Nisu bili kadri njega žeđati, te osjetiti da on svojom riječju, zakonom i vodstvom taži njihovu žeđ za životom i smislom, spoznajom i istinom, pravdom i dobrotom, već su se usredotočili na izvanjsku žeđ koja ih je dovodila do tolike zabrinutosti.
A narod koji dvoji oko Boga, njegove moći i prisutnosti, redovito je u raskoraku između zemaljskih i nebeskih dobar, između ljudskog i Božjeg zakona, između tjelesnih i duhovnih potreba. U takvim okolnostima redovito na površinu isplivaju one zemaljske potrebe i želje koje potom udalje Boga i zaguše stvarnu potrebu vlastitih dubina. Narod koji teži za zemaljskom sigurnošću odrekao se Boga i njegove sigurnosti. Narod koji hodi prema budućnosti uvjeren da će mu budućnost zajamčiti izvanjsko blagostanje, prestao je istinski živjeti, te umire u željama kojima se vodi i guši se u blagostanju koje stvori. Iz svega je očito da je ključni stav i odnos prema Bogu koji pokazuju koliko narod ide ispravnim putem i koliko ima zajamčen dolazak do obećane zemlje, do prave slobode i punine života. Ako dopusti da mu zemaljske potrebe i dobra priguše potrebu za vječnim i vremenitim dobrima, već je umro u svojoj biti i teško mu je dati pravi život. Ako prestane intenzivni i iskreni odnos s Bogom, sebe je lišio najsvetije sastavnice života. Štoviše, time je sebe osudio na umiranje, na posvemašnju žeđ koju mu ne mogu utažiti sva dobra ovoga svijeta. Kada dušu prepusti nevjeri, onda je jasno da je sebe izložio Božjim prijekorima i kazni jer je time Boga stavio na kušnju.
Božja žeđ
U svjetlu svega rečenoga shvaćamo i evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja o Isusovu susretu sa ženom Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Dok je Isus sjedio umoran od puta i žedan na tom zdencu, došla je neka žena Samarijanka iz obližnjeg mjesta zahvatiti vode. Pi kad je bio žedan, Isus ne žeđa samo tjelesnom žeđu, niti tu žeđ stavlja u prvi plan. On je bio žedan istinskog susreta i želje da ova žedna otkrije Boga kao vrelo svoga života. Zato od nje traži vode i s njom započinje razgovor, kršeći redovite običaje i udaljenost koja je bila između Židova i Samarijanaca. Njemu je najvažnije bilo da u ovoj ženi iskopa zdenac žeđi za Bogom i spoznaje Boga živoga, svjestan da nema većeg blagoslova od otvaranja srca Bogu, niti ima išta ljepše od toga da ga otkrijemo u vlastitim dubinama. Jer po svome Sinu kojega je poslao među nas, Bog je žedan želje da nas napoji svojom ljubavlju.
U tom duhu nam se i korizmeno vrijeme, kao vrijeme izvanjske suše, to jest odbacivanja zemaljskoga obilja, čini najprikladnijim vremenom da po Isusu otkrijemo autentičnu žeđ koju je otkrila u sebi i Samarijanka. Pročišćavanjem vlastite nutrine i srca do onih pravih božanskih dubina, otkrivamo da je korizma vrijeme kada pijemo ljubav Božju s pravog izvora, a to je naš Gospodin koji nam dolazi u srce koje čistimo od svih natruha kako bi u njemu mogla žuboriti njegova voda koju on daje i koja struji u život vječni. Na takvu svetu žeđ nas poziva naš Gospodin koji je radi toga i došao da nam je otkrije, kao što je otkrio Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Neophodno nam je ići onkraj ljudske suhoće, te shvatiti da nam je pustinja prigoda pročistiti svoje srce, te potom u njegovim dubinama piti ljubav Božju za koju nam Isus omogućuje da je zahvatimo i da po njoj nikada više ne ožednimo.
Upravo kao što je Bog žedan naše žeđi za njegovom ljubavi, stoga kao njegova djeca, učeći od njega u našoj korizmenoj pustinji, trebamo biti žedni njegove ljubavi, te sva svoja nastojanja podrediti ovom svetom cilju. I mi smo pozvani biti žedni vlastite žeđi, to jest žedni žeđi za njegovom ljubavi da nam prostruji u srcu, kako bismo osjetili iznutra, po snažnom žuboru da je on prisutan u nama. A kada je on u nama, onda imamo puninu života i smisla i ljepote koju nam nitko ne može oduzeti nakon što je jednom primimo u srce. A kao što je Isusu jelo i piće bilo vršiti volju Oca nebeskoga, teko je i nama to sveti korizmeni cilj, piti Božju ljubav i blagovati njegov život sa najsvetijeg vrela koje se uprisutnilo među nama i u srcu svakoga od nas koji smo mu povjerovali i otvorili se njegovoj prisutnosti. Neka nam dadne milost da i sami proživimo to iskustvo koje je sv. Pavao posvjedočio riječima: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu koji nam je dan.“