Život u ljudskoj prolaznosti
uspoređuje se s pješčanim satom
kojim upravlja Gospodar vječnosti.
A kako bi zaboravio prolaznost
suvremeni čovjek je odredio
samoga Boga udaljiti iz okruženja
postavljajući njemu pješčani sat,
očekujući da se u zadanom roku
milom ili silom udalji iz društva
podređenog površnoj vremenitosti.
No ovakva kratkovidnost je vrlo prozirna,
jer time što je odredio udaljiti
onoga koji ga dobrohotno upozorava
na pješčani sat vremenitosti,
nije zaustavio svoj vremenski sat
čiji se pijesak prelijeva iz života u smrt.
A da čovjek ozbiljno promisli
o Božjim postupcima prema sebi
nikad ne bi tako preuzetno odbio
njegove svete prisutnosti.
Jer ako ima itko tko ne želi
da nam život iscuri iz ruku
poput pijeska u pješčanom satu,
onda je to Bog ljubitelj života.
Ako ima netko tko ne želi
da život pretvorimo u pijesak
nepovratno prolazne vremenitosti,
onda je to Bog darovatelj vječnosti.
Stoga je on omogućio onima koji vjeruju,
ne da zaustave zrnca vremenitosti,
nego da ih pretoče u vječnost.
Njegovim dolaskom među nas
doista je postalo ostvarivo
da se prah naše prolaznosti
ulijeva u neprolaznu rijeku vječnosti,
te s njime naš pješčani sat
ne curi prema propasti,
nego prema blaženoj vječnosti.