Svetkovina Svih svetih
Dok slavimo svetkovinu Svih svetih ne možemo ne uočiti da se u svijetu oko nas, pa i među nama vjernicima događaju određena proturječja. Naime, ne primjećujemo da mnogo ljudi želi ići putem svetosti, to jest ne stavljaju sebi kao bitni cilj života biti sveti, te živjeti ozbiljno i zauzeto da taj cilj ostvare. Da je ovo istina, očituje se i po odnosu prema svetima, te je uočljivo da niti ne poznamo živote svetih niti ih se trudimo upoznati, a još manji ih staviti sebi za ideal i uzor koji nasljedovati. S druge pak strane je uočljivo da svi ljudi teže ostvarenju i uspjehu, teže boljem i punijem životu na zemlji. Jednom riječju teže određenom blaženstvu koje očito poistovjećuju sa zemaljskim ugodama, sa zadovoljenjem zemaljskih ciljeva, probitaka i ostalih vremenitih ostvarenja. A da bi to ostvarili od sebe otklanjaju svaku neugodu ili svaku pomisao odricanja, žrtve, križa i tolike bolne i neželjene situacije. A to opet pretpostavlja da u zemaljska ostvarenja i ciljeve ulažu svoje energije i snage, svoje umne i misaone sposobnosti, motiviraju svoju volju i usmjeravaju svoje želje. Doista, ljudi u zemaljske ciljeve unose svu svoju ljubav, jer željeti nešto intenzivno pretpostavlja golemu količinu ljubavi.
U takvom kontekstu u kojemu se tako intenzivno bavimo svakidašnjim životom i svakodnevnim ostvarenjima, ostaje premalo prostora za razmišljanje o svetosti i nastojanje oko nje. Pogotovo što o svetosti imamo određenu stereotipnu predodžbu koja je gotovo i sterilna. Imamo osjećaj da su sveci ljudi udaljeni iz svijeta koji ne žive ni približno sličnim životom kao i mi, koji su kao voštane figure daleko od svake realnosti u kojoj se treba boriti do krvi za preživljavanje i svekoliki opstanak. Mislimo ponekad da za svetost moramo promijeniti radno mjesto ili izabrati neku drugu vrstu posla ili zanimanja, ne shvaćajući da je svetost poziv za sva vremena i za sva mjesta, za ljude svakoga zvanja i svake vrste posla. Svetost je poziv za sve kojih dotiče donos s Bogom, te shvaćaju i vjeruju da Boga ima, te da nas on poziva da idemo putem svetosti koji nam je on naznačio.
Zato sveci ne čine ništa drugo nego u svoje zemaljsko postojanje unose Boga i njegove kriterije života i djelovanja. Oni nisu ‘supermani’, već ljudi koji osjećaju Božju prisutnost na svakome mjestu i u svakom trenutku svoga postojanja. Njima je u njihovom svakodnevnom poslu, u njihovoj obitelji i drugdje, na prvome mjestu Bog, te svoj život žive prema njegovim uputama i milosnim darovima koji struje iz njega. U tom duhu ne boje se ni neuspjeha, ni udaraca, ni žalosti ni bolesti, niti zaziru od ičega što je ljudsko, pa i kada iziskuje napor, odricanje i samoprijegor. Oni jednostavno znaju da će sve na kraju biti dobro, jer ovo što mi ljudi svojim očima smatramo dobrim, a bez Božjeg pogleda, to nije do kraja dobro, što se pokaže prije ili poslije.
Iz ove perspektive je jasno zašto danas na ovu svetkovinu čitamo evanđeoski odlomak o blaženstvima u kojemu Isus nudi vrlo neobične modele svetosti u onima koji su gladni, žedni, zaplakani, ožalošćeni, progonjeni. Ne zato što bi oni sami po sebi bili takvi, već što su kadri i u takvim okolnostima zadržati pogled na Bogu i živjeti svjesni njegove prisutnosti. A to mnogima ne polazi za rukom niti u mnogo jednostavnijim i lakšim okolnostima, a oni to čine u tako zahtjevnim i složenim situacijama u kojima većina ljudi ne bi znala iznaći ili vidjeti neko dobro. Sveci su zato ljudi koji svoju životnu situaciju žive s ljubavlju koja dolazi od Boga i ne dopuštaju da im itko ili išta pomuti mir i zajedništvo s njime. Jer u životu se računa samo ono što činimo s ljubavlju Božjom, te je jedino ljubav takva da nam omogući da pečatom vječnosti i neprolaznosti obilježimo svu stvarnost oko sebe. Njegova ljubav je snažno i neprocjenjivo nadahnuće u svim okolnostima i situacijama života, tako da daje smisao i snagu ustrajati u svim nedaćama i pod svim križevima koje život namjeni. Štoviše, oni koji su motivirani ljubavlju Božjom dobro znaju koliko sve spomenute okolnosti koje mi ljudi smatramo nedaćama nisu nedaće, već put kojim nas Bog vodi do čišćenja i štiti od većih zala koja dolaze ako ne shvatimo vrijednost duhovnog siromaštva, duhovne žalosti, pravedničke gladi i žeđi, krotkosti i milosrđa, čistoće srca i mirotvorstva. Time se pokazuje da sva naša aktivnost treba biti prožeta Bogom i usmjerena prema njemu, te je prava svetost upravo. U tom duhu razumijemo smisao blaženstava i blaženika kao ljudi koji su s ljubavlju prihvatili sve okolnosti svoga života, jer im nije bio životni san i želja zemaljsko ostvarenje, već ono nebesko. Molimo stoga i za današnje naraštaje da im ne bude glavni cilj postati bogati, slavni, ispunjeni zemaljskim obiljem i blagodatima, već prije svega da se trudimo živjeti u ljubavi Božjoj. I ne moramo se bojati da će nam Gospodin nešto uskratiti, već, naprotiv, sve će nam dati ukoliko budemo težili prema njegovoj ljubavi i svetosti, jer će nas obdariti puninom života u svome kraljevstvu.