Krštenje Gospodinovo
Slavimo danas blagdan Krštenja Gospodinova kojim se završava božićni liturgijski ciklus. Ovaj blagdan koji je spomen početka Isusova javnog djelovanja kruna je razmatranja otajstva Sina Božjega koji dolazi u tišini i skrovitosti, u poniznosti i jednostavnosti, premda ne potpunoj. Jer već dok je došao u posvemašnjem siromaštvu i skromnosti betlehemske špilje i jasala, ipak njegova slava nije bila do kraja skrivena svim ljudima, već se počela objavljivati na zemlji onima koji su bili čista srca i iskreni tražitelji Božji, kao što su bili pastiri, mudraci, starac Šimun i proročica Ana, i vjerojatno još mnogi drugi. Ali ipak njegova je slava i njegovo otajstvo je ostalo skriveno, jer on još nije počeo pokazivati zašto je došao, niti je naizvana ičim ukazivao na svoju božansku veličinu. U tom smislu događaj njegova krštenja predstavlja prekretnicu s obzirom da je to trenutak kada on počinje objavljivati svijetu svoje bogosinovstvo i svoje božansko poslanje.
Tako nam danas evanđelist sveti Matej opisa taj događaj i njegov dolazak pred Ivana Krstitelja na Jordanu s namjerom da se dadne krstiti. Ivan je, naravno, svjestan tko je došao pred njega, htio taj zahtjev pod svaku cijenu odbiti, no Isus je bio uporan, te Ivanu nije preostalo drugo nego izvršiti to što Isus traži: „Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ‘Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?’ Ali mu Isus odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!’ Tada mu popusti.“
U svjetlu svega što rekosmo, doista su znakovite ove riječi svetog Mateja: „Tada mu popusti.“ I sveti Ivan Krstitelj je imao svojih razloga da ne krsti Isusa, ali naposljetku je popustio. Znao je da krštenje nije potrebno Isusu, već onima koji su se pripremali da otkriju njegovu blizinu i prisutnost, pa je zato odbijao podijeliti krštenje Isusu. S druge pak strane Isus je imao svoje razloge. Htio je da njih dvojica ‘ispune svu pravednost’, čime su svim vjernicima pokazivali put nasljedovanja. Isus je ne samo živio u poniznosti svoj skroviti život, već je u poniznosti započeo svoje javno djelovanje. Stoga on svim iskrenim tražiteljima puta Božjega svojim posluhom i poniznošću postaje putokaz i vođa. Svi oni koji traže put spasenja, ostati će nedorečeni ako ne pođu potpuno za Isusom ili ako se njemu ne prepuste. To je čak vrijedilo i za svetog Ivana Krstitelja. Zato je i on popustio pred Isusom, te je posluhom Isusu i njegov osobni život i pravednost došla do svoje punine. Popustio je jer je to od njega tražio onaj koji je autor samoga Zakona, koji je izvor sve pravednosti i koji je bio razlog njegova propovijedanja u pustinji.
Isto vrijedi i za nas danas, to jest za svakoga vjernika, krštenika koji je s Kristom po krštenju započeo svoj život u Bogu. Na žalost, događa se da u duhovnom životu često kršćani ne žele popustiti Isusu, već ostaju ukopani u svoje vlastite stavove, koji uostalom, i nisu tako sveti kao stavovi Ivana Krstitelja. Mnogo je onih koji čak pobožnost i molitvu koriste kako bi Isusa uvjeravali da popusti njihovim zahtjevima, a ne da oni moleći i klanjajući se Isusu traže milost da popust njemu, da prihvate njegovu svetu volju i da idu putem koji im je on naznačio. I kao što je od trenutka Isusova krštenja na Jordanu bilo jasno da kršćanski život znači popustiti Isus i živjeti pravednost na njegov način, to jest da treba potpuno ići putem koji je on pokazao, svaki kršćanin koji to ne čini, ostaje nedorečen u svojoj vjeri i ostavlja neostvarenim svoje krštenje. Isus je kao izvor pravednosti mogao reći da može bez podlaganja Ivanovu krštenju, ali je htio pokazati primjer sve pravednosti, da i drugima pokaže da se ne treba bojati puta pravednosti u poniznosti, te da nitko ne treba preskakati etapu obraćenja i pokore držeći je nedostojnom vjerničkog života. Mogao je biti izuzet osobno, ali da ne daje povoda izuzimanju i izgovorima, i on sam ponizno prihvaća Ivanov krst, no jasno dajući do znanja da ipak nakon njegova krštenja svima dolazi novo i konačno razdoblje života u Bogu i pred Bogom. Kao utjelovljeni Božji Sin došao je pokazati da je i sam podložan svim zahtjevima koje pravedni Bog nudi ljudima na putu njihova opravdanja i života u njegovoj pravednosti.
I kao što sveti Ivan Krstitelj nije samo iz formalizma popustio Isusovu zahtjevu pristajući krstiti ga, tako i nama kršćanima pitanje krsnih obveza i odgovornosti nije pitanje samo formalnosti i obreda, već stvarnoga života u Bogu kojim u poniznosti ispunjavamo svu potrebnu pravednost. Ako je i sam Krstitelj ima razloga od tog trenutka živjeti još poniznije, jer je upoznao onoga koji je sama poniznost, koliko tek više mi trebamo kao kršćani ići tim putem doživljavajući svoju vjeru kao ‘popuštanje Isusu’. A popustiti Isusu znači dopustiti da nas poučava i vodi svojim riječima i primjerom, to jest da svojom poniznošću postane blagoslov našoj poniznosti, a svojom pravednošću punina naše pravednosti. Time nam je razumjeti da samo poput njega poniznošću možemo ispuniti svu pravednost pred Bogom.
Nadalje, trebalo nam biti jasno da sveto krštenje od nas iziskuje da ne popuštamo svijetu i njegovim zahtjevima, već jedino da popuštamo Kristu i svemu onom što on od nas traži. I što budemo ‘popustljiviji’ prema Isusu, to ćemo biti čvršći u duhovnom životu, jer njemu popuštati znači učvršćivati se u vjeri i ljubavi i svakoj drugoj kreposti. Doista, on od nas po krštenju ne traži drugo, već da budemo što cjelovitije i čvršće osobnosti kadre nositi se sa svim zahtjevima života. U tom smislu on od nas neće nikada tražiti da popuštamo pred njim odričući se prave kvalitete i pravih životnih vrijednosti, već, naprotiv, on očekuje da popustimo kada nas uči da budemo čestitije, kreposnije i ćudorednije osobe pred Bogom. Zato se od nas iziskuje i velika poniznost poput one koju je pokazao i sveti Ivan Krstitelj, a ona se sastoji u tome da se popusti Isusu.
To je ključ istinskog kršćanskog života, to je ključ prave krsne duhovnosti. Nemamo drugog puta, nego ići putem koji nam je naznačio naš Gospodin, te stoga kao kršćani ne dolazimo do cilja, to jest do kreposti i do vječnosti, nikakvih prijekim putem, jednako kao što se ne može doći do istog cilja zaobilazeći put kojim je hodio onaj koji je sebe nazvao Putem. Nije nam se kao krštenicima ukopavati u vlastite pozicije, niti se zadovoljiti vršenjem odredbi na ljudski površan način, već intenzivno slijedeći Krista, a to znači popuštajući Kristu i prepuštajući se njemu dok nas on ne dovede do konačnog vječnog cilja.