22. nedjelja kroz godinu – C
Postoji uvriježeno mišljenje, a gotovo i izreka, da čovjeka možemo dobro upoznati promatrajući njegovo ponašanje za stolom. Tako je i Isus, promatrajući ponašanje goste na gozbi kod uglednog farizeja, ukazao na sporne elemente ponašanja pojedinih sustolnika, te onda dijelom i na one dublje duhovne uzroke takvom ponašanju, kao i na posljedice koje iz toga proizlaze. Isus je, naime, uočio da uzvanici biraju mjesta koja su procjenjivali boljima, bilo da su s njih imalo bolji pregled, bilo da su očekivali da će tamo biti prije posluženi, te također dobiti bolji komad jela znajući dobro da su mjesta bliže domaćinu namijenjena za časnije goste. Moglo bi se doista pomisliti da jedan takav događaj nije bio vrijedan pažnje da Isus na nj reagira, no nije bilo sporno samo to što neki pojedinac sjeda na mjesto na koje nije pozvan, koliko to odražava i njegov duhovni stav koji ga očituje pred drugima iznoseći na vidjelo njegovu unutarnju duhovnu pustoš. Isus stoga uzima sebi za pravo otvoreno upozoriti prisutne, jer takve „sitne“ naznake ponašanja mogu biti kobne mnogima u svakodnevnom životu u mnogo većim stvarima, te isto tako mogu biti zapreka hodu prema vječnom životu i njegovim vrijednostima. A upozoravao ih govoreći kako ne bi smjeli sjedati na prvo mjestu, jer nikad ne znaju tko još od časnijih može biti pozvan na gozbu. Sjedajući na neprikladno mjesto, samo bi izazvao zabunu među onima koji ravnaju protokolom, te imaju uvid u potpuni broj uzvanika, a sebi bi priskrbio hrpu neugodnosti.
No sjedanje na prva mjesta, to jest na tuđa i ne pripadajuća mjesta, postaje zabrinjavajuće kad se događa u svakodnevnici, u cjelini života, a ne samo tek u jednom djeliću života kao što je gozba. Ponašanje na gozbi postaje samo odraz onoga kako se ljudi ponašaju u ozbiljnijim i važnijim stvarima, kao što je traženje posla i raznih službi u društvu. Ako netko, naime, sebi prisvaja pravo sjesti na tuđe mjesto, takav drugome čini izravnu štetu. Onaj tko prisvaja sebi nešto što mu ne pripada na temelju sposobnosti, takozvani bolji dio kolača, tim istim činom oduzima nešto što pripada nekome drugome. Ako je se netko ubacio na položaj ili na radno mjesto za koje nije osposobljen, služeći se dobrom vezom, kao i dozom drskosti svojstvene onima koji gledaju samo na se i svoj interes, tim istim činom potiskuje nekoga tko je imao na to pravo, na temelju pretpostavke svoga života, sposobnosti i mogućnosti, iskustva i spremnosti da se vodi idejom služenja općemu dobru.
Uzrok takvom ponašanju je oholost proizišla iz gramzivosti, što to mora mnogo više zabrinuti čovjeka nego samo činjenica da je sjeo na prvo mjesto na gozbi. Zbog nje pojedinac nije sposoban pred Bogom vrednovati ni sebe ni druge, čime bi bio sposoban tražiti i za se i za druge prikladno mjesto i ulogu u društvu. Jer što bi bilo prikladno pojedinom čovjeku, najbolje se može spoznati i definirati pred Bogom koji nas može poučiti našim granicama i dužnoj skromnosti i poniznosti. Samo stajući pred njega možemo naučiti odgovarati za sebe i za druge. Samo nas Bog može poučiti da smo braća i da bi društvo trebalo biti jedna zajednica u kojoj nemamo razloga žuriti se da preteknemo drugoga uzimajući bolji komad prije njega, nego, naprotiv, tražiti najprikladnije mjesto s kojeg možemo najbolje služiti drugima. Tražeći za se bolji komad, oduzimamo ga svome bratu, što je velika i tragična istina našega vremena. Uostalom, kako su se i razvilo suvremeno i civiliziran društvo, ono koje zovemo zapadnim, nego otimajući na primitivan i neciviliziran način drugim civilizacijama, kulturama i narodima, ne želeći ih smatrati svojom braćom.
Potraživanje boljih mjesta pokazatelj je, dakle, lošeg stanja duše, što onda ima za posljedice vrlo pogibeljne plodove, kako na razini lokalnih zajednica, tako i na razini globalnih odnosa. Tražeći prva mjesta, podrazumijevamo bolja mjesta prema svojim ljudskim kriterijima, a ne mislimo o onim prikladnim mjestima, sukladno mogućnostima i sposobnostima, te, također, sukladno Božjem planu i volji za svakoga od nas. Tražeći „bolja mjesta“ pokazujemo, dakle, da ne znamo prepoznati ni vrednovati brata pored sebe ni dati mu dužno mjesto. Naprotiv, time pokazujemo da smo spremni beskrupulozno gaziti one oko sebe da dođemo do zacrtanog cilja, ne pitajući se koliko je to moralno i pošteno. Nije niti potrebno nabrajati tolike slučajeve i u novije vrijeme gdje su pogrešni ljudi uzeli kriva mjesta, te tako i sebi i cijelome društvu priskrbili mnoštvo nevolja i štete. Gledati samo na se, znači u isto vrijeme pokazati da ne gledam na drugoga, da ne pazim na ono što njemu treba i na što ima pravo. A isto tako da ne gledam niti prema Bogu, koji nas uči zajedništvu i bratskom životu, koji nam ukazuje da je ljudskom gledanje na život i nazivanje nečega boljim komadom ili mjestom nešto što je njemu vrlo neprimjereno i relativno. Štoviše, smatra to neprikladnim ako je time na bilo koji način ugrožen naš bližnji, što bi bio odraz unutarnje duhovne bijede onoga koji traži „bolje mjesto“ nauštrb drugoga.
Zato nas Gospodin Isus s pravom poučava da se naučimo vrednovati bolja mjesta ne prema zemaljskoj koristi, nego prema nebeskoj dobrobiti koju na njima steknemo, to jest prema vječnom životu koji na svojoj zemaljskoj dužnosti trebamo steći. Potiče nas da svojom kršćanskom dosljednošću i čestitošću težimo prema onoj nagradi koja nas čeka o uskrsnuću mrtvih, gdje će nas Gospodar života pozvati na istinsku gozbu. Blago nama ako budemo tako živjeli da zaslužimo da nas pozove da se primaknemo naviše, na prva mjesta, zato što smo na zemlji bili ponizni i skromni, te trpjeli na lošijim mjestima ne želeći biti beskrupulozni zakidajući svoju braću. Amen