Svetkovina Svih svetih
U staro doba postojao je pojam heroja kao proslavljena i znamenita čovjeka. Takvo poimanje se temeljilo na iznimnim djelima koja je netko mogao učiniti, bilo u ratu ili miru, pokazujući svoju snagu i odvažnost, stječući time sebi neprolaznu slavu među ljudima. Ta slava koju nazivamo neprolaznom, nikad nije neprolazna u apsolutnom smislu, nego je samo trajna u vremenu i prostoru, a time i ograničena i različta od one vječne koja nadilazi vrijeme i prostor. No, ovi naši ljudski kriteriji, pa i onda kad su nesavršeni i ograničeni, kao u tom slučaju, ipak upućuju na one temeljne čežnje zapretene u našim grudima, kao što je čežnja za neprolaznom slavom.
Isus sigurno pozna ovakve ljudske čežnje i traženja, međutim uspostavlja drugi odnos. On proglašava blaženima one koji dođu do slave nebeske, a ne ljudske. Sveti su i slavni oni koje proslavi Bog na nebu, a ne oni koje drugi, ili sami sebe, proslave na zemlji. Ako želja za neprolaznom slavom u nama govori i o božanskoj slavi kojoj težimo, onda je činjenica da su slava zemaljska i nebeska, ljudska i božanska, u određenom odnosu. Štoviše, one su u izravnom odnosu za čovjeka, no redovito je taj odnos jedne i druge slave obrnuto proporcionalan. Što čovjek više radi za slavu na zemlji, to su mu manje mogućnosti da doživi slavu na nebu. Što više vremena posveti stječući vremenitu, to je veća vjerojatnost da izgubi vječnu, za koju je po svojoj prirodi određen.
Zato se danas, na dan Svih svetih čita i ovaj evanđeoski odlomak koji na svojstven način govori o ostvarivanju slave Božje, to jest slave po Bogu i u Bogu. A za njeno ostvarenje vidimo da gotovo kao preduvjet Gospodin Isus pretpostavlja život bez slave zemaljske. Oni koje će on jednoga dana proslaviti to su siromasi duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti i progonjeni zbog Isusa. Radi se o ljudima koji na zemlji ne ostvaruju, ne samo neku ljudsku slavu i proslavu, nego ne ostvaruju u nekim slučajevima niti minimum priznanja i prihvaćanja, ljudskih prava i dostojanstva.
No, svi oni koji rade za kraljevstvo Božje na zemlji, te zbog toga trpe i obespravljeni su, njima je Gospodin obećao nagradu na nebu, to jest obećao im je on sam biti nagrada. A ako postoji poveznica između proslave na nebu i na zemlji onda ta poveznica glasi: Ne može biti proslavljen na nebu tko to nije zaslužio na zemlji životom vjernim Evanđelju poradi čega je postao obespravljenim. Naša nebeska proslava povezana je i uvjetovana našim stanjem i životom na zemlji. Ne naznačuje čovjek već sam Bog uvjete proslave na nebu. Samo on daje kriterije po kojima ako živimo ne možemo ne doživjeti nebesku proslavu i oni su sasvim različiti od ljudskih.
Sveci su, bili svečano proglašeni ili ne, ljudi koji istinski vjeruju u Krista odričući sebi mogućnost ostvarenja i ukorijenjenja u svjetovne i svjetske forme življenja. Štoviše, oni znaju da moraju pobjeći iz formi svjetske proslave koja se nudi čovjeku, premda je taj bijeg vrlo bolan. No bez bijega i oslobođenja iz njih nema onog stvarnog blaženstva. A bijeg iz njih se događa, proturječno, istinskim angažmanom u onom što je najljudskije i najmaterijalnije, događa se istinskom zauzetošću za dobrobit ovoga svijeta i ljudi koji na njemu žive u onim oblicima od kojih svi bježe logikom svoje ljudskosti. Kršćaninu stoga nije dopušteno proći zemljom površno, s rukama u džepovima, nego ozbiljno zadirući u ono što je autentično ljudsko, pa i kad to traži kušnje, poniženja poradi svojih uvjerenja i s time spojena odricanja.
Sveci su bili ljudi koji su pokazivali da je božansko prisutno u svijetu, te da je čovjek pozvan na spasenje. A svijet se protiv njih borio ne želeći prihvatiti takvu poruku. Oni su objašnjavali ljudima kako postoji slava Božja kojoj je tek naznaka ona ljudska žeđ za slavom, pozivajući ih da im to postane poticaj tražiti pravu slavu svim svojim bićem, pa su ih ljudi radi toga prezirali. Zato sveci bivaju razvlašteni i obespravljeni u svijetu, gdje im se sustavno niječu prava: pravo na radost, na bogatstvo, na baštinu, na hranu i piće… Niječe im se potreba da navijeste milosrđe, što se proglašava glupošću, jer se svijet ponaša logikom najjačega koji opstaje. Niječe im se pravo na čistoću srca, jer ako se Bog proglasi nepostojećim, što će onda ljudima čisto srce? Ako je čisto srce samo za to da bi gledalo Boga, onda ga je bolje onečistiti nego da gleda u prazno, mišljenja su mnogi koji odbacuju svog Stvoritelja. Što će onda čovjeku mirotvorci koji će izmirivati zemlju s nebom, čovjeka s Bogom? Ako nema ni neba ni Boga, onda je dovoljan samo onaj izmišljeni i ljudski mirotvorac, kao što bi bila dostatna samo ona društvena pravednost.
Na zemlji se događa tako sukob dvaju pogleda na život: onog isključivo ljudskog i onog prožetog božanskom vizijom, koji poput Isusa možemo nazvati proročkim. Ovaj proročki element je uvijek bio progonjen, no upravo njega je Isus uspostavio kao kriterij razlikovanja između onih koji teže prolaznoj i neprolaznoj slavi. Zato zahvaljujući Kristu, njegovu nauku i djelu, neprolazna slava nije više čežnja mnogih, a ostvarenje malog broja, nego je ona sada moguća kao ostvarenje svakom čovjeku koji se otvara proročkom načinu života Božje prisutnosti u svome životu. Neka i nama Kristova riječ bude poticaj da već sada, poduzmemo odlučne korake kako bismo već na zemlji ostvarili preduvjete buduće neprolazne slave koju je Otac nebeski pripremio za nas u vijeke vjekova. Amen.
