Svetkovina Bogojavljenja
Dolaskom Boga među ljude započela je pustolovina koja je imala sva obilježja patnje. Onaj Zli koji progoni Božju prisutnost na zemlji, nije poštedio zemlju svoga krvavog pira već od Isusova rođenja i najnježnije prisutnosti na zemlji. Isto tako Bog skriven u ljudskom tijelu nije mogao ne otkriti svoju prisutnost onima koji ga iskreno traže, kao što nije mogao ne izazvati protivljenje onih kojima je nepoželjan. Razotkrivanje duhova počelo je od početka, kao što imamo opisano u današnjem evanđeoskom događaju. Evanđelje govori o trojici mudraca koji uporno traže novorođenoga kralja, Krista Gospodina, te dolaze izdaleka kako bi ga vidjeli i poklonili mu se, dok drugi, poput judejskog kralja Heroda, žele čuti i znati o njemu samo toliko da ga mogu ukloniti. Kralj Herod, u strahu za svoj interes, sprema progon protiv onoga koji nije imao baš nikakav osobni interes, nego je došao kako bi cijeli bio za druge, kako je kasnije učio i svoje učenike. U strahu da ne izgubi vlast, spremao se progoniti i ubiti onoga koji se u svojoj poniznosti podložio svakoj vlasti, pa i ljudskoj, i još k tome nepravednoj. No zato su ga baš trojica mudraca, neopterećeni interesom i vlašću, tražili kako bi se poklonili veličini onoga koji ne želi vladati nego služiti, koji ne želi uzimati nego davati. Zato su njega smatrali dostojnim da mu se poklone i da mu udijele od svoga bogatstva.
No ovaj scenarij koji je pratio Gospodina od početka pa do konca života ništa manje nije prisutan i danas u svijetu, a očituje se u stavu koji svijet stvara prema kršćanstvu. Kršćanstvo je danas osporavano i u državama i narodima koji se nazivaju kršćanskima. No, na žalost, ne osporava se naša kršćanska nedosljednost, nego se pokušava osporiti one koji žive autentično svjedočeći svoju vjerničku samosvijest. Nikome ne smetaju kršćani koji žive izobličeno i nedosljedno, nego smetaju kršćanske vrijednosti kao takve. Stoga se ne možemo ne upitati što je to što toliko smeta vlastodršcima i suvremenom čovjeku i društvu. Što je to što bi moćnici htjeli ukloniti ili neutralizirati iz kršćanstva? Nije li to upravo božanski nauk koji primamo od svoga Učitelja Krista Gospodina? Nisu li mnogima trn u oku upravo Božje istine koje prihvaćamo, zastupamo i naučavamo? Nisu li to upravo kršćanske vrijednosti kojima nas je Bog obdario, a mi ih želimo posredovati ljudima svoga vremena kao Božji dar?
A neprotumačivo je da ljudima toliko smeta Božji nauk, jer nekima smeta više kršćansko ćudoređe nego najgori oblici grješnoga života koji se šire putem medija ili su uhvatili maha u svakodnevnom životu. Neprotumačivo je da netko može osporavati prava ljudima samo zato što vjeruju u Boga, kao što je Herod bio spreman ukloniti Krista Gospodina. Pa i uz tolika proturječja koja svakodnevno doživljavamo, a koja su slika onih koja su pratila Gospodnji život, mi ne možemo odustati od svoga svjedočanstva za ono Svjetlo koje nas je obasjalo i do kojeg nas je dovela zvijezda vjere.
Usprkos svega zadaća nas kršćana je ona koju su nam svojim primjerom ostavili mudraci: prihvatiti Krista podređujući mu cijeli svoj život! Naše nije tražiti svoj interes u svijetu, nego ga se odreći poradi bogatstva koje nam donosi Krist Gospodin, jedinog bogatstva kojim se možemo obogatiti. Trebamo posvjedočiti da ne ugrožavamo istinske vrijednosti čovjeka i čovječanstva, nego samo one lažne, površne i prizemljene. Utoliko je Herod bio u pravu, jer je predosjetio da ga novorođeni Kralj na određeni način ugrožava. Ali Krist je ugrožavao njegov život u raskoši, zlu i nepoštenju, dok nije ugrožavao ljudske i božanske vrijednosti koje bi bile poželjne i samom Herodu da je ozbiljnije razmišljao o životu. Da je vjerovao u Boga, onda bi znao da prisutnost Božja oduzima ljudima mogućnost manipuliranja životima drugih, a poziva ih da nauče skrbiti za svako potrebno biće. Mudraci su shvatili svoje poslanje, te su se, nakon što su prihvatili Gospodina u svoja srca, u svoju zemlju vratili duše pune Boga živoga, kako bi svojim navještajem narodu zajamčili istinsku dobrobit, dok se Herod radije držao svoga interesa, želeći vladati a na služiti narodu. Zato je Bog i došao među ljude da ih pouči njihovu dostojanstvu i vrijednosti, kako ne bi dopustio da nad narodom nepošteni vladari provode tiraniju bezboštva, čime se otvaraju vrata najvećim zloporabama.
Čestiti tražitelji istine – mudraci, znali su da ih Bog ne ugrožava, jer on je ugrožavao nered i nemoral vlastodržaca, te su mu se zato poklonili, pozivajući i nas da budemo dosljedni i zauzeti klanjatelji Boga živoga, što će nam priskrbiti neizmjernu životnu radost i puninu. Jer bez obzira što tko u društvu mislio, mi ne možemo ne prihvatiti Kristov nauk i ne možemo ne govoriti o Bogu koji nam je progovorio u svome Sinu. Ne možemo ne nositi u svoju zemlju i svome narodu, poput mudraca, Onoga kojega nam je prečisti Djevica u svome majčinskom krilu podarila. Stoga nam ne preostaje drugo nego prionuti na posao, to jest prignuti koljena u molitvi i klanjanju, kako bismo upaljenim svjetlom vjere osvijetlili put budućnosti u koju nas Krist Gospodin poziva.
