7. uskrsna nedjelja – B
Kad ljudi privedu kraju neki posao, redovito se po završetku dive djelu svojih ruku koje su uspjeli dovršiti, ponosni na sebe i svoja ostvarenja. Nije rijetkost da njihovo divljenje bude puno samodopadnosti i preuzetnosti, ovisno već o vrsti, kakvoći i količini obavljenog posla. Povijest govori o francuskom kralju Luju XV. koji je govorio: Nakon mene potop! Bilo mu je svjedno što će biti poslije njega, što će biti s drugim ljudima, važno mu je bilo da njegovo kraljevstvo funkcionira dok on bude živ i na način na koji on to želi.
Isus, međutim, premda je dovršio djelo spasenja, te u ovom tekstu iz Ivanova Evanđelja govori već iz perspektive svoje potpune proslave, nema u glasu nikakav slavodobitan ton, već odiše ozbiljnošću i realizmom. Iako je dovršio djelo spasenja, u njega nema ni traga nepromišljenoj samodopadnosti, već sa svom ozbiljnošću moli Oca nebeskoga da sačuva njegove učenike u svojom imenu. I kad je dovršio svoje poslanje i osjetio da se njegov zemaljski život bliži kraju, Isus nije usredotočen na se, već na one koji ostaju nakon njega i bez njega. Usredotočen na njihovo dobro, a svjestan da svojom proslavom neće više biti u svijetu na način na koji je bio do tada, moli Oca bdije nad njima. Jako mu je stalo da nakon njega ne bude potop, već sasvim susprotno, da i oni koji ostaju ostvare istu slavu poput njega.
Isus kao istinski vođa i učitelj ne ostavlja svoje učenika na pola puta, već pokazuje odgovornost za njihovo dobro, točnije za njihovo spasenje. Dok je bio s njima takvu je odgovornos pokazao čuvajući ih u imenu Očevu i u snazi njegovoj. Štitio ih je da nijedan od njih ne propadne, predao im je Očevu riječ i posvetio sama sebe za njih. Dijeleći s njima isti prostor i vrijeme, više mu od toga nije bilo moguće napraviti. Ali ipak ni tu nije stala njegova odgovornost za njih. Ona ide korak dalje očitujuć se i potvrđujući ovom molitvom koju upravlja Ocu za njih, čime im želi zajamčiti Očevu zaštitu i za razdoblje u kojem neće biti s njima u ljudskom obliku.
Ako je Isus pokazao toliku odgovornost za nas, koliko tek onda trebamo mi pokazivati sami za se, a potom i jedni za druge. Ostaju trajno vrijednima preporuke koje daje Gospodin. Najprije valja nam čuvati baštinu koju nam je on ostavio svojim djelima u okviru spomenute odgovornosti. Valja nam prihvatiti božansko djelovanje koje nije upitno, te nam je dopustiti da nas Otac sačuva u svome imenu, da nas čini da budemo jedno po uzoru na jedinstvo Trojstva, da nas čuva od Zloga, da nas posveti u istini. Prihvaćajući božansko djelovanje Oca nebeskoga koje nam je izložio Isus, a kojim se očituje postuskrsno vrijeme, na najbolji način prihvaćamo odgovornost za same sebe. A kad smo usvojili božanski milosni život, kad smo postali jedno s Bogom po milosti, time možemo najbolje skrbiti i za druge privodeći ih ljubavi Očevoj, kako nam pokazuje Isusov primjer. Vrijeme koje nam je darovano, darovano nam je kao vrijeme primanja darova i vrijeme molitve. Dok usvajamo Isusovu molitvu, moliti nam je poput njega, da se i na nama i na svima drugima ostvari ono što je on tražio za svoje učenike. A ako Isus moli za nešto, onda je to stvarno važno, nešto bez čega se ne može i ne bi smjelo niti pokušati.
Mi vjernici morali bismo ozbiljno shvatiti ove Isusove preporuke koje nam Crkva stavlja na razmišljanje u ovo vrijeme nakon Uzašašća. One moraju postati središte našega života koje je obilježeno snagom Uskrsloga na način na koji su osjetili i učenici nakon uzašašća kad nije više bilo Gospodina među njima u ljudskom liku. Ako ne želimo da nakon nas bude potop, ili bolje da i nas ne zahvati i odnese potop, živjeti nam je slušajući odjek ove Isusove molitve i primjenjujući njene sadržaje na vlastitu svakodnevnicu. Amen.
