16. nedjelja kroz godinu – C
Današnja misna čitanja nas uvodi u važnost kreposti gostoljubivosti koja je bila čak odredba od božanskog značaj, jer je sam Gospodin svome narodu određivao da se vježba u velikodušnoj gostoljubivosti prema putnicima i strancima, sjećajući se da su i sami bili narod putnika koji je kao pridošlica boravio u tuđoj zemlji. Takvu svijest je njegovao, kako čitamo u Knjizi Postanka, praotac Abraham koji se zaputio iz svoje zemlje, te je živio pod šatorom iščekujući da Gospodi ispuni svoje obećanje, ali zbog toga što je bio putnik i još uvijek lutalac, nije zanemario ovu krepost. Upravo on je mogao dobro iskusiti koliko znači kada se putniku iskaže gostoprimstvo i primi ga se srdačno i prijateljski, pa je zato i sam od srca vrlo otvoreno primao goste.
Bog iznenađuje pohodom
Upravo ovaj događaj s Abrahamom je tako znakovit jer se u njemu sluti otajstveni nagovještaj koji će se ostvariti više stoljeća nakon toga dolaskom Sina Božjega. Naime, Abrahamu dolaze tri gosta u vrijeme dnevne žege, te on osjeća dužnost pozvati ih da se okrijepe u njegovu šatoru, i ne znajući da mu oni nose konačno ispunjenje Božjeg obećanja da će mu Bog podići potomka. On ih prima i ugošćuje na najbolji mogući način, te kao da sluti da se po njima očituje Bog, premda ne zna do koje će ga mjere oni iznenaditi očitujući mu dobrotu i ljubav samoga Boga. Zato Abraham pred njima pada ničice, te ih časti nazivom ‘Gospodin’, jednako kao što se njegovo poštovanje prema njima očituje i u načinu na koji ih je počastio prevrtama, maslom, mlijekom i pečenom teletinom, dok je sam stajao pred njima dok su blagovali. Nakon svega toga, tajanstveni posjetilac mu je najavio da će nakon godinu dana njegova žena Sara imati dijete. Tako je postalo razvidno koliko je veliku stvar napravio Abraham kada je prihvatio tri neznana gosta velikodušno i otvorena srca, jer mu je ta otvorenost priskrbila Božji blagoslov i ispunjenje obećanja.
No u ovom dolasku, kao i samom činu ulaska Božjega u Abrahamov šator, bio je i novi nagovještaj i nova slutnja. Jer Bog nije samo došao u Abrahamov šator i na čudesan način mu dao potomstvo kao temelj naroda koji će izići od Abrahama. Naprotiv, tim činom je dao novi daleko važniji nagovještaj koji će postati konačni smisao i cilj Abrahamova izabranja. Jer Abraham nije izabran samo da podigne jedan novi narod, koji će biti narod vjere i narod Božji, već je bio izabran da osnuje taj narod u kojem će sam Bog doći na potpun i konačan način među ljude. Abraham koji prima božanske goste u svoj šator pokazuje otvorenost Bogu, a Bog ulaskom u njegov šator na otajstven način iskazuje spremnost poslati svoga Sina da se ušatori u tom narodu koji će imati Abrahama za oca. Abrahamovo velikodušno gostoprimstvo se pretvorilo u višestruki blagoslov: u blagoslov iz kojega će se roditi Izak, ali isto tako i u nagovještaj da će se i sam Bog utjeloviti u njegovu narodu, te će se po njemu blagoslivljati svi narodi zemlje. I to je bio puni smisao i puno iznenađenje koje je Gospodin priredio Abrahamu. Stoga je Abrahamu ovaj susret bio na neizmjernu korist, jer ga je Bog obilno nagradio za velikodušnost duha i iskazano gostoprimstvo, čime on postaje primjer duše koja prima Gospodina, a koju Gospodin iznenađuje svojim pohodom i nagrađuje svojom prisutnošću. Na neki način se s njime počelo očitovati veliko Božje otajstvo od vjekova skriveno, kako veli sveti Pavao, da bi se kasnije do kraja očitovalo u kasnijim naraštajima.
Isus dolazi u pohode
A to otajstvo koje se očitovalo kasnije, u punini se je očitovalo dolaskom i utjelovljenjem Sina Božjega koji tako ulazi u ljudski šator, to jest dolazi u pohode ljudskoj obitelji. Sam Bog po njemu doista pohađa čovjeka, i to ne više na otajstven način u slutnji, već sada otvoreno u ljudskom obličju. Upravo radi toga shvaćamo zašto onda Isus od Marte očekuje zaokret u trenutku kad ga prima u kuću, te pohvalom Mariji ističe da je izabrala bolji dio. Naime, on od svoje domaćice očekuje onaj abrahamovski stav vjere, to jest da shvati da gostoprimstvo nije sadržano samo u jelu i piću, već u pozornom slušanju Boga koji joj je došao u pohode na daleko otvoreniji način nego je bio došao Abrahamu. Božji Sin se zato i utjelovio i rodio da uđe u ljudsku obitelj kao onaj koji nosi Božju poruku i koji dolazi kao onaj koji ispunja otajstvo od vijeka nagoviješteno. Dakle, gost koji je došao toliko je vrijedan ne samo da ga se počasti hranom, već pozornošću. Toliko je uzvišen i svet kao Glasnik Božji i kao ‘Mudrost koja se ušatorila u Jakovu’, da mu treba posvetiti pozornost na način da nijedna njegova riječ ne padne neplodna na zemlju. Zato mu istinsko čašćenje iskazuje onaj tko ga sluša, a ne onaj tko ga prima samo na izvanjski način, premda je neupitna bila i Martina ljubav prema njemu.
Poruka Božje riječi snažna je i važna i nama danas, jer Božji Sin se utjelovio ne samo da uđe u kuću Marte i Marije, već da uđe u svaku našu obitelj i kuću. A kao što ga je Marta primila pod svoj krov, na to je pozvan i svatko od nas, bilo kao pojedinac, bilo cijele obitelji. A primiti Isusa u svoju kuću, ne znači samo staviti njegovu sliku, križ ili neko drugo obilježje na zid svoga doma, već je neophodno primiti ga kako bismo ga slušali, kao što ga je Abraham slušao otajstveno dok je slušao Božje glasnike, ili pak kao što je slušala Martina sestra Marija koja mu je sjela do nogu posvećujući se pozornom slušanju njegovih pouka. Samo tako ga primamo na autentičan način ako ga primamo kao Učitelja koji je sposoban poučavati nas božanskoj istini života poradi koje je i došao među nas.
Danas više nego ikada naše ga obitelji trebaju primiti i trebaju živjeti od njegove prisutnosti, kao što je živjela Marija dok ga je slušala, jer istinski živimo u onoj mjeri u kojoj smo u pravom zajedništvu s njime, u kojoj upijamo njegovu riječ kao svjetlo i vodilju života i ukoliko srce ispunjamo otajstvom njegove ljubavi koja nas ispunja obiljem svoje slave. Samo po njemu koji ulazi u naše živote i u naše obitelji možemo doći do punine mudrosti i milosti, te njegovim naukom i životom možemo i sami privoditi druge do savršenstva, kako je to činio i sveti Pavao koji veli: “Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.” Prionimo sa svom ozbiljnošću na ovu zadaću, te privodimo sebe i svoje obitelji pravom savršenstvo dajući se poučiti svoj mudrosti života, jer je to preduvjet bolje budućnosti na zemlji i zalog vječne proslave u nebesima svakog pojedinca i cijelog naroda.
Ivan Bodrožić