4. nedjelja kroz godinu – A
Kad je Isus započeo svoje djelovanje, nije došao tek da zadovolji određenu formu, niti samo da odradi povjereno poslanje, već mu je bila želja i cilj da dođe do svojih sugovornika, te da u njima proizvede željeni učinak. Uostalom, došao je radi njih i njihova spasenja. Zato nije mogao ne voditi računa o svojim sugovornicima, to jest slušateljima njegove radosne vijesti koji su mu postali i učenicima. Današnji evanđeoski odlomak svjedoči upravo o tome. Sveti Matej, naime, na početku Isusova naviještanja donosi Govor na gori koji započinje navještajem blaženstava koja su jedna vrsta proglasa kraljevstva nebeskoga, to jest one radikalne novosti koju on donosi svijetu i naviješta kao Sin Božji. Upravo radi pedagogije njegova navještaja valja istaknuti da on ne govori na pamet, bez uvida u stanje svoga naroda, već iznosi ovaj programatski govor iz kojeg se jasno uočava da mu nije promaklo ono najbitnije, što redovito ljudima promakne. Naprotiv, on je sigurno dobro ‘snimio’ situaciju prije nego je započeo djelovati i naviještati svoju božansku istinu.
Isus nije djelovao samo zato što je imao nešto reći svijetu, već je htio da njegovo djelovanje i njegove riječi imaju čvrstu sponu sa životom onih koji ga slušaju. Kada je izgovarao riječi, doista je doticao ljudske živote i njihove životne sudbine, ponekada vrlo teške i nepodnošljive, pa je zato jasno da je mnoštvo dolazilo želeći se nahraniti utjehom njegova navještaja. Njegov nastup nije bila demagogija i zavođenje neupućenih ljudi, već se je najprije osvjedočio o stvarnom stanju naroda i jasno provjerio što se događa u svijetu oko njega. A onda kad je jednom progovorio, njegove riječi su bile ljekovite i osvajale su srca ljudi jer je dobro znao što im treba navijestiti, suživljen s njihovom životnom situacijom. Bilo mu je, stoga, od početka jasno da treba okupiti ljude koji žeđaju za Bogom, jer njima je najbolje mogao ponuditi poruku koju je donio s neba.
Isus stoga traži one koji žeđaju Boga, koji traže njegovo kraljevstvo i koji uzdišu za njime. Oni koje je počeo okupljati nisu bili bez uvida da se to kraljevstvo događa polako i mukotrpno kroz život. No bili su uvjereni da će se ipak dogoditi, te da će njihovim patnjama jednom doći kraj. Riječi njegovih blaženstava potvrđuju da je započeo svoje djelovanje kako bi upravo tim ljudima dao nadu i pokazao im da je moguće osmisliti patnju u uzdisanju prema Bogu i želji za njegovim licem. On nije okupio oko sebe nezadovoljnike, već je pozvao i riječima okrijepio one koji su bili žrtve i patnje u svijetu iskrivljenih odnosa, ali su sve trpjeli poradi Boga svjesni da se ne žele udaljiti od Boga bez obzira na sve. Vjerovali su da će Božja pravda jednom ipak zasjati ne samo njima, već i cijelome svijetu. Zato je takva kategorija ljudi drukčija od nezadovoljnika, od revolucionara, od štrajkaša, od buntovnika. Riječ je o ljudima koji strpljivo trpe i podnose životne nedaće poradi Gospodina koji ih je pozvao da žive ponizno i strpljivo, pouzdajući se u njegov blagoslov i pravdu, te nagradu života vječnoga.
U tom smislu Isus je pronalazio one koji strpljivo, poradi Boga podnose nedaće, te je došao pokazati im da su njihove želje i potrebe došle do ispunjenja, to jest da je Bog kojemu su vapili došao među njih. Proglasom svojih blaženstava otkrio im je da je njihova muka i patnja imala smisla, jer je Bog čuo njihove vapaje i poslao svoga Sina da im usliši molbe. Njegove riječi su bile melem za njihove rane, a ne zavaravanje ili bijeg od odgovornosti i od pomoći. Blaženstva stoga nisu znak Isusove nemoći kojom od sebe otklanja odgovornost za moguće društvene promjene, nego su potvrda istinske snage koju želi svome narodu, jer tko živi blaženim životom živi za budućnost i jamči budućnost svome narodu. Isus dobro zna ljudske potrebe i potrebe cijeloga naroda, a potvrdu koje su istinske potrebe daju mu oni koji iskreno traže Boga i žeđaju za njegovim kraljevstvom, te im zato dolazi ususret.
Pitanje blaženstava nije ništa manje aktualno ni danas u našemu društvu, jer i danas je pitanje koliko bi zainteresiranih slušatelja i učenika Isus pronašao da se danas popne na goru propovijedati blaženstva. Kakvo je danas stanje duha našega naroda i prihvaća li naš narod danas u svojoj svakodnevnici Isusov proglas blaženstava? Crkva bi danas trebala djelovati programatski, sukladno smjernicama tih istih blaženstava, te odgajati vjernike za blažen život, to jest za uzdisanje za Bogom i za uzdizanje duše k njemu. Zadaća joj je tražiti sugovornike u ljudima koji žive sveto i čestito, jer oni odražavaju i održavaju nadu svoga naroda prema nebeskim dobrima, njegujući ujedno svet, pobožan i krepostan život pred Gospodinom. A onda, polazeći od njih i s njima, graditi novi, bolji i blaženiji svijet. Ako ne budemo imali iskrenih tražitelja Boga koji zdušno vape za njegovom pravdom i prisutnošću u svijetu, te ako ih ne pokušamo okupiti oko Isusova programatskog govora, svi društveni napori će biti uzaludni. Jer radi takvih je Isus došao i s takvima je gradio svoje kraljevstvo. Svaka dobrobit počiva na svijesti o Bogu i sposobnosti da ga kroz odricanje i patnju, samoprijegor i žrtvu, prihvatimo u vlastiti život, te s njime gradimo svoju budućnost do blažene vječnosti.