25. nedjelja kroz godinu – A
Isusova prispodoba o gospodaru i radnicima u vinogradu koji dolaze u različitim trenutcima dana vrlo je izazovna, te porukom može biti primjenjiva i na naše vrijeme. Zanimljivo je nadasve da je tom prispodobom Isus htio prispodobiti kraljevstvo nebesko, te dobrotu Oca nebeskoga koji do posljednjeg trenutka iščekuje obraćenje, to jest odlazi na trgove i ulice ‘tražiti radnike za svoj vinograd’, ali ona se može primijeniti i na izgradnju naših zemaljskih odnosa, jer je Isus među nas donio nauk svoga kraljevstva. I ako je njegova želja da to kraljevstvo zaživi među nama, onda i ova prispodoba ne priča samo o ostvarenju kraljevstva nebeskoga u vječnosti, već treba i nama danas biti vodilja kako uz pomoć kraljevstva nebeskoga izgrađivati ovo naše zemaljsko. Nedvojbeno je da je Isus dao smjernice i želi da svoje društvo i odnose izgrađujemo nadnaravnim odnosima, to jest htio je da u naše zemaljsko kraljevstvo ugrađujemo ono nebesko, čime ga istinski činimo čvrstim i stabilnim.
Stoga se i u ovoj prispodobi krije veliki poučak o vrijednosti rada i svakovrsnoga napora, budući da je u današnjemu vremenu vrijednost rada svedena isključivo na novac i zaradu. Vrijednost posla se, na žalost, ne procjenjuje po čovjeku, niti vrijednost čovjeka po tome koliko unosi sebe u određeni posao, već isključivo se mjeri visinom zarade. Zato smo danas posao i poslove sveli na poslove niže i više vrste, na one koje nitko ne želi obavljati i one za kojima svi trče. Štoviše, postoje oni koji su neisplativi i koji su isplativi, to jest od kojih bježimo i gnušamo se, napose ako je riječ o kućanskim poslovima, o radu u vrtu, vinogradu ili njivi. Danas su nam određeni poslovi ispod časti, te ih zapuštamo, te se u isto vrijeme čudimo kako nam se zemlja iseljava a neki drugi dolaze i na njoj žive. Jer mi sami određene poslove smatramo nečasnima, čekamo da nam dođe neka radna snaga iz drugih zemalja koju ćemo moći jeftino iskorištavati da nam odradi poslove koje mi ne želimo, a ne želimo priznati da time malo po malo sve gubimo. Pogotovo što živimo u vremenu u kojemu očekujemo i sanjamo brzu zaradu, pa i nismo dovoljno strpljivi i postojani izložiti se i raditi na duge staze, ali onim postojanim i poštenim radom kojem je prioritet pokazati vjernost Gospodinu, a ne brza i lagana zarada. Jer ovo naše zemaljsko ‘kraljevstvo’ se ne izgrađuje novcem, već krepošću, a novac ga razgrađuje jer razgrađuje ljudske odnose, pa i onda kada to nije odmah u prvi mah uočljivo.
No to jasnije vidimo iz prispodobe. Oni radnici koji su se usredotočili na novac, bili su puni zavisti i bijesa, kako na gospodara, teko i na svoje kolege u poslu koji su manje radili, a dobili istu naknadu. A da su bili usredotočeni na gospodarevu dobrotu i na potrebe svoje braće, onda bi sigurno drukčije reagirali, a ni njima ne bi izostala pravedna plaća. U tom slučaju bili bi zadovoljni zbog dobrote gospodareve i dobra svoje braće, a ne pogođeni i ožalošćeni gospodarevom odlukom. Da su gledali dugoročno i istinsko dobro, onda ne bi pristupili kao natjecatelji, već kao prijatelji i kolege, kao braća i zajedničari iste gospodarove dobrote. Da su gledali šire, a ne samo na svoj uskogrudni interes, mogli su otkriti novi svijet oko sebe, to jest mogli su izgrađivati novi i bolji svijet koji se izgrađuje boljim odnosima, a ne novcem i ulaganjima. Da su prepoznali da je u njihovoj moći živjeti nebeski, te ugrađivati kraljevstvo nebesko u međusobne odnose, svijet u njima i oko njih bi bio drukčiji. A kad vidimo njihovu reakciju, povrijeđenost i uvjerenje da su zaslužili veću naknadu, za pretpostaviti je da bi uzvratili gospodaru lošim radom, zabušavanjem i ‘prebijanjem računa’, da su znali što će se dogoditi. Sve su to stvari koje se i danas događaju u svijetu rada, jer se ljudi uspoređuju, procjenjuju i precjenjuju svoj rad, čime se usredotoče na krive sadržaje, umjesto da sve vrednuju polazeći od Boga.
Zato ni u današnjem društvu, unatoč tehnološkom napretku i većoj količini novca, nema ni sreće ni blagoslova dok se ne uspostave ispravni odnosi i dok se ne počne u ovo naše zemaljsko kraljevstvo unositi vrijednosti nebeskoga. Dok ne budemo zahvalni za ono što imamo i što nam je Gospodin dao, teško da će nam išta od svega što radimo služiti na spasenje i na osobnu izgradnju. A to bi doista trebao biti bitni smisao zemaljskoga rada. Zato nas Gospodin poziva da svojom zemaljskom aktivnošću odražavamo istinu da je kraljevstvo Božje već u nama, te da ga svojim životom i radom ugrađujemo u zemaljske odnose, čime doprinosimo da ovo naše zemaljsko ‘kraljevstvo’ postaje nebeskim. Gospodin od nas očekuje da radimo prije svega za izgradnju kraljevstvo nebeskoga u sebi i oko sebe, a ne samo za zemaljsku plaću, u protivnom nikada nećemo napraviti pravog društvenog pomaka. Živeći za kraljevstvo nebesko nećemo se pretvoriti na robu na tržištu niti na radnu snagu, već ćemo živjeti dostojanstvo rada pred Bogom i ljudima. Zato nam se usmjeriti prema onim trajnim vrednotama i postojano izgrađivati svojim radom svoj narod i društvo ugrađujući krepost i nebeske darove u zemaljski život, kako bismo ga već sada na zemlji posvetili, te potom uzdigli do njegove punine u vječnosti.