20. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem odlomku opisan je jedan Isusov susret s nepoznatom ženom Kanaankom koja ga je molila da joj izliječi kćer od teškog opsjednuća. Odbijajući to učiniti na prvo traženje, Isus zapodijeva s njom razgovor, jer želi jasno čuti njezine razloge i uvjerenja glede njega. Ako je bila voljna zamoliti za uslugu njega – čovjeka iz prezrenog židovskog naroda, onda je za to očito imala dobre razloge. Nevolja u kojoj se našla, a koju je on dobro znao, nije bila dovoljan razlog da njega zamolio za pomoć. Zato je on htio čuti zašto baš njega moli za pomoć, to jest zašto se baš njemu obratila. Za takvo što morala je imati dovoljno razloga i to uvjerljivih. Upravo prema tome Isus navodi razgovor kad joj u prvi mah odbija uslišiti zamolbu. Znao je da mu se nije obratila tek tako, jer je za njima vikala i vapila, ali je htio čuti točne razloge. Nije dovoljan razlog bio taj što se on tu zatekao i tuda naišao, koliko je moralo biti presudno što ona vjeruje o njemu. Njega je zanimalo smatra li ga ona jedinstvenim pomoćnikom u nevolji, a ne slučajnim.
U razgovoru koji vodi s njome Isus je prisiljava izgovoriti sve argumente. Tjera je na verbalno nadmetanje koje nije bilo samo borba riječima, već jasno i odlučno iznošenje vlastitih argumenata i stavova. Služeći se slikom djece, psića i hrane Isus očekuje da ona replicira i da u replici pokaže svoja uvjerenja glede uloge mesijanskog naroda Izraelova, što ona i čini. I dok Isus govori da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova i da ne priliči uzeti kruh sa stola od djece i dati psićima, ona uzvraća da će biti zadovoljna i mrvicama koje padaju sa stola gospodara.
No uz ovo što je rečeno između Isusa i Kanaanke, ostalo je još mnogo toga neizrečenoga, što i sami možemo nazrijeti između redaka. Jedna od važnijih stvari koja se naslućuje, te objašnjava zašto je Isus pokazao da ipak nije došao samo za izgubljene ovce doma Izraelova i da nije došao hraniti samo djecu svoga naroda, je činjenica da se njegov narod nije osjećao potrebnim njegove pomoći. Naime, njegov narod nije imao osjećaj da kao ovca luta daleko od pastira, te da treba doći Mesija započeti svoje mesijansko poslanje upravo od njih prikupljajući ih iz lutanja i privodeći u sigurnost ovčinjaka. Nadalje, taj narod se ponašao nemarno prema kruhu kojim ih je Bog hranio, te su ga u obijesti odbijali i odbacivali dok im je davao sebe kao kruh. A ova žena je bila zahvalna i za mrvice koje je mogla blagovati, za ovaj usputni susret koji je skratio njezina lutanja i priveo je zajedništvu s Bogom po vjeri i koji ju je nahranio mrvicama koje su pretekle od njegova božanskog obilja i za sve ostale ljude.
Ovo što nije bilo izrečeno, a odgovaralo je povijesnoj stvarnosti, na žalost, često se događa i danas upravo među onima koji sebe drže vjernicima. Svjesni kako je Bog dobar, mnogi se kršćani onda ponašaju kao razmažena djeca i odbijaju kruh koji im Otac s ljubavlju daje ili ga primaju tek onako usputno i reda radi, a da ne osjećaju s koliko je ljubavi natopljen. Ili se pak ponašaju kao obijesne ovce koje sebi dopuštaju lutanje, računajući kako je Božja zadaća da ih traži i privodi u ovčinjak, a one sve čine da budu daleko od gospodara i njegova ovčinjaka. I doista, mnogi kršćani i danas žive mlako, bez čvrstih duhovnih i ćudorednih uvjerenja, kao razmažena djeca. I ne vide čudesnu Božju skrb i ljubav u svome životu. Kruhu koji dolazi iz njegove ruke ne pripisuju toliku važnost, već ga obijesno odbacuju i traže sebi zemaljsko jelo koje smatraju ukusnijim i slađim, umjesto da žive od kruha nebeskoga živeći kao prava djeca Božja. I danas mnogi kršćani žive kao razmažena djeca koja ne prihvaćaju ozbiljno pouke svojih roditelja i njihovu žrtvu, već zanovijetaju ne znajući cijeniti trud i žrtvu koju su roditelji uložili u njihov život i rast, odgoj i obrazovanje. Tako se stvaraju naraštaju ljudi koji se ne znaju odgajati za uvjerenja Božja, već koji ih prekrajaju prema svojim mislima i željama, potrebama i nagnućima. A vrijeme u kojemu živimo pogoduje stvaranju tako razmaženih naraštaja, pa čak i među vjernicima, što bi nas trebalo nagnati da se zapitamo i preispitamo.
Božja riječ koja nam je upravljena i razgovor koji se vodio između Isusa i Kanaanke jasna je poruka za nas i za naš duhovni život. Kao vjernici trebali bismo se uozbiljiti, te pokazati zrelu snagu svoga kršćanskoga stava prianjajući odlučno uz Božji zakon i darove koje nam daje, a ne biti razmaženi koji ne primjećuju pored sebe najveće Božje svetinje. Štoviše, Bog nam daje samoga sebe, te očekuje da to primijetimo i prihvatimo kao najveći dar koji za nas postaje i obveza da ga sveto primimo i od njega živimo. A samo razmaženo i bahato dijete može od sebe odbacivati ljubav darovanu iz ruke svoga roditelja, te se dovesti u situaciju pustoši i praznine, posvemašnje udaljenosti od biti kršćanskoga života. Razbudimo i oživimo u sebi vjeru koju nam dade Gospodin, te živimo vršeći njegovu volju, tada će i on biti uz nas u svakoj poteškoći i ispuniti naše molitve, želje i potrebe. Potom, skrbimo i za one koji ne vjeruju ili im vjera ozbiljno boluje od bezbožnosti i grješnosti, kako bismo jednom svi mi bili privedeni u vječno nebesko kraljevstvo.