11. nedjelja kroz godinu – C
Mnogo toga u životu mi ljudi činimo reda radi, bilo da se radi o stvarima koje se tiču Gospoda Boga ili drugih ljudi. Povlačimo poteze imajući u vidu što bi drugi mogli o nama reći, te nam mnogo toga postaje izvanjska maska ispod koje se skrivamo. Nije rijetkost da se pretvaramo pred drugima želeći ostaviti dobar dojam, a u sebi mislimo sasvim suprotno od onog što naizvana pokazujemo. Mnogo je naših čina koje ne činimo iz uvjerenja, bez ljubavi i žara, nego samo iz obzira prema sudu javnosti i mogućim govorkanjima ljudi.
A kad u nekom našem činu nije prisutno srce i duša, može se tumačiti višestruko. Na primjer to može značiti ili da ne stojimo iza onog što činimo, ili da nam nije došlo do kraja do svijesti te činimo nešto tjerani nekim unutarnjim automatizmom ili pak silom običaja. Toliko se puta držimo uhodanih obrazaca društvenog ponašanja koji ne iziskuju ni svijest ni ljubav, tako da nas ne dodiruje ono što činimo na način na koji bi nas moralo dodirnuti, tako da nas susret s drugima niti ne obilježava svojom snagom i puninom kojom bi se to inače moglo dogoditi, pogotovo kad se susrećemo s Bogom.
Primjer za takvo formalističko ponašanje imamo opisan u današnjem Evanđelju. Sveti Luka, naime, opisuje događaj za vrijeme gozbe na koju je bio pozvan Isus u kući jednog farizeja imenom Šimun. Iz teksta razaznajemo da je spomenuti Šimun pozvano Isusa, točnije Luka veli da je čak zamolio Isusa da bi blagovao s njime. U takvoj situaciji je normalno pomisliti kako je Isusa pozvao iz uvjerenja i poštivanja, držeći čak čašću da mu ovaj znameniti učitelj dođe u kuću. Neplanirani događaj, međutim, za vrijeme večere pokazat će doista da to nije bilo tako, nego da je Šimun pozvao Isusa reda radi. Pozvao ga je radi javnog mnijenja i jer je htio steći koju pohvalu i priznanje više, kao i simpatije onih koji su Isusa iskreno cijenili i smatrali posebnim čovjekom. No on sam je bio toliko udaljen od Isusa, štoviše sebe je smatrao superiornijim od njega, da mu nije iskazao niti uobičajeno poštovanje kako se običavalo kod židova.
A da se razotkriju namisli srdaca pobrinula se jedna žena, grešnica, koja je došla bez zadrške do Isusa, ne obazirući se što će reći ljudi o njezinom ponašanju i činu. Ona je bila uvjerena u ono što je činila i nije se dala zbuniti komentarima i podsmijesima koji su padali na njezin račun, a koji su bili potihi samo zato što nisu znali kako bi mogao Isus reagirati. Ona je stala do nogu Isusovih s posudom alabastrene pomasti, te je suzama Gospodinu kvasila noge, kosom ih otirala, cjelivala i mazala pomašću, ma kako to moglo djelovati sablažnjivo za mnoge „čistunce“ prisutne na večeri, uključujući i samoga domaćina. Ono što je činila u nijednom se slučaju nije moglo tumačiti kao čin učinjen reda radi, nego čin iz stvarnog uvjerenja koje je moralo nadilaziti uobičajene granice. Njezin čin morao je biti čin ujedno vjere kojim ispovijeda Isusovu moć nad grijesima, a čin vjere se nikada ne može učiniti reda radi, nego kao spasenjski čin iz uvjerenja.
A Isus, kad je prozreo što sve farizeji mozgaju u svojim glavama, nije se ustručavao dati svoj osvrt i pouku, ali na način da bude nedvosmislen i jasan, a ujedno besprigovoran jer se poslužio zaključivanjem onih koji su se ponašali protiv zdravog promišljanja, opterećeni svojim predrasudama i obzirima poradi kojih su mnogo toga činili iz obzira i reda radi. Prvi od njih je bio domaćin Šimun farizej. Istina, zamolio je Isusa da dođe u njegov dom, ali nije mu iskazao uobičajenu dobrodošlicu polijevajući gostu noge vodom, dajući mu cjelov i mažući glavu uljem. Bojao se da ne pretjera u iskazivanju počasti, držeći da je dovoljno to što je Isusa pozvao, vjerojatno da „odradi“ svoju dužnost. Nitko mu kasnije nije mogao predbaciti da nije ugostio Učitelja, a što je sam pri tome mislio držao je da će ostati tajnom.
Isus pak, koji se nikad nije ophodio s ljudima na način da „odradi“ susret s njima, da zadovolji i tu formalnost, došao je iskreno i dobronamjerno, otvorena srca kao i svuda, a sigurno i s dozom razumijevanja za ponašanje svoga domaćina. Međutim u trenutku kad su domaćin i njegovi istomišljenici počeli zamjerati ženi grešnici zbog počasti koju je iskazala Isusu, Isus je smatrao svojom dužnošću uputiti im pouku stavljajući im za uzor ovu ženu koja se prema Isusu nije ophodila formalistički, koja u farizejevu kuću nije došla reda radi kad je čula da je tamo Gospodin, nego je došla s ciljem da ga susretne. Nije se dala smesti i nije dopustila da joj itko pomuti radost proizišlu iz milosnog dodira s Gospodinom. Njezin pristup je bio iskren, a potreba golema da skine teret grijeha s vrata, pa je zato, zbog svoje iskrenosti i vjere, zadobila željeno oproštenje.
Danas i nas Gospodin poziva da obnovimo svoj pristup prema njemu, na tragu onoga što je zasvjedočila ova žena koju je pohvalio zbog njezine poniznosti i duhovne snage kojom je uspjela razbiti uhodane okvire i obzire unutar kojih se ljudi ponašaju. Ovo je prigoda na poseban način razmisliti o svojoj ispovjednoj praksi i pristupu sakramentu ispovijedi, u kojem nam živi Gospodin oprašta grijehe, kao što je oprostio i ženi grešnici. A mnogi kršćani se ispovijedaju reda radi, samo prigodno da ispune određeni običaj i tradiciju, a da se ne susretnu iskreno s Gospodinom poput ove žene. Mnogo od nas više sliče na ponašanje farizeja Šimuna koji poziva Gospodina u goste reda radi da ispuni jednu formalnost, te uopće i ne traži načina kako ga razumjeti i kako doživjeti spasenjski susret koji oslobađa osobu iznutra od obzirnost kojima je često okovana ljudska duša, te stoga i ne doživi milosnu prisutnost u dubini bića. Naša vjera i život s Gospodinom ne smije biti tek samo reda radi, nego mora biti živa vjera koja nas preobražava i obdaruje oproštenjem grijeha kojim nas Gospodin uvodi u izravno zajedništvo sa sobom, a na putu prema životu vječnomu. Amen.
