3. korizmena nedjelja – B
U nama ljudima kao posljedica grijeha postoji neka vrsta rušilačkog nagona, to jest agresije. To je očito u našim međuljudskim odnosima, te u potrebi da se savladavamo i da obuzdavamo vlastiti karakter. Upravo to postaje jedan od ciljeva našeg korizmenog hoda u kojem dominira odricanje i žrtva jer nam je želja obuzdati sami sebe i postati gospodari svojeg ponašanja i vlastitog temperamenta. Tamo gdje se ljudi ne savladavaju i ne obuzdavaju, na scenu stupa agresivnost i rušenje međuljudskih odnosa, što nerijetko završi i tragično, o čemu svjedoče toliki događaji gotovo na dnevnoj razini. Zato nam je jasno da je savladavanje velika vrijednost za nas ljude, jer je to jedna od velikih kreposnih odlika i obilježja.
No uz ova opća zapažanja u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o jednom događaju u kojem se naš Gospodin nije savladavao, već je nastupio agresivno istjerujući trgovce i mjenjače novca iz jeruzalemskog Hrama. I to što je napravio, napravio je s tolikim uvjerenjem, pa i uz uporabu sile – biča, da mu se nisu mogli oduprijeti. Uz to, izgovorio je jednu nerazumljivu rečenicu o rušenju hrama, koja im se usjekla u dušu, ali je nisu mogli dobro razumjeti: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Osim što je bio ljuti i agresivan, mislili su čak da ih potiče da ruše Hram, no on nije govorio o rušenju jeruzalemskoga Hrama, već je govorio o hramu svoga tijela. On je u biti slutio da je u njima ta rušilačka nekontrolirana snaga poradi koje neće prezati niti da stave ruke na Boga i da ga pokušaju ukloniti s lica zemlje, premda su oni njemu predbacivali agresivno ponašanje.
Zato iz ovog događaja možemo izvući neke poučke koji su važni za naš korizmeni hod. Kao prvo, rušilački učinak u ljudskom životu ima bezboštvo, zloća i grijeh. Onaj tko živi bezbožno i izopačeno unosi rušilački naboj u međuljudske odnose i razara i sebe i svijet oko sebe, ma kako se to možda ne činilo na prvi pogled. I kolikogod su prodavači volova, ovaca i golubova, kao i mjenjači novca, mogli djelovati miroljubivi ljudi koji rade svoj posao, a Isus agresivac koji ih tjera iz Hrama, stvarnost je sasvim drukčija. Oni su u biti razgrađivali Božje svetište, jer su ugrožavali svetost Božjeg prebivališta pretvarajući kuću Oca nebeskoga u kuću trgovačku. Time su ostavljali velike posljedice na one koji su odlazili u Hram, jer su mogli potpasti pod njihov utjecaja, te zanemariti pravo bogoštovlje, a ostati na površini pretvarajući odnos s Bogom u kupoprodajni odnos. To je neizmjerna šteta kojom se razara čovjek kao istinski hram Božji, te je zato Isus vrlo oštro reagirao na tako agresivno ‘miroljubivo’ rušenje čovjekove biti ugrožavanjem njegova odnosa s Bogom.
Zato Evanđelist nije njegovu reakciju opisao kao agresivni ispad ili reakciju s rušilačkim nabojem, već kao iskaz revnosti za Dom Božji, pa se onda i prisjetio da je pisano: „Izjeda me revnost za Dom tvoj.“ U duhu takve revnosti Isus je znao da treba znati ljudima porušiti krive predodžbe koje imaju o Bogu i bogoštovlju. To je, prema njemu, doista trebalo srušiti da se ljudima omogući slaviti Boga na ispravan način, te se izgrađivati u pravi hram Gospodnji. Sve drugo je koketiranje sa zlom koje je rušilačka snaga svega što je ispravno i vjerodostojno. Osim toga, kao potvrda da Isus nema rušilački nagon usmjeren protiv drugih, on nudi sama sebe i svoje tijelo da bude razoren kao hram, da bi tim činom spasio ljude i izgradio njih u cjelovitosti zajedništva s Bogom. On je izgarao gorljivošću da spasi one koji su urušili sebe jer su prekinuli živo zajedništvo s Bogom, a sveli ga na formalnu religioznost. Izgarao je revnošću da iz nas izbaci rušilački nagon, a da nas pretvori u ljude sebedarja, žrtve i odricanja.
U tom duhu i korizmeni hod u kojem dominira odricanje, pokora i žrtva nije razgradnja vlastitoga bića niti je iskaz rušilačkih potreba u vidu neke vrste mazohizma, već je izgradnja pred Bogom. Riječ je prije svega o revnom čišćenju samoga sebe od natruha zla i grijeha, koji su istinske destruktivne sile u čovjeku, a koje se mogu očistiti samo milosnim sredstvima odricanja i uzdržljivosti. Time se omogućuje potom jasnija izgradnja vlastite cjelovitosti i odnosa prema Gospodinu koji se nastanjuje u nama pretvarajući nas u svoje hramove. Tako nas on potiče da budemo revni u rušenju svega što je loše i štetno, a da prionemo uz izgradnju vlastitoga bića i identiteta s Gospodinom. Slijedeći njegove riječi i primjer, obuzdavamo rušilački nagon, a razvijamo revnost prema spasenju i životu vječnome koji nas vodi prema uskrsnuću koje će biti temelj i pečat konačne izgradnje naše ljudske konstitucije, to jest dovršenje svetoga hrama u kojemu se Bog nastanjuje za svu vječnost.