8. nedjelja kroz godinu – A
Svaki čovjek zna da je život vrijednost, samo je pitanje kako ga do kraja procijeniti i vrednovati. Problem nastaje kad treba odrediti koliko vrijedi. Oni razboritiji shvatit će kako je on neprocjenjiva vrijednost, te se neće niti truditi procjenjivati ga, nego će ga prihvatiti kao takvoga, dok oni nerazumniji sve čine kako bi vrijednost života izrazili zemaljskim kategorijama, nesvjesni da upravo time samom životu čine najveću nepravdu. Jer glede vrednovanja vlastitoga života ljudi su redovito pristrani vrednujući samo jedan njegov dio. Rijetko se nađe netko tko vrednuje život u njegovoj cjelovitosti, to jest tko vrednuje život kao život. Kad se radi o procjenjivanju vrijednosti života najčešće se stavlja naglasak na sporedne sadržaje koji nisu niti vrijedni spomena, a do njih se, međutim, drži na osobit način. Kad bismo danas samo pogledali na kolike suvišne i nebitne stvari u životu trošimo život, tratimo vrijeme i sposobnosti, zaprepastili bismo se. S druge strane svi očekujemo pomake u društvu prema boljitku, a razasipamo životne energije na ono što život nije, ne uočavajući kako se ponašamo proturječno.
No vrednujući uglavnom ono vidljivo i zemaljsko, izvanjsku pojavnost i prizemljene vidove života, čovjek time upravo sebi i svome životu čini najveću štetu. Uvriježen je običaj da se život procjenjuje novcem i drugim dobrima, te uvjerenje da je kvalitetniji što je čovjek bogatiji. Radije se gleda na odjeću nego na čovjeka kao takvoga. Ako se pogled svrne na čovjeka, onda ga se procjenjuje po odjeći i obući, po nakitu ili tjelesnoj eleganciji. Kao što se dobrota čovjeka ne može procjenjivati prema debljini novčanika, nego po veličini srca, tako se ni život ne može vrednovati mjerama koje se primjenjuju na materijalne kategorije. Danas na žalost kvalitetu i vrijednost života vrednujemo isključivo standardom, izvanjskim uvjetima života, a ne bujanjem unutarnjih duhovnih snaga koje rastu iz susreta s Bogom.
A Gospodin Isus u današnjem Evanđelju htio bi nas naučiti ispravnom vrednovanju života. Boreći se protiv iskrivljenih poimanja i vrednovanja života Isus nam upućuje svoju riječ, kao što je nekoć uputio svojim sunarodnjacima. Promatrajući komu i čemu ljudi služe, čime se bave i oko čega su zabrinuti, Isus iščitava što smatraju svojim vrijednostima. Ne slažući se s njima, želi skrenuti njihovu pozornost prema samom životu, umjesto prema izvanjskosti i pojavnosti. Dok ih je promatrao kako se posvećuju jelu i piću, pod izlikom života, kako opravdavaju životom i životnim potrebama toliku skrb oko jela i pića koja ih obuzima i toliko vremena i energije uzima, želio je da podignu pogled prema samom životu i posvete se tom čudesnom dahu koji je u ljudskim grudima, a koji dolazi od samoga Boga. Tko je sposoban slijediti ga, pokazuje time svoje povjerenje u Oca nebeskoga koji skrbi za svoju djecu, očekujući od njih da više promatraju njegovo lice nego tanjure koje im je on prostro na stolu, bez obzira koliko su oni toga svjesni a koliko nisu. No sve skupa odražava stanje našega duha i sposobnost da se kao ljudi posvetimo bitnim stvarima u životu.
Isus, naprotiv, zna da se život vrednuje unutarnjim bogatstvom i unutarnjim dinamizmom duše koja se okreće prema božanskim vrijednostima. Svjestan je stoga kako se život mjeri isključivo trajnim rastom svih dobara koje Bog daje duši i bogatstvom koje Bog trajno uvećava. Bogat je onaj tko ima Boga i koliko ima u sebi Boga toliko mu je život dobio na vrijednosti. Bogat je onoliko koliko mu život posjeduje kakvoće i snage koja se ne može novcem steći. Jer jao svakome tko vrijednost života mjeri onim što se može kupiti. Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja žele nam ukazati također da prije svega Bog zna našu pravu vrijednost, pa i onda kad je mi ljudi ne poznamo. Bog nas poučava kako bismo trebali znati otkloniti od sebe brigu za nevažne stvari u životu, a isto tako one važne staviti ne njihovo mjesto. Ne dopušta nam da izokrenemo ljestvicu vrijednosti, jer time ugrožavamo sebe i svoj život, a obezvrjeđujemo svoju vrijednost. Zaboravom i zanemarivanjem Boga i duhovnih vrijednosti kao istinski bitnih, pokazujemo kako ne poznamo niti sami sebe, niti pravu vrijednost života. Vrednovanjem bezvrijednoga i obezvrjeđivanjem vrijednoga dovodimo u pitanje najprije sami sebe. A Bog, naš Otac nebeski, želi nas kao djecu povesti na pravi put učeći nas koliko smo dragocjeni i neponovljivi. Ukazujući nam kako se vrijednost ljudskog života ne mjeri zemaljskim nego nebeskim metrom, očinskom poukom oslobađa nas napasti da preračunavamo neprocjenjivo u ljudske brojke, a neizmjerno mjerimo ograničenim metrom. Što to bolje shvatimo, shvatit ćemo kako smo neprocjenjivo vrijedni, do te mjere da nikada ne možemo izraziti vrijednost života ljudskim kategorijama, nego samo božanskim. I kad se, prema Gospodnjoj sugestiji, pretvorimo u gorljive tražitelje Kraljevstva Božjega, otkrit ćemo u sebi neprolaznu vrijednost života zapisanu rukom Božjom kojom smo određeni za vječni neprolazni život. Stoga nam ne preostaje drugo nego se posvetiti traženju neprolaznoga u svome životu, te življenju za ono bitno. Prihvatimo sa svom ozbiljnošću riječi današnjega Evanđelja kako bi nam život postao neizrecivo lijep i neprocjenjivo bogat. Tražimo najprije Kraljevstvo Božje kako bismo primili puninu života u sebe, a sve druge će nam se dati još na zemlji, a na nebu neprolazni neprocjenjivi život po sve vijeke vjekova. Amen.