24. nedjelja kroz godinu – C
Danas smo imali prigodu čuti neke od najljepših evanđeoskih prispodoba koje je ispričao Gospodin Isus. Ma koliko spomenute prispodobe iz današnjeg Evanđelja mogu djelovati vrlo privlačno i simpatično, isto tako, svatko će se složiti, postoji u njima jedna doza i nelogičnosti i proturječja. Gotovo da djeluje nelogično da se netko veseli zbog pronalaska jedne izgubljene ovce više nego zbog onih devedesetdevet koje već ima u ovčinjaku, ili pak da se žena veseli zbog jedne pronađene drahme više nogo zbog drugih devet koje su je već krasile.
No ma kako djelovalo nelogično da se Bog tako raduje zbog obraćenog grešnika, kao što se pastir raduje zbog pronađene izgubljene ovce ili žena zbog drahme, ipak se moramo složiti da je takva reakcija ljudima normalna i primjerena. Jer, u konačnici, pastir se raduje zbog jedne pronađene ovce, a žena drahme, samo zato što su svjesni da onaj ostatak već posjeduju, da je njihov i da je neotuđiv i neupitan. Ali kad se dogodi da ono što čovjek smatra svojim i na što može računati u jednom trenutku nestane ili se izgubi, također je normalno da se nitko ne zadovolji to prepustiti tek tako kao da ga nije briga za tim, nego se trudi i daje sve od sebe da to pronađe. Pa i kad može djelovati nerazborito i nevrijedno truda, ako vlasnik procjeni da je njemu to vrijedno i dragocjeno, on će se, bez daljnjega, oko toga zauzeti i poduzeti sve da to pronađe i zadrži.
Sličnom logikom se vidi bilo tko tko nešto ima, i prema tome što ima ne ponaša se kao da mu nije stalo, nego pazi na sve što smatra svojim, jer svaki je imetak sastavljen od mali dijelova. Ukoliko ne bi pazio na dijelove, teško bi mogao očekivati i cjelinu. Kao što pastir ne može imati stada, ako ne pazi na pojedine ovce, tako ni ratar ne može imati uroda ako ne pazi na svako zrno pšenice, ili poduzetnik ako ne pazi na svaku uloženu kunu. Zato se pastir raduje kad je onu izgubljenu priveo cjelini, a ne samo zato što bi radost zbog nje suprotstavljao ravnodušnosti zbog drugih devedesetdevet. Raduje se zbog nje više, jer na onaj ostatak već sigurno računa. Njegova radost zbog pronalaska izgubljene nije nelogična, jer bi on bio spreman za svaku od svojih sto ovaca učiniti što je učinio s izgubljenom, ukoliko bi to trebalo.
Isus stoga jednostavno želi ukazati na činjenicu da, ako se ljudi ponašaju sukladno ovoj zakonitosti skrbi za ono što smatraju vrijednim, ništa manje se ne ponaša i sam Bog, koji im je i stavio u srce takvu želju i potrebu i imperativ. Ako je čovjeku vrijedan imetak kojim raspolaže, te ne dopušta da išta od njegova propadne ili da se izgubi, zašto bi onda bilo čudno da se Bog angažira oko onoga što mu je najvrjednije, a to je čovjek? Ako je pastiru vrijedna svaka ovca, rataru svako zrno pšenice, a poduzetniku svaka uložena kuna, zar onda Bogu ne bi trebao biti jednako vrijedan svaki ljudski život, to jest svako ljudsko obraćenje i svaki ljudski život?
Bog ne gleda na ljude kao na neki dobar prosjek, kao da bi mogao reći da je zadovoljan, ukoliko bi postotak spašenih bio 99%, što se radi o vrlo visokom postotku , nego naprotiv u svojoj ljubavi traže spasenje svakog čovjeka kojega je s ljubavlju pozvao u život da bude njegovo dijete. Svaki konkretni čovjek ima neizmjernu vrijednost, te Bog zadržava sebi pravo zauzeti se za njegovo spasenje do krajnjih granica. Bog žudi za ljudskim spasenjem više nego što bi ijedan pohlepnik mogao žuditi za svojim bogatstvom, žena za ukrasnom drahmom ili što bi bilo koji pastir mogao voljeti pojedinu ovcu iz svoga stada. On čovjeka voli kao istinsko dijete kojemu je dao život i u koje je utisnuo biljege svoga bića. Zato nije čudno da Bog žudi za spasenjem pojedinca, jer on nijedno svoje dijete ne želi prepustiti slučaju uskraćujući mu ljubav. Naprotiv, strpljivo čeka one odlutale, to jest traži ih raširenih ruku i prima spremna srca. Uvijek mu je drago ono iznenađenje kad se dogodi, a koje ne može naći nespremno njegovo očinsko srce. Drago mu je kad se dogodi ono što je priželjkivao i u što je uložio svoju ljubav.
Uopće ne začuđuje ovakvo Božje ponašanje, jer Bog je maksimalist. Doista, ne raduje se on samo onoj jednoj drhmi ili ovci, nego se raduje svima i svakoj naponase, ali ima pravo na posebnu radost kad pronađe onu odlutalu i izgubljenu. Pa da je bilo koja druga na mjestu one odlutale, Bog bi isto učinio i za njega i jednako se radovao, jer nema toga čovjeka kojega Bog ne smatra neizmjerno vrijednim da ne bi sve dao za njegovo spasenje. Tko mu može zamjeriti što on sebi polaže pravo ne zanemariti nijednog čovjeka, te se veseliti svakomu, jer je svaki njegovo stvorenje koje poziva da mu se pridruži u slavi, kući Očevoj, kao ljubljeno dijete.
I dok se prisjećamo da je Gospodin Isus pričao ovu prispodobu svojim sunarodnjacima koji su osporavali mogućnost spasenja pogana, a on je navijestio spasenje svakom čovjeku, ne zaboravimo i jednu drugu istinu, a to je da je svaki čovjek na svoj način izgubljena ovca, njemu neizmjerno dragocjena i vrijedna. Pa ako bi netko za se mislio da je u ovčinjaku među onih devedesetdevet, ne treba zaboraviti da je ovčinjaku Božjemu samo zato što je Bog izgradio ovčinjak i u nj prikupio sve svoje ovce, koje bi bez njega i bez Božjeg ovčinjaka bile sve jednako izgubljene. Neka to bude uzrok naše poniznosti, ali i zahvalnosti Bogu, te ujedno poziv da se radujemo poput njega i s njime, poradi spasenja svake izgubljene ovce koju on, Dobri Pastir, privede u svoj ovčinjak, već sada i ovdje na zemlji, da bi naša radost mogla biti potpuna na pašnjacima života vječnoga u nebu.