Bogojavljenje – Tri kralja
Svetkovina Bogojavljenja od kršćanske starine je bila jedno od najvažnijih slavlja kojim je Crkva slavila dolazak živoga Boga na zemlju među ljude. Taj dolazak je redovito uspoređivala s darom svjetla koje obasjava svijet, pri čemu se je veselila Bogu koji kao Svjetlo dolazi na svijet. No upravo slika svjetla je bila tako znakovita jer je jedna od odlika svjetla da ono oko sebe razasipa svoj sjaj na sve strane bez ikakva ograničenja, s time da ga ne vide samo oni koji se od njega zaklanjaju. Polazeći od te slike, moglo se lakše razumjeti Boga i njegovu sveopću dobroti, kao i njegovo djelovanje za sve ljude, što je onda i bio smisao ove svetkovne kojom se slavilo Božje očitovanje svim narodima. S Kristom je postalo očito da Božje svjetlo nije ostajalo zatvoreno samo u okvirima židovskoga naroda, već je svijetlilo svima koji su htjeli živjeti u njegovu sjaju. Logika kojom se vodila prva kršćanska zajednica s obzirom na razumijevanje Božje objave kao svjetla, bila je slična evanđeoskom nauku koji je Isus izgovorio na jednom drugom mjestu gdje je rekao da Bog daje da „njegovo sunce izlazi i nad zlima i nad dobrima te da kiša pada i pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,44-45). Tako je Crkva i u slučaju Bogojavljenja slavila Boga koji dolazi da svojim svjetlom obasja sve ljude, ne ograničavajući se samo na jedan narod, već obasjavajući sve narode.
Ljudsko lutanje u tami
Doista, Božje spasenjsko djelovanje mora biti za sve ljude, jer svi ljudi koračaju u mrklini svoje duše, te bez Boga ne mogu biti u svjetlosti. Zato je razumljivo i vrlo istinito ono što je davno zapisao prorok Izaija kada govori da „zemlju tmina pokriva, a mrklina narode“, jer ljudima ne treba mnogo da potonu u mrklinu i tamu. Tako i danas čovjek vrlo lako završi u tami svoje savjesti i svojih mračnih i neurednih odluka koje nisu u stanju prepoznati istinske vrednote i priznati vlastitim razumom da postoji duhovna i ćudoredna istina tako očita i jasna svima. A kad se dogodi da razum ne želi prihvatiti da je istina o čovjeku i njegovu životu božanska stvarnost, te dostupna i spoznatljiva svima, onda gubi temelje pod nogama i sam sebi kopa jamu propasti. Držeći da je istina nedohvatljiva, te da svaki čovjek ima svoju istinu, time nedvosmisleno odbacuje onu Božju, čime na vlastit život navlači veliku tminu i mrklinu.
Upravo radi ovih mrklina koje se neprekidno nadvijaju nad čovjeka, analiza stanja koje iznosi prorok Izaija uočljiva je i danas kao popratna stvarnost ljudskoga života. I današnji čovjek živi u tami svojih lutanja i nesnalaženja zato što se udaljuje od Božjega svjetla ili ga potpuno zapostavlja. Nesposoban je osvijetliti život Božjom istinom i prisutnošću, te se onda grčevito bori s vjetrovima i silama zbunjujućih nesigurnosti. Umjesto da se drži Gospodina i vjere u njega, pada u različita praznovjerja po kojima se prepušta sudbini i slijepim silama za koje vjeruju da upravljaju njegovim životom. Umjesto da živi svjesno i savjesno prema Božjoj riječi i Zakonu, prepušta se naklapanjima o sreći i sretnu životu koji je rezultat određenih životnih slučajnosti. Umjesto da sigurna koraka hodi u svjetlu, radije tapka u makru svojih odluka. A da se ne spominje koliki ljudi žive u tami jer ne vjeruju u sigurnost i jamstvo spasenja koje dolazi od Gospodina, pa o budućem životu razmišljaju samo kao o nekoj nejasnoj mogućnosti koju onda ostavljaju po strani, umjesto da im vjera u vječni život bude središte života, nit vodilja i svjetlo koje ih obasjava i nadahnjuje u svakodnevnim izborima i djelovanju.
Božje svjetlo na djelu
U svjetlu svega rečenoga jasno je onda što mudraci s Istoga izjaviše kad su došli u Jeruzalem tražeći novorođenoga Kralja: „Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Oni su se dali prosvijetliti Božjim svjetlom koje ih je vodilo u životnim traženjima. Time se Božje svjetlo očitovalo u njihovu životu, za razliku od Heroda, glavara svećeničkih i pismoznanaca, koji su unatoč svojem znanju ostali u mraku, jer su odbili primiti Božje prosvjetljenje. Zato nije čudo da je Isusova zvijezda nastavila voditi mudrace: „I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom.“ Ovo je snažna poruka i za nas danas, za naraštaj u kojemu mnogi lutaju ostajući u tami svoje pameti i ograničenih promišljanja, umjesto da se otvore Bogu koji sve čini da na njih izlije svoje prosvjetljenje i da ih obaspe dobročinstvima života vječnoga.
Današnja svetkovina nas poziva da poput mudraca s Istoka pođemo za Isusovom zvijezdom, to jest za sjajem njegova svjetla koje nas obasjava razbijajući tamu naše pameti i srca. U trenutku kada nas on prosvijetli svojim svjetlom ostaje nam zadaća hoditi u njegovoj svjetlosti. Štoviše, otkako nas obasjava Božje Svjetlo pozvani smo biti ne samo prosvijetljeni, već i svjetlonosci. A to znači da smo pozvani pomoći ljudima otupjele savjesti i uma da se okrenu izvoru svjetlosti na kojem su se napajali i mudraci. Naše je upućivati ljude da se ne zavaravaju varljivim ljudskim svjetlima, već da ozbiljno i vjerno slijedi Isusovu zvijezdu koja ih jedina može dovesti do punine radosti i života. Slijedimo stoga onu istinsku zvijezdu, zvijezdu vjere u našega utjelovljenoga Gospodina, koja nam donosi mir i radost vodeći nas do njega i njegove presvete Majke. Ta zvijezda nas neće nikada iznevjeriti, jer njezin neugasivi sjaj ima svoje ishodište u Bogu, svjetlu koje nema zalaza. Živimo kao mudraci prosvjetljene savjesti i srca ispunjena svjetlom života i njegove ljubavi, te pretvarajmo mrklinu ovoga svijeta u prostor nebeskog življenja. Učinimo sve da ljudi ne budu u nesigurnosti pred Bogom, jer nam je njegova istina zasjala neprolaznim sjajem u betlehemskoj štalici i daje nam sigurnost na svakom koraku do života vječnoga.