15. nedjelja kroz godinu – B
Često kao zajednice i kao pojedinci raspravljamo o Isusovom navjestiteljima radosne vijesti, ili barem s vremena na vrijeme pretresamo njihov život i ponašanje, kritizirajući što nam se ne sviđa, te ukazujući na to kakvi bi trebali biti. Doista, nije to nebitna tema. Naprotiv, toliko je bitna da nije tema za kavansko ogovaranje, već za ozbiljan pristup, pri čemu bi odgovornost za navjestitelje evanđelja trebala prihvatiti cijela zajednica Crkve, kao i svaki pojedini vjernik. Jer nisu male stvari na ulogu. I u naše vrijeme ova je tema bitna, pa i onda kada se poslanje Isusovih učenika događa na nešto drukčiji način. Jer nekada je Isus njih poslao da idu ‘dva po dva’ i da budu putujući navjestitelji koji imaju ‘vlast nad nečistim dusima’, dok danas ne vrše svoje poslanje kao putujući misionari. No ipak valja skrenuti pozornost na način i odnose koji su postojali nekada, te razumjeti bit i razloge Isusova slanja učenika u svijet, jer je to ostalo gotovo nepromijenjeno.
Činjenica je da prevelika životna statičnost dovodi do umrtvljenja službenika, što je bilo poznato već u Starome zavjetu. Oni koji se uljuljaju u zemaljske sigurnosti i poneke povlastice, prestanu naviještati vjerodostojno, sa svježinom i vlašću. Njihova živost i životnost ovise pak o živom doticaju sa živim Bogom. Ukoliko navjestitelji sebe umrtve zemaljskim interesom, statusom, željom za ljudskom vlašću i slavom, prestaju naviještati Evanđelje na dubok i dosljedan način. Oni se stope s okolnom u kojoj žive ubijajući u sebi žive poticaje Duha Svetoga koji ih oživljava i pokreće da u neprestanom doticaju s Bogom uvijek žive živim životom duha, a ne ustaljenim i uhljebljenim tjelesnim životom. A kada u njima prestaje postojati odgovornost za navještaj o Bogu, tada ljudima počinju naviještati zemaljske stvari, ‘prorokovati’ zemaljsku viziju budućnosti i čovjeka, te postaju službenici struktura moći i vlasti koji kupuju njihov glas jeftinim uslugama i sitnim količinama novca.
Oko nas je i previše nejasnoće i mraka da bi još i službenici Božji sudjelovali u tome da se dodatno potamni pogled i srca vjernika, te da više ne vide jasno lice Oca nebeskoga, da ne osjete blizinu njegova kraljevstva, da ne piju na bistrim vrelima njegove istine. Previše je Gospodin u uložio snage i darova u svoje službenike da bi se tako jeftino pretvorili u plaćenike ovoga svijeta koji navještaju njegovu riječ prema nekom svom interesu i vlastitim ciljevima. Previše im je dao svoje vlasti, da bi spali na to da vlastitom snagom naviještaju njegovu riječ. Previše ih je učio zajedništvu i ljubavi da bi ih tek tako prepustio razjedinjenosti i međusobnoj mržnju kojoj se izlažu po sotonskim sugestijama, jer je sotona onaj koji u njihova srca unosi nemir, hrani ih sitnim probitcima, potiče ih prema zemaljskim težnjama, nasladama i zadovoljstvima. Previše je on skrbio oko njih i njihove slobode da bi dopustio da im zli zarobi srca zloćudnim bijesom i mržnjom, bolesnim strančarenjem i udovoljenjem vlastitih prohtjeva. Previše mu je stalo do toga da budu novi i vjerodostojni proroci u svijetu u kojemu je i tako mnoštvo lažnih proroka, da ih ne bi poučio što naviještati i kako živjeti, jer životom trebaju svjedočiti to što govore.
U tom smislu smo čuli kako ih Isus šalje po dvojicu da se međusobno pomažu, te da zajedništvom pokazuju živu ljubav i posvemašnju odgovornost za navještaj. Potom im daje vlast nad nečistim dusima, da vrlo jasno vide što je u svijetu odano Bogu, a što koketira sa zlom i živi mlako na razini izdaje samoga Boga. Zadaća im je čistiti duše ljudi od prisutnosti zloga, a ne da budu ljudi koji žive na granici dopuštenoga, puni neodlučnosti zbog manjka ljubavi, te nesposobni razlikovati dobro od zla. A da se zlo ne bi imalo na što uhvatiti u njihovu životu i usporiti im hod, htio je da budu slobodni od svega i neovisni od zemaljske dobiti, statusa života, mogućih probitaka i sitnih užitaka, pa im zato kaže da „na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina“. U konačnici, uči ih da ne budu ovisni niti o vlastitom uspjehu, već da isključivo revnuju oko vjernosti i vjerodostojnosti pred Bogom, ostavljajući jasno i radikalno svjedočanstvo pred ljudima.
Ove Isusove upute bile su i ustaju jedinstveni ključu djelovanja Isusovih učenika i poslanika. One postaju svevremenski okvir unutar kojega i danas trebaju živjeti oni koji su pozvani proročki naviještati i svjedočiti, jer, premda se mijenjaju izvanjske okolnosti, srca ljudi ostaju ista. Tim više cijela zajednica treba postojano moliti za vjerodostojne slobodne navjestitelje koje pokreće isključivo Isusova riječ, te srca čuvaju zaštićenima njegujući evanđeosku slobodu i vodeći se isključivo vječnim dobrom, to jest spasenjem ljudi kojima su poslani. Uvijek je nasušna potreba takvih propovjednika proroka, pa se potrudimo svi doprinijeti tome da svaki onaj koji je primio poslanje u ime Isusovo, doista i bude revan izvršitelj Isusova naloga i predan provoditelj njegove svete volje na spasenje svih ljudi.