2. korizmena – B
Razmišljajući danas o Gospodinovu preobraženju i njegovu značenju za nas u korizmenom vremenu, upada u oči kontrast koji se zbiva između Petrovih zaključaka i Božje volje očitovane u ovom velikom otajstvu. Naime, Petar preneražen vidjevši Isusa preobražena, te Mojsija i Iliju s kojima je razgovarao, jedino što je uspio izustiti bilo je: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” Na taj svoj prijedlog nije dobio potvrdu, već samo pouku Oca nebeskoga: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!”
Ove Petrove riječi kao da u sebi kriju tolike ljudske težnje vezane uz život na zemlji, s time da Petrov prijedlog baš i ne usvajaju u potpunosti. Naime, mnogi doživljavaju zemlju kao mjesto za koje će reći: ‘Dobro nam je ovdje biti’, ili se barem trude zemlju pretvoriti u takvu stvarnost u koju se onda ukopaju i cementiraju zaboravljajući da je ona samo prolazno razdoblje života prema onom trajnom i neprolaznom životu. Što je najgore, oni to isto dobro poistovjete sa zemaljskom dobrobiti, sa nasladama i užicima, sa zemaljskim komfornim životom, te tako imajući iskrivljen pojam stvarnoga dobra oblikuju zemlju. Istina je da je Bog stvorio čovjeka na zemlji i zemlju stavio njemu na raspolaganju da bi bila mjesto gdje se živi dobro. No predodžba i shvaćanje dobra nije istovjetno za sve ljude. Pitanje dobra kreće se u lepezi od onih kojima je dobro poistovjećeno s laganim i lagodnim životom, do onih kojima je dobar život prvenstveno krepostan i svet život, unatoč mukama i tegobama koje su kao preduvjet dobra i izgrađena života. ‘Dobro nam je ovdje biti’ za neke znači da bi cijelu vječnost htjeli provesti na zemlji uživajući zemaljske užitke.
No takvo razmišljanje je daleko od istinitog i ispravnog smisla života na zemlji. Jer na zemlji, kako nas uči Gospodin, dobro je sve oni i samo ono što nas vodi do neba. Zato je čak i Otac nebeski s neba posvjedočio što je istinsko dobro: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” Dakle, na zemlji je dobro slušati Isusa i ispravno živi i dobro živi samo onaj tko ga sluša i živi od njegove riječi. I nama koji u njega vjerujemo, te živimo revno i čestito, može se dogoditi da pomislimo kako je cilj zemaljskoga života ostvariti neko blaženstvo na zemlji. Ili pak imati darove, vizije i karizme, te tako ‘uživati’ na zemlji u duhovnom životu i ostvarenjima, u ugođaju poput onoga koji su imali apostoli na gori preobraženja. Isus, međutim, pokazuje da to nije dovoljno, već treba sve živjeti i promatrati pod vidom nebeskih dobara i konačnoga cilja. Zato nije htio da se apostoli zaustave na pola puta misleći kako su dosegli ono konačno blaženstvo, pa im zato on naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće nagoviještajući im koji put predstoji kako njima tako i svakom drugom čovjeku koji želi ozbiljno živjeti na zemlji.
Doista nije dovoljno da se na zemlji izdvoje od svijeta i popnu na brdo preobraženja. Zemlja nije određena za mjesto koje nam treba biti lijepo i privlačno, te nas onda zavarati i uljuljati do mjere da zaboravimo ići putem konačnoga cilja. Ako pak zbog zemaljskih dobara i stanja izgubimo žar za nebeskim, nismo sebi baš učinili uslugu. Smisao života na zemlji nije da nam bude lijepo i dobro po zemaljskim mjerilima, već da slušamo Isusa. Iz posluha Isusu proizlazi nam svako drugo dobro, pa čak se to očituje i u zemaljskim uvjetima života. Naime, kad ljudi po ljudsku odluče živjeti ‘dobro’ na zemlji, onda zbog pohlepe i taštine traže dobro samo za sebe, a isključuju druge. Zemlja se time pretvara za mjestu gdje je dobro samo nekima, samo malom broju, dok većina mora trpjeti i ispaštati njihovu potrebu za luksuznim životom. Da ljudi slušaju Isusa, onda bi živjeli božanskim životom na zemlji, te bi stvorili nebeske uvjete međusobne ljubavi i zajedništva. Tu vidimo da Gospodin nije protiv dobra života na zemlji, već protiv onoga što ljudi nazovu dobrim, a u konačnici je samo obmana i udaljavanje od stvarnoga dobra.
Korizma je zato najbolja slika našega života u svijetu. Smisao korizme nije da nam učini ugođaj lijepoga, već da nam u svijest dozove ozbiljnost kojom trebamo živjeti, kako bismo svijet učinili boljim, a sami prispjeli do vječnoga i neprolaznoga dobra. Korizma pokazuje da ljudski život na zemlji nije dan za užitke i uživanja, već za odricanje, žrtvu i pokoru, to jest sve ono što nas vodi Bogu, a čemu nas uči naš Gospodin. Bez posluha njegovu glasu i nauku nema niti pomaka u dobrobiti života na zemlji, a još manje mogućnosti vječnoga spasenja. Trudimo se živjeti korizmu sa svom vjerničkom ozbiljnošću i ne bojmo se duhovnih izazova koje pred nas stavlja Isus, svjesni kako nismo na zemlji da bi nam bilo dobro, već kako bismo došli do neba.