Puna su je mora i oceani,
a opet je tako diskretna
da se ne može ni vidjeti
a ni rukom dotaknuti.
Da bi se pretvorila u zrnca
i postala ljudima uporabiva
neophodan je žar Sunca
što je iz mora isušuje.
Bez nje bi hrana bila neukusna,
pa se odmah osjeti ako nedostaje,
premda mnogi ne zamijete
ako je ima u potrebnoj mjeri.
A da bi ostvarila svoj učinak,
rastapa se postajući nevidljiva.
Žrtvujući sebe za veću kakvoću,
utkaje se u druge sastojke hrane,
čineći ih nepcu jestivijima.
Svjestan svih njezinih odlika
Gospodin je dade kao primjer
svojim apostolima i učenicima.
Potičući ih da budu sol zemlje,
traži da se ‘rastope’ za druge,
kako bi život učinili ‘ukusnijim’,
te da sami pritom ostanu
nevidljivi i neprimjetni u svijetu,
ne pripisujući se nikakve zasluge
i ne tražeći svoju nagradu.
Jedini smisao i zadovoljstvo
koje pružaju svojim postojanjem
je da samozatajno ispune
poslanje rastapanja za druge.
Poput soli uzete iz mora,
tako su i oni iz praha uzeti,
te će se i u prah vratiti,
no promašeno im je postojanje
ako prije toga ne predaju sebe
za bolji okus života ljudima.